Kraće vrijeme je radio u Institutu za povijest u Budimpešti, a živeći u Zagrebu radio kao sudski tumač i prevoditelj. Odnedavno stalno živi u rodnom gradu i sve govori da od njega uskoro možemo očekivati nova povijesna djela.“Dubrovački diptih“ je nastao temeljem njegove doktorske disertacije, a povod je potres iz 1667.kojim završava “zlatno doba Dubrovnika“.

Koja je tema vaše knjige, na što je fokusirana?

-Istraživanja Dubrovnika prije velikog potresa iz 1667. su brojna i opsežna, a tema knjige su općenito rečeno “narativni izvori“ i slika gradskog prostora. Cilj knjige nije rekonstrukcija stvarnog prostora, nego slika prostora koju su autori stvarali u narativnim izvorima. Prije početka istraživanja shvatio sam da je to relativno nepoznata tema, a mentorica Irena Benyovsky Latin me ohrabrila i u dogovoru s njom sam krenuo s prikupljanjem i obradom materijala. Priznajem, očekivao sam da će domaći izvori, tzv. kronike i anali biti bogatiji podacima, ali se to pokazalo pogrešnim jer ih nije bilo mnogo. U biti, to je jedna od velikih tema koja se proteže kroz cijelo prvo poglavlje knjige: zašto su domaći autori šutjeli o prostoru? U najkraćem bi se moglo reći da je to tako jer im je prostor bio poznat te nije bilo ni potrebe da se o tom prostoru previše priča, osim da se vraća u, za njih neku prošlost i da se progovara o osnutku Grada, izgradnji bedema, nekih važnih građevina itd.

Zašto je prostor toliko važan u tom kontekstu?

-Ključno, što navodim i u knjizi: prostor se uvijek vezivao za neki događaj. Primjerice, ako bi se dogodilo silovanje, ubojstvo, požar, pljačka ili slično, logično je da bi se to i prostorno odredilo te bi se u takvim situacijama spomenuo i prostor. Sve reprezentativne građevine: gradski bedemi, Sponza, Knežev dvor, sv. Vlaho, Katedrala te dominikanski i franjevački samostani ključni su prostorni markeri, sveprisutni i danas. Tako se mogu povlačiti usporedbe s današnjim vremenom, jer oblik grada omeđen zidinama i prostor unutar njih, davno je zadat, a preživio je potres. Nakon obrade domaćih, posvetio sam se stranim autorima i mislim da je upravo to ključni znanstveni doprinos knjige. Kako su to često vrlo kratka djela, katkad od samo par rečenica (i dosta nalikuju jedno drugome), obradio sam ih više od stotinu. Novost je to okupljanje brojnih izvora na jednom mjestu. Kao što i danas u novinama iskače kad netko nešto neobično kaže o Dubrovniku, možemo naći čudne i zanimljive podatke o Dubrovniku. Tako Georg Cristoph od Neitzschitza prilikom posjete Dubrovniku 1630. kaže da je na vrhu Lokruma vidio snijeg, a  Gaudenz od Kirchberga tvrdi da je Lovrjenac povezan s Bokarom užetom ili podzemnim tunelom kako je to npr. zamislio Alexander, grof od Veldenza! Znači, za sve što nisu mogli opisati ili nisu dovoljno dobro shvaćali, dovijali su se kako da to opišu. U biti, to je skup impresija koje često nisu podlijegale naknadnoj elaboraciji. Kao okamenjeni fosili… Mislim da ta djela i stoga dobivaju na važnosti kao prvorazredni povijesni izvor. Dakle: dođu, vide i potom zapišu, što je vrlo zanimljivo i u potpunoj suprotnosti s prvim dijelom knjige u kojem su domaći izvori često “kontaminirani“ različitim naslagama jer su često služili nekom cilju i nisu u potpunosti bili izrazi impresije autora.

Kako su malobrojniji domaći autori opisivali i kako razvijaju priču o tadašnjem Dubrovniku? Može li se govoriti o fascinaciji Dubrovnikom u odnosu na ostatak današnjeg prostora Hrvatske?

-Prva rečenica u knjizi je “Oduševljenost Dubrovnikom traje od njegova postanka“ i prilično je jasno da to oduševljenje traje do danas. Istraživači su i dalje snažno zaokupljeni pokušajima da sebi i drugima jasno predoče izgled gradskog prostora u najranijim razdobljima. Za europske pojmove je lokalna dubrovačka historiografija nastala relativno kasno: npr. Ranjinini Anali nastaju tek polovicom 16. st., a o tzv. Anonimovim Analima još uvijek malo toga znamo. No, tko je Anonim i je li Anale pisala ista ruka ili je to skup različitih zapisa? Međutim, domaćim je autorima najbitnija (na kraju krajeva, tu je bitan i njihov background, što u široj slici definira razliku između domaćih i stranih autora) priča o osnutku grada kojom se nastoji postići njegova legitimacija. Kako je grad nastao, tkanje mita o osnutku koji uključuje epidaursko, rimsko i slavensko porijeklo… Međutim, to je ipak neka druga tema, ali domaći autori tome posvećuju najveću pažnju, a kako se bliže suvremenosti, bilježe događaje koji time također ulaze u kolektivnu memoriju.

Koje oni događaje od prije potresa najviše spominju?

-Knjiga obuhvaća dva i pol stoljeća razdoblja od sredine 15.st. do potresa i u tom se periodu redovito bilježi prodiranje Osmanlija. Bilježe se i prirodne nepogode: nevrijeme, potresi, poplave, ali i razna ubojstva i druga kršenja zakona te epidemije kuge i sl. Brojni podaci o prostoru, posebno o fortifikacijama, odnose se na velike ratove koji su predstavljali opasnost i za Dubrovnik, kao npr. Treći mletačko-osmanski rat i opsada Herceg Novog 1539. ili događaji oko Lepantske bitke 1571. godine. Tada se bilježe radovi na utvrđivanju grada, kopanju obrambenog jarka, rušenju građevina u gradskim predgrađima i sl.

Znači da su tek posebni događaji bili povod detaljnijih opisa prostora?

-Točno. Tako je gotovo uvijek s domaćim izvorima: u velikoj većini slučajeva nema opisa prostora radi prostora, nego mu se mora pridružiti nekakav konkretni događaj da bi prostor uopće izašao na svjetlo pozornice. No, postoje i iznimke: dominikanac Serafino Razzi pred sam kraj 16.st. piše znamenitu Povijest Dubrovnika i treću knjigu tog djela posvećuje isključivo opisu Dubrovnika, što predstavlja gotovo arhetipski primjer žanra pohvale gradovima, slično De Diversisovom Opisu Dubrovnika, koji ističe da grad izgledom podsjeća na izduženu školjku. Razzi pak kaže da grad nalikuje na orla ili na neku drugu pticu s dvama raširenima krilima. Dakle, oba opisa Dubrovnika su gotovo arhetipska i žive do danas. Razzi je primjer domaćeg autora (iako je zapravo bio stranac, često ga smatramo domaćim autorom) koji opisuje prostor samo radi prostora. Nečeg takvog u ostalim dubrovačkim kronikama i analima iz tog vremena nema. Razzi je zanimljiv i stoga jer se nije oslanjao isključivo na postojeće izvore, nego je provodio pravo terensko istraživanje, razgovarao s ljudima i neposredno promatrao građevine. Stoga njegovi opisi, dijelom, više podsjećaju na zapis nekog hodočasnika ili putopisca nego na djelo autora koji je u Dubrovniku živio deset godina.

Prikupljajući materijal za doktorat i knjigu, sigurno ste išli i u inozemstvo. Jeste li otkrili nešto dosad nepoznato široj ili znanstvenoj javnosti?

-Danas jemnogo toga dostupno u digitalnom obliku pa odlasci u inozemstvo više nisu nužni. Ipak, izdvojio bih talijanske gradove Parmu i Genovu. U Parmi je to Biblioteca Palatina u kojoj se čuva rukopisna ostavština dubrovačkog nadbiskupa Lodovica Beccadellija koji je u Dubrovniku boravio od 1555. do 1560.. U Parmi je pohranjen najveći dio njegove korespondencije koju je tridesetih godina prošlog stoljeća istraživao Josip Torbarina. Nakon njega, Beccadellijem su se kod nas tek sporadično bavili na tragu tih radova, sve dok u izdanju dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti HAZU povjesničarka umjetnosti Tanja Trška nije napisala monografiju posvećenu Beccadelliju. O njemu se kod nas ponešto pisalo u kontekstu njegovog sudjelovanja na Tridentskom saboru. Pisma Beccadellia otkrivaju njegove veze i poznanstva u Dubrovniku i općenito te daju naslutiti kakav mu je odnos prema sredini u koju je došao, ali se ne može govoriti o opsežnim opisima Dubrovnika. Glede Genove ću reći da sam zbog dubrovačke diplomacije tamo radio u Državnom arhivu. Kako je to veliki i bogati arhiv, a vremena uvijek manjka, bila je to tek prilika da se malo “omiriše“ čega ima. Među brojnim spisima pohvatate samo neke “krpice“ od kojih onda nešto uspijete iskrojiti ili ne, a onda je to uvijek dobar povod da se vratite. Iskreno, tu nisam naišao ni na što što bi se moglo smatrati revolucionarnim, jer to se ionako u pravilu dogodi slučajno, kad tražiš nešto drugo. Obično to nepoznato, bude zabačeno u nekom drugom fondu i onda samo “iskoči“.

Stalno naglašavate da knjiga govori o zamišljenom, a ne stvarnom prostoru Dubrovnika?

-Knjiga se ne bavi rekonstrukcijom stvarnog prostora, nego je posvećena analizi i interpretaciji slike gradskog prostora od polovice 15. st. i početka gospodarskog i kulturnog procvata Dubrovnika, do 1667. i velikog potresa koji je uvelike izmijenio izgled grada. Tad je razrušen veliki dio urbanog tkiva te se istraživači danas često susreću s problemima interpretacije podataka iz pisanih izvora i arheoloških nalaza. Katkad je vrlo teško razumjeti i predočiti brojne slojeve koji su odraz intenzivnih transformacija u prostoru. Takve poteškoće posebno dolaze do izražaja kad nedostaje vjerodostojnih primarnih izvora te se često poseže za narativnim vrelima kako bi se premostile takve praznine. Ta se vrela katkad koriste selektivno i nekritički, ne postavljajući pitanje o njihovoj naravi i kontekstu nastanka. Konkretno, u radovima koji se bave gradskim prostorima, često se zaboravlja na ključnu razliku između slike prostora i stvarnog prostora. Svaki doprinos istraživanju prostora pretpotresnog Dubrovnika izrazito je važan jer nam je taj prostor danas dobrim dijelom nevidljiv.

Imate li primjer za tezu povezivanja prostora i događaja?

-To je npr. događaj iz 1502. ispred crkvice sv. Antuna Opata na Pločama, poviše Lazareta koji je, očito, pobudio veliku sablazan i pozornost javnosti. Tad je deset Židova nakon ispitivanja i torture priznalo da je odrubilo glavu jednoj ženi i bacilo je u neku jamu na Pločama. Četvorica su živa spaljena upravo ispred crkve sv. Antuna Opata, o čemu govore svi dubrovački kroničari. Sličan je primjer i crkva sv. Luke blizu današnjih unutarnjih vrata od Ploča pored koje je maleno groblje. Tu je pokopan franjevački redovnik Jeronim koji je navodno bio u ljubavnoj vezi s kćerima Šimuna Matova Benessa i Marina Antunova Pozza. Na tom groblju su 1602. pokopani i neki lastovski pobunjenici. Svi su ti događaji izazivali znatnu pozornost javnosti i bili su povod opisa prostora, odnosno građevine. Da nije bilo navedenih događaja, možda se ni te crkve ne bi nikada opisale!

Koliko su opisi detaljni?

-I nisu baš! Piše samo da je ispitano deset Židova, da su četvorica osuđena i živa spaljena ispred crkve, a da im je pepeo prosut u more. O izgledu crkvice ne saznajemo ništa! Kako sam rekao, domaći autori rijetko opisuju prostor jer im služi kao odrednica kako bi čitatelj znao gdje se nešto dogodilo. Sve slike prostora koje sam pronašao uvijek sam uspoređivao s onim što je već objavljeno i poznato te sam tražio potvrdu da je to stvarno tako. Ali, nisam otkrio ništa presudno u smislu kako je neki prostor stvarno izgledao. Iz tih se opisa to i ne može sa sigurnošću reći nego se mora pribjeći drugoj vrsti izvora i širokom interdisciplinarnom pristupu. Samo kao primjer: ne može se vjerovati strancu ako kaže da na Lokrumu postoji vrlo visoko brdo uvijek pokriveno snijegom. No, taj bi nas podatak trebao kopkati i tjerati da istražimo otkud on autoru koji, uz to, piše kako Lokrum pripada Mlečanima! Činjenica da je velika većina svih putovanja prema Svetoj Zemlji započinjala u Veneciji, može nas nagnati da upravo tamo potražimo izvorište za takav podatak. I zaista: 1630. se dogodila tzv.“Lokrumska kriza“ kada su se Mlečani iskrcali na Lokrum i kasnije ga svojatali, nazivajući ga Isola di San Marco (Otok Sv. Marka). Pažnju na taj događaj mi je skrenuo kolega Lovro Kunčević koji ga je istraživao. Dakle, Georg Cristoph od Neitzschitza taj podatakdonosi sa sobom iz Venecije, a zapise o “mletačkom Lokrumu“ imamo pedeset-šezdeset godina prije samog događaja, što govori da se ta priča u Veneciji kuhala mnogo prije. Takvi primjeri govore da su autori zapisa o Dubrovniku dio te slike o njemu stvorili i prije nego što su u Dubrovnik došli i vidjeli ga.

A što je sa zapisima hodočasnika?

-Dosta zanimljivo je da se mnogi žale kako u Dubrovniku nije bilo prenoćišta! Kako nije bio hodočasnička destinacija, u gradu zaista nije bilo organizirane mreže prenoćišta kao drugdje. Većina je hodočasnika spavala na brodovima kojima su stigli ili u nekom od dubrovačkih samostana, ovisno o redu kojem su pripadali. Pierre Lescalopiere je npr. morao čekati povratak kneza da mu odobri smještaj kod franjevaca. Neki su spavali i u privatnom smještaju, kao Roberto da Sanseverino koji boravi kod dubrovačkih kancelara Bartolomea Sfondratija iz Cremone i Davidea Boccaccija iz Piacenze, a Juan Ceverio de Vera u kući lokalnog vlastelina, dok Harry Cavendish spava kod sunarodnjaka, dubrovačkog topnika Williama Robinsona. Pritom, neki nude i opis prostora u kojem su boravili te mletački bailo u Istanbulu Paolo Contarini opisuje ljetnikovac Sorgo na Batali, današnje sjedište Zavoda za povijesne znanosti HAZU te spominje prostrane sobe, natkriveni trijem sa stupovima, veliki ribnjak s obiljem ribe kao i stabla cedara, naranača i predivne pergole.

Općenito, gradski bedemi su ono što najviše oduševljava strane autore. Upravo zbog impozantnih zidina Dubrovniku najčešće pridaju epitet “tvrd“, odnosno dobro utvrđen. U tim djelima prepoznajemo simboličku vrijednost najvažnijih građevina koju je moguće pratiti do danas. One su zarana određene kao gradske znamenitosti, čak i u današnjem smislu te riječi.