Obrazovani glazbenik, akademski glumac i diplomirani brodoljubitelj. Umjetnik koji slika crtama i crta bojama, jakim, neukroćenim sjenama, tako da pobuđuje dramu u epskome i liriku u drami. Umjetnik koji se oslanja na naš senzibilitet i uvodi u poziciju aktivnog promatrača; navedeni smo na maštanje/razmišljanje/putovanje, a autor nam nudi transport. Sve to je naš sugrađanin Igor Hajdarhodžić, a citirano su o njemu rekli likovni kritičari. Uz sve to, Igor je glumac, glazbenik, performer, drvodjelja, varilac, kipar, kalafat, trgovac, dizajner, žongler riječima, slikar i pedagog.

Izlagao je u Brestu, Rotterdamu, Istanbulu, Hamburgu, Zagrebu (Mimara i Klovićevi dvori), Dubrovniku, Grožnjanu, Mostaru (Muzički centar Pavarotti), Tivtu (Pomorski muzej i Porto Montenegro), a radovi mu se nalaze u zbirkama brojnih kolekcionara kod nas i inozemstvu. Izložbe su otvarali ne samo poznati kritičari, nego i kolege umjetnici, a jedan od njih bio je  Antonije Pušić (Rambo Amadeus). Igor ima atelje i galeriju u Zlatarskoj ulici, ali uz pomoć više prijatelja, posebno Vjekoslava Gelemanovića, stvara u ulici Dinka Ranjine, u radionici koju on i prijatelji znakovito nazivaju- fabrika. Tu nastaju i eksponati koji krase neke nove ugostiteljske objekte u Gradu, u obnovi kojih je sudjelovao i dao im prepoznatljivi pomorsko-kalafatski štih a la Corto Maltese.

Kako biste opisali svoje umjetničke radove?

-Posljednjih godina najviše se zapravo bavim slikarstvom i glazbom, a radim u drvu i željezu brodove, pa i u keramici već dugo, dugo godina i svoj rad u svim tim segmentima zapravo samo sve više pojačavam. Radim suvremene skulpture i osobno mi je, nekako, bilo divno kad sam prvi put vidio veliki brod kojeg sam napravio, dužine veće od četiri metra te kad sam vidio da se ljudi dobro osjećaju gledajući i snimajući ga. Stavio sam ga u kontekst onog horizonta u istarskom Grožnjanu i od tada znam da su te skulpture vedre i vesele, a da ih ljudi rado analiziraju.

Materijal za te skulpture nalazite u moru, na obali, otpadu...

Pa da, koristim se svim mogućim materijalima: od mreža na kojima nalazim razne predmete, nešto i kupujem, ali materijal zaista najčešće nalazim na otpadu. Često sam uz more u kontaktu s romskom zajednicom, tako da materijala ima svugdje. Ako se sve ono što radim radi od otpada ili bolje rečeno od smeća, onda tih predmeta zapravo ima u izobilju i on postaje nešto drugo te gotovo da nema kuće u kojoj nema nešto što bi moglo biti dio mog broda.

Onako “na prvu“, koji vas je materijal najviše obradovao kad ste ga našli pa sami sebi rekli - ovo je ogroman potencijal, to ću divno iskoristiti?

-Zadnjih sam se godina dosta bavio nekim strojevima pa sam te mašine onda nadograđivao kao priču da brod ide oko nečega. Tako sam se zadnjih godina, zapravo, najviše posvetio odbačenim instrumentima u kojima je, reći ću to tako, ugrađeno puno minulog rada. Nije uopće lako napraviti instrument, bilo klavir ili gitaru ili neki duhaći instrumenti te sam to dosta radio, kao i veće skulpture. Pronašao sam zanimljive stočne vage jer imaju elemente koji me podsjećaju na dijelove brodova koji su za prijevoz razne robe. Recimo, sad sam evo baš dosta dugo istraživao kako realizirati ideju da pretvorim mašinu za mljevenje kamena u brod kao neko “posvećenje“ jednom i drugom elementu.

AUSTRO-UGARSKI TOKARSKI STROJ

Gdje ste uspjeli pronaći taj strug?

-Našao sam ih nekoliko, a zanimljivo je da su iz razdoblja Austro-Ugarske i da su čak odigrali ozbiljnu ulogu kod usitnjavanja stijena na područjima gdje su ljudi željeli živjeti i stvarati. Stoga imaju tu simboliku, isto kao što je ima brod kroz svoju ulogu u transportu i komunikacijskom mostu između obala, svjetova i kontinenta, da se tako izrazim. A kad su zajedno, čini mi se da je interesantno da se ‘upali’ taj brod i da iz njega ‘ispada kamen’. Eto, to sad tražim negdje gdje ima, na njih ide dizel motor, neki iz broda recimo, to onda počinje raditi, sad ponovno uspostava njegove neke radne funkcije u novom obliku… To je nešto što me trenutačno zaokuplja.

Na “trodimenzionalne“ odnosno reljefne slike brodova, uglavnom postavljene na ostacima starih, iz mora izvađenih dasaka ili letvi, često su zalijepljene poštanske marke. Zašto?

-Radeći brojne brodove od gline, shvatio sam da je to zapravo poruka. Ti brodovi su novi i zaboravljeni element naših života gdje je mobitel potpuno zamijenio slanje poruka i slika koje je ranije obavljano putem razglednice kao, reći ću, ‘ozbiljne komunikacijske činjenice’ koja se u međuvremenu počela sve više gasiti, tako da su moji brodovi počeli sve više dobivati napuštene poštanske marke te stoga, kad ih apliciram na drvo, želim da izgledaju kao razglednica. Na to želim podsjetiti. A to možda i jest negdje duboko u našoj podsvijesti, takvi predmeti, a dati im novu ulogu meni osobno nešto puno znači.

SAKUPLJAČKI, NE TRGOVAČKI GEN

Gdje su sve doplovile i u koje su dijelove svijeta stigle te autorske skulpture?

-Slike sada putuju i u njima opet koristim osobnu sposobnost koja mi je data od malena kao i dijelu moje obitelji sa strane Dedića, premda su i svi Hajdarhodžići bili talentirani za slikarstvo, pa čak i moj otac. No, mislim da sam ja nekako do kraja razvio minijaturu i mislim da sam ulazio u neke razine gdje postoji još neki svijet tako da, gledajući tu minijaturnu sliku, vidiš neke možda uobičajene motive, ali kad u tu sliku uđeš s povećalom, tad to ispada neki drugi svijet, što je nešto jako dobro. Međutim nisam baš sretan s prodajama! Osobno, u sebi više imam taj ‘sakupljački element’, ali mi bude žao prodati neke prototipove ili čak cijele opuse. Ako gledaš turizam kao uslugu, sve se nekako i pomalo rasipa, ali ja nemam nikakve online prodaje. No, ne kažem, prodaju se neka djela, ali mi to nikako nije najveseliji dan.

Turisti ulaze u atelje i fabriku, gledaju i uživaju. Padne li i dogovor o prodaji?

-Da, na toj razini. Samo što sve prelazi u neku komercijalizaciju, potom u gramzivost i nije mi to nešto što mi pomaže. Ja dosta toga nabavljam bez da bilo što plaćam: tek sagnem se i pokupim nešto što drugome ne treba, tako da nemam potrebe da gomilam, ni stvari, ni lovu, niti išta od toga, ovako mi je zgodnije.

Na ovom ste području poznati i po tome što ste se specijalizirali u opremanju interijera ugostiteljskih objekata. Što o tome možete reći?

-Još davne 1978. godine i moje 18. Godine, moj prvi prostor u kojem sam radio bio je klub “Đuro“ u Zagrebu i tad me zanimalo nalijevanje epoksija. Kad sam ostao bez posla kao glumac, u Zagrebu sam radio dosta interijera, ali je ovdje u Dubrovniku specifično i na neki način jednostavno zato što je to povratak, rekao bih, nekom ishodištu onoga koji je to stvorio u prostoru ovakve mini kamene Republike koju mi baštinimo. Svakodnevno gledam kako se kariole i kariole knaufa, laminata i siporeksa te ne znam kakvih sve čuda uvaljuju u Grad, a zapravo su ti interijeri samo povratak onome što je Grad već samim tim i nudio. Kamen postoji, ali mi kao grad nismo imali previše ‘otvorenog kamena’, nego smo se bavili oslikanim zidovima, tapetama… Uslijed mogućnosti da se ulaže u umjetnost i zanatstvo, u svemu tome je Dubrovnik bio pionir. Međutim, kad se danas vraćamo tim interijerima i tim prostorima u Gradu koji bi sad trebali imati ulogu, primjerice nekog fast-fooda ili bilo kojeg sadržaja, opet je tu taj iskon, taj kamen, taj strop, podovi, zidovi… Znači, to je još uvijek tu onakvo kakvo je i bilo. I kad se izbace razne budalaštine… Nedavno sam, kao i više puta dosad imao problem s četiri poda - tko god dođe, stavi nove keramičke pločice!

USKORO IZLAZI CD

Kako izabrati najbolje rješenje?

-Obično bude najveći problem ukloniti te stvari, ali ono što pruža izvornik, što pruža ovaj kamen kojeg je netko ovako sastavio, to je obično najpametnije rješenje i ako čovjek to slijedi, a tematski se dobro odredi, može stvoriti prostore u kojima se i mi iz Grada osjećamo domaće. Osobno radim samo s onim ljudima koji rade cijelu godinu i tako dođe do nekih prostora u koje je, zaista, i meni dan-danas ugodno doći; inspirativni su, nadopunjuju se i događaju se sve češće. I nije mi žao raditi, cijeli život imam taj ‘građevinski grif’ pa na najljepši način preko zime ispunim vrijeme.

Aktivni ste i kao glazbenik.

-Davno sam se profesionalno bavio glazbom, išao na turneje i čak snimao gramofonske ploče. S jednim rock-bandom smo svirali po cijeloj bivšoj državi, bili smo predgrupa legendarnoj grupi ‘Leb i sol’, u glazbi proveo zanimljivo razdoblje i razumio proces produkcije. Kasnih osamdesetih sam s nekoliko prijatelja svirao u jednoj grupi u Dubrovniku i nismo imali neke komercijalne planove, ali smo napravili album kojeg sam nedavno digitalizirao u SAD-u te ponovno napravio nešto slušljivo od čega ne bježim. U stvaranje tog albuma, nazvanog “Čudan neki mir“, bilo je uključeno dvadesetak ljudi. Iza rata nisam puno brinuo o tom što je snimljeno, nego sam i dalje svirao i svakodnevno vježbao gitaru i klavir. Nisam puno slušao, ali sam više svirao. Nisam diskofil, ali sam u druženju s prijateljima koji su profesionalci, među kojima je i Vlaho Brešković. Dosta smo blizu da završimo album koji s Robijem Napholzom radimo u zagrebačkom studiju Sofa. Jednu smo pjesmu već završili i stavili je na YouTube da vidimo reakcije. Ostale su pri kraju i za nekoliko mjeseci ću imati gotov svoj album.