Razgovarala: Lucija Komaić

Predstava „Otac hrabrost“, autora i redatelja Borisa Bakala premijerno će biti izveden 13. kolovoza u 21:30 sati na pet lokacija istovremeno – u palači Sponza, na Buži, sjevernom ulazu u Grad, na igralištu ispod tvrđave Minčeta, u Osnovnoj školi „Marin Getaldić“ – Centar te u Collegiumu Ragusinum. Radi se o neobičnom projektu, kakav do sada nije predstavljen na Igrama. Možete li ususret premijeri reći što publika može očekivati od ove predstave?

- 'Bacači sjenki' i Boris Bakal uvijek su radili drugačije kazalište, primjerice od klasičnog. Prije svega se to odnosi na razumijevanje i samog kazališta u kojem u ovom slučaju više nema velike razlike između iluzije i realnosti, između predstave i života. To uključuje i različit odnos spram glumaca i onih koji sudjeluju u predstavi. Ono što razlikuje ovu predstavu od ostalih na Ljetnim igrama, ali i šire, jest to što su svi uključeni ujedno i koautori same predstave i zapravo svi zajedno radimo na njoj. I to ne samo mi, nego i Grad, i slučajni prolaznici, i namjerni polaznici, i turisti, i lokacije, i arhitektura. Sve će to postati dio te predstave.

Već ranije je spomenuto kako ova predstava na neki način propituje današnji Dubrovnik, koji živi tek par mjeseci godišnje i kako je ova predstava svojevrstan odgovor i pokušaj oživljavanja Grada. Nudi li ona neko rješenje ovog problema?

- Bilo bi preambiciozno reći da ćemo ponuditi neko rješenje, to bi političke vlasti trebale dati. I to ne samo dubrovačke vlasti, nego i šire. Jedna od niti vodilja je da se pokaže kako je ovaj Grad zapravo na neki način mrtav, barem stara gradska jezgra. I to svi koji žive u Dubrovniku znaju. Grad je živ jedino tijekom turističke sezone i pitanje je kakav je to život. Predstava će pokazati da neki prostori, od Buže koja naizgled nije toliko atraktivna, do Sponze, Jezuitskog samostana ili OŠ Marina Getaldića, da svi ti prostori žive jedan drugačiji život. Zanimljivo je da turistički vodiči kada vode goste u Sponzu, pokazuju im uglavnom izložbu iz Domovinskog rata, međutim Sponza ima tako bogatu povijest, ne samo Državni arhiv koji se tamo nalazi, nego sve što ta građevina znači i što je značila, a da se u to uopće ne ulazi. Slično je i s drugim stvarima koje ćemo također pokušati otkriti. Ideja je da se pokaže jedan drugačiji Dubrovnik, ne samo onakav kakav je nekoć postojao, nego mogućnosti koje ima u sebi.

Koja je vaša lokacija u predstavi, gdje će vas publika moći susresti i doživjeti tu dubrovačku zbilju?

- U školi Marina Getaldića, lokaciji gdje se ja nalazim tijekom predstave, radi teta Elena koja je svaki dan s nama i koja živi u staroj gradskoj jezgri. Pokazivala nam je gradske ulice gdje se prije dvadesetak godina igralo desetak djece svaki dan, danas nema nikoga. Pokazala nam je fotografiju učenika u razredu i pitala nas je što nam je na njoj čudno. Uočili smo kako je na fotografiji bilo samo 12 djece koja idu u jedan razred. Dubrovnik je danas zapravo jedna fasada, kao što su njegove zidine na neki način bile fasada koju nikada nije koristio i koje su služile kao semiotički znak koji je tjerao neprijatelje i s druge strane proizvodio iluziju o tome što se zapravo nalazi unutra, tako je zapravo cijeli Dubrovnik jedna fasada o gradu koji je tobože jako uspješan, dragulj Hrvatske, lijep, a veliko je pitanje što je zapravo unutra? Što je Dubrovnik zapravo baštinio od te svoje povijesti, da li je išta naučio? Da li je Hrvatska naučila od te dubrovačke diplomacije, važnosti informacija, trgovanja i sličnog.

Brojni su razlozi zbog kojih se događa odumiranje života u staroj jezgri Dubrovnika, a jedan od najvećih je rasprodaja nekretnina, u kojima danas više nitko ne živi. Stanovi u gradu su prodani i danas u privatnom vlasništvu ljudi koji tu ne žive, niti namjeravaju živjeti. Kako uopće nadoknaditi taj gubitak, kako uopće vratiti život u grad kakav je nekada bio?

- Nisam gradonačelnik i nemam recept, nisam se time bavio. Ali iz moje perspektive mogu reći kako mi se čini da je nekretninsko pitanje zapravo ključno pitanje u Dubrovniku. To se vidi upravo na primjeru Srđa, gdje se radi o klasičnom pitanju nekretnina i gdje su Dubrovčani napravili upravo ono što nikad u povijesti nisu. Uvijek su bili uspješni trgovci, koji su znali trgovati, ali nikada nisu dopustili da zapravo rasprodaju svoj Grad, osim možda u doba Napoleona kad je već bio kraj.

Ono što je zanimljivo je da je nekoć na Srđu, dok je bilo signalizacijsko središte za vrijeme Austrijanaca, bila bijela zastava koje je označavala dolazak parobroda. Danas možemo zamisliti bijelu zastavu koja na neki način simbolizira predaju toga grada.

U Dubrovniku ste već od srpnja, bili ste prisutni i na dan kada je održan prosvjed protiv usvajanja UPU-a Srđa. Javnosti ste poznati kao jedan od aktivista za vrijeme blokade Filozofskog fakulteta, o čemu ste mnogo pisali, bili ste i aktivni sudionik prosvjeda protiv šoping centra na Cvjetnom trgu. Sada ste bili prisutni u Dubrovniku na dan kada je i ovaj grad na neki način pisao povijest civilnog društva i aktivizma u Hrvatskoj.

- Bio sam na prosvjedu. Dva velika prosvjeda, ovaj za Srđ i onaj u Zagrebu inicijative 'Pravo na Grad' protiv šoping centra na Cvjetnom trgu, imaju sličnu sudbinu. S jedne strane pokazuju pozitivan primjer kako se građani mogu organizirati i aktualizirati problem. S druge strane pokazuje se kako su još uvijek zapravo nemoćni pod spregom gradske vlasti i privatnog kapitala, koji tobože grade nešto u svrhu javnog interesa. Dakle, Srđ je skoro pa ista stvar. U Zagrebu je bio slučaj da je postojao pakt Bandića i Horvatinčića pod egidom javnog interesa, izgradnje garaža, kino dvorane, radnih mjesta… Danas vidimo da tu nije bilo javnog interesa, garaža se naplaćuje, radnih mjesta nema, kino nije javno, niti kongresni centar. Radi se isključivo o tome da je netko išao na ruku privatnom investicijskom projektu.

Kako doživljavate ovaj slučaj sa Srđem uzimajući u obzir činjenicu kako Dubrovniku trebaju investicije za daljnji razvoj?

- Cijela priča oko investicija vodi na krivi trag. Nitko od civilnog društva nije protiv investicija, nego protiv onih koje ne koriste Gradu. Srđ jest nekakvo javno dobro, same ove povijesne epizode pokazuju kako je on još i prije velikog potresa bio ključno mjesto za obranu grada. Danas nije mjesto obrane, nego poraza grada. I tu je po meni najperverzniji bio gospodin kada je izašao pred prosvjednike s majicom 'Srđ je moj.' Mislim da je to zapravo na neki način 'istina' cijele ove priče, da zaista Srđ više nije ni javno, ni zajedničko dobro. I tu je na neki način i sam Vlahušić bio u pravu kad je rekao o predstavi Boba Jelčića: 'Dobili smo izbore, dobili smo referendum, dobili smo predstavu.' Za izbore znamo kako je to uvijek kazališna predstava, par excellence. Za referendum također možemo reći kako je bio nekakva predstava, kad je vodeći hrvatski dnevnik dan ranije objavio na naslovnoj stranici kako referendum neće proći. To je jasno nedemokratična poruka. Sad smo imali još i predstavu, pa gradonačelnik može reći kako nakon izbora, referenduma i predstave, kako smo imali sve, dakle nema ništa sporno, kako imamo demokraciju.

Kad govorimo o javnom interesu i Srđu, kao i gospodinu s majicom kojega ste spomenuli, potrebno je istaknuti kako se radi o gospodinu Paskojeviću, koji zaista jest vlasnik velikog dijela zemljišta na Srđu, na kojemu se planira privatni projekt. Više puta je i gradonačelnik Vlahušić ponovio kako Grad nažalost nema svog vlasništva na Srđu, koji je većinom u državnom i privatnom vlasništvu. Kako onda ove činjenice pomiriti s javnim interesom?

- Naime, nemam čarobni štapić, nema recept za razvoj hrvatskog turizma. Pitanje je zapravo da li je ova vrsta turizma ono što Dubrovniku treba? To je prije nekoliko godina Boris Bakal spomenuo, kako je sa Slavenom Toljem radio taj projekt 'Sjenčanje grada,' gdje su zapravo istraživali koliko kruzeri odnesu i donesu novca u Grad. I zapravo je zanimljivo vidjeti koliko to koristi Gradu ili ne. Sjećam se kad je prije nekoliko godina poznati talijanski filozof na moj poziv došao u Kotor i kad je vidio sve te kruzere, on je rekao kako ga to podsjeća na Veneciju, da je ono od čega Grad živi zapravo i ono što ga na kraju ubija. I stvarno danas, kad pogledate Veneciju, vidite Grad duhova, gdje su svi stanovi u unutrašnjosti također rasprodani, pretvoreni u hotele, restorane ili luksuzne apartmane. To je grad koji zapravo kao grad više ne postoji. To je samo grad koji ima jednu veliku povijest, jednako kao Dubrovnik, a zapravo ga je uništilo upravo to od čega je živio i to je upravo ono što se tiče Dubrovnika, velika tragedija. Grad je oduvijek znao odolijevati vlastitom uništenju, a zapravo u toj novoj epohi, pitanje je što preostaje. 

Što se tiče vašeg književnog stvaralaštva, na čemu konkretno sada radite?

- Pri završetku je knjiga koju pišem sa Slavojem Žižekom, 'Što želi Europa,' je radni naslov. Radim na hrvatskoj verziji jer je knjiga prvotno pisana na engleskom. Za mjesec dana će biti objavljena u Francuskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj, Italiji i Španjolskoj. Zapravo će se tek na kraju raditi u Hrvatskoj. Kod Algoritma bi trebala biti objavljena, sada radim zadnje korekture. Sad opet kreće taj maraton putovanja i možda krajem iduće godine bude neka putopisna knjiga.

Hoće li u njoj biti i Dubrovnika i onoga što ste ovdje doživjeli?

Mislim da bi moglo biti Dubrovnika. Da, bit će i Kaira, i Tunisa, i Brazila, i Kine, i slično, mislim da bi se i Dubrovnik tu mogao naći. Jer do kraja predstave će biti nekih mjesec dana otkad živim u Dubrovniku. Svaki dan idem u dućan. Vidim što to znači otići u lokalni dućan i čekati pola sata zbog svih turista. Vidim koje su cijene. Snalazim se s popustima za 'domaće', mogućnostima na koju plažu ići. Ili primjerice kad vam se pokvari kompjuter, što je izrazito zeznuto kada ga ovdje pokušate popraviti. Vidim i sve one stvari koje su u drugim krajevima Hrvatske olakšane, dok su u Dubrovniku mnogo teže. Užasno je zanimljivo to iskustvo života unutar samog Dubrovnika kroz ljeto, s tim da bih volio doživjeti što znači živjeti u Dubrovniku preko zime, kad je Stradun gotovo potpuno prazan. To je pravi Dubrovnik, to je moja teze, da Dubrovnik nije ono što sada vidimo, nego ostatak godine kada nemate nikoga na ulicama.

Kako ste došli do sudjelovanja u predstavi 'Otac hrabrost'?

Moram priznati kako sam dugo razmišljao hoću li pristati na poziv Borisa Bakala. Mi smo zadnju put radili prije desetak godina nekoliko projekata u okviru 'Bacača sjenki.' Nikad nisam bio involviran na ovaj način. Prvi put kada me pozvao rekao sam da pristajem pod uvjetom da ne moram glumiti. Zapravo se na kraju pokazalo da ni oni koji su glumci na predstavi neće glumiti i to je ta razlika predstave spram ostalih predstava, jer su svi glumci na neki način autori vlastitih scena i zapravo ta granica između glume i realnosti se briše. Takva vrsta postdramskog kazališta je danas izuzetno zanimljiva, premda mislim kako je i klasično kazalište itekako nešto što mislim da treba njegovati. Nekad Kazalište u smislu predstave Medeje ili Antigone može biti puno bolje od postdramskog kazališta, a nekad postdramsko kazalište donosi ono što se naziva epskim teatrom ili kazalištem okrutnosti. Mislim da je to najbliže tome.

Uspješnost predstave mjerit će se u tome hoćete li nakon dva do tri sata, nakon što pređete sve lokacije i scene, izaći osjećajući određenu čaroliju, kao da ste oživjeli jedan Dubrovnik za kojeg do sada niste uopće znali da postoji i ukoliko će vam se barem jedan milimetar vašeg života promijeniti. Ukoliko izgubite pojam o vremenu i teritoriju tih nekoliko sati, i zbog tog pojma gubitka vremena i prostora izgubite svoje središte ili preispitate svoj život, predstava će se moći nazvati uspješnom.

Što mislite o ovogodišnjoj ekipi Dubrovačkih ljetnih igara, jeste li uočili inovacije?

- Nisam prije bio na Dubrovačkim ljetnim igrama pa mi je usporedba na terenima nemoguća, mogu jedino mjeriti po onome što znam izvana. Mislim da se neke promjene već vide, to je upravo predstava Boba Jelčića. To su pisci koji ove godine imaju veći angažman i to je zapravo ta hrabrost, da se upravo i ova predstava 'Otac hrabrost' postavi u Dubrovniku, jer ona je zapravo nešto potpuno drugačije od svega što je do sada bilo na Igrama.

Kako napreduju aktivnosti oko Subverzivnog festivala?

Mislim da je ove godine stvarno bio uspješniji nego ikada, ne samo po broju publike, nego po nekim zanimljivim fenomenima, utjecajima i posljedicama koje su se dogodile, od toga da je Oliver Stone podržao Alexisa Tsipresa i rekao kako se nada da će on biti budući premijer Grčke, što je onda odjeknulo u cijeloj Grčkoj, do toga da je Žižek tih dana rekao kako bi svi oni koji ne podržavaju Tsipresa trebali završiti u Gulagu, što je izazvalo skandal u Grčkoj. Bilo je zaista zanimljivo da su te neke stvari koje se događaju u Zagrebu krenule i po cijeloj Europi i globalno. Zapravo je festival sada počeo utjecati na neka zbivanja u čitavoj Europi, tako da smo poprilično zadovoljni. Ove godine je stvarno bilo uspješnije nego ikada.

Spomenuli ste kako je Dubrovniku potrebna i obnova kao poslije potresa 1667. Na što ste konkretno mislili?

Kada kažem da je Dubrovniku potrebna obnova kao 1667., onda ne mislim pritom na obnovu arhitekture, nego na neku vrstu obnovu Grada i ideje, jer Dubrovnik nije bio samo grad država, nego je prije svega bio grad ideja, koji je počivao na najljepšim izumima i renesanse i humanizma, od diplomacije do trgovine. To se sve zapravo u cijelom Dubrovniku izgubilo, Grad se fokusira isključivo na turizam, na dva tri ili četiri mjeseca, koliko posluje godišnje. Baš jučer kad sam se susreo s gosparom Ivom pred Sponzom, pričali smo koliko se tih stvari tamo nalazi, koje nikada nitko nije istražio. Imate poljskog skladatelja Rogowskog, koji je došao živjeti u samostan sv. Jakov. Njegove skladbe su unutra. Postoje još neobjavljeni romani koji su tamo, nitko se time na bavi. Mislim da u Sponzi i u Dubrovniku postoji toliko stvari od kojih može učiti, ne samo sadašnja vlast Dubrovnika, nego zapravo i današnja Vlada. Prije svega, može se naučiti na koji način se jedna teritorijalno mala sila može pozicionirati s obzirom na velike vojne sile. Dubrovnik je uspio jer je znao baratati informacijama. To je srž trgovine i diplomacije i to je srž obrane samoga Grada.

Taj Dubrovnik nekada o kojemu govorite činili su zapravo ljudi, koji su svojom mudrošću uspijevali odolijevati neprijateljima i ostalim izazovima. Danas su Dubrovčani zapravo ljudi koji žive od tog turizma o kojemu govorimo, to je njihov izbor.

Problem s time je duboko psihološki, uočavam ga na vlastitoj koži. Kad odem u lokalni dućan, moram pola sata čekati da dođem na red. Stvarno mi se popnu na vrat ti turisti. Samoga sebe nađem kako hodam Stradunom i psujem u sebi, nekad i naglas, jer to stvarno ne mogu izdržati i to je stvarno nešto što čovjeka koji živi ovdje iritira s pravom. Primjerice, u lokalnom kiosku na Pločama gdje boravim dolaze turisti i deru se zašto nemamo eure kad smo ušli u EU, i takve stari čovjeka stvarno iritiraju. Međutim, današnji Dubrovčani su duboko kontradiktorni sami po sebi. S jedne strane im turisti, kao i meni, idu na živce, ali s druge strane više nego ja žive od toga. Gledaju ih kao novac, gledaju ih kao hodajuće brojke. Dolazimo do toga da Grad umire od onoga od čega živi. Svi ti ljudi su zapravo istrošeni od tih turista. A da njih nema, pitanje je na koji način bi taj grad uopće išao dalje.

Autor: Lucija Komaić

Foto: Petar Ipšić, Ivona Butjer