'Srce sezone' je iza nas. Dogodilo se nešto drugačije ove godine. Podaci kažu da je gostiju jednako kao i lani, ali dogodio se pad potrošnje u kafićima i restoranima, u butigama, pale su brojke i u industriji vjenčanja...

-Promijenile su se navike gostiju, ali i struktura gostiju koja nam dolazi. Znamo kako je to rezultat spleta okolnosti, prije svega geostrateških prilika. Potom, u Hrvatsku je uvezena inflacija, tu je i recesija na emitivnim tržištima, određena skupina ljudi iz sigurnosnih razloga sasvim sigurno razmišlja o tome putovati ili ne. Imamo i pad vrijednosti funte što je valuta našeg dominantnog tržišta... Splet tih okolnosti je doveo do toga da su se promijenile odluke turista. Sve više nam dolazi mlađa populacija koja ima drukčije navike. Već nekoliko sezona se to mijenja, a smatram kako će iduće godine te promjene još više doći do izražaja. Naša ponuda i pristup poslovanju će se morati prilagoditi njihovim potrebama.

Potrošnja, čini se, 'šteka', a poduzetnicima su rasli i troškovi. Nema baš ni brze, ni lake zarade.

-Dogodilo nam se da su ulazni troškovi porasli, rasle su cijene nabave, cijene najmova, energenata, a tu je i rast cijene rada. Javni sektor je povećao plaće što je stvorilo pritisak na privatni sektor, koji je također morao podizati. To je problematično jer nije došlo kao rezultat rasta produktivnosti. U poduzetništvu to ne ide tako. Plaća se diže temeljem rasta produktivnosti – zbog otvaranja novog tržišta, uvođenja novog proizvoda, usluge... Kad je porasla produktivnost, raste i plaća, jer je do toga došlo zbog povećanih prihoda. Ovdje to nije bio slučaj. Naše turističko tržište se tako našlo u jednom mlinu u kojem se treba brzo snaći. Sigurna sam da i hoće. Jer poslovni subjekt ima samo dvije opcije; može uspjeti ili propasti. Većina će sigurno naći model kako opstati. Samo je pitanje kako će slika naše destinacije izgledati u budućnosti.

Spomenuli ste inflaciju, recesiju, zategnute geopolitičke odnose, ratove... To su neki vanjski čimbenici na koje ne možemo baš utjecati. Na što možemo? Kako privoliti goste na bolju potrošnju?

-I tu treba spomenuti vrlo važan čimbenik na koji također ne možemo puno utjecati, a to je oporavak tržišta juga Europe, sjevera Afrike i istočnog Mediterana. To su sve tržišta koja su bila sigurnosno problematična pa smo bili kolateralni dobitnici – imali smo povećanje broja turista ne zbog toga što smo imali dobar proizvod i ponudu nego zato što gosti nisu imali mnogo opcija. Sad nam se događa otrježnjenje. I tu možemo nešto napraviti – sagledati što se događa u konkurentskim destinacijama i što to turisti traže. Temeljem toga složiti ponudu i definirati cijenu koja će biti konkurentna ostalim destinacijama. Ako smo skuplji od konkurencije, onda ćemo imati problem s turističkom strukturom na koju ciljamo. Tada imamo dvije varijante – zadržati ove cijene, poboljšati kvalitetu koliko je god to moguće i ciljati na goste visoke platežne moći ili nadmetati se s konkurentskim destinacijama nižom cijenom.

HAMBURGER MOŽE BITI 20 EURA, ALI NE BILO GDJE I NE BILO KAKAV

Volite kazati kako smo pomalo 'bipolarna destinacija'.

-Istina. To znači kako bismo htjeli imati masovni turizam s visokim cijenama. No, kako to nikad nikome nije uspjelo na ovom svijetu, teško da će uspjeti i nama. Moramo se odrediti. Masovni turizam traži niske cijene. Ako želimo zadržati naše cijene onda se moramo odreći masovnog turizma. Moramo graditi ponudu prema onoj kategoriji gostiju koja ne traži suvenire od 2 eura, koja ne želi ponudu hrane namijenjenu za 'čerečenje' na skalinima od svetog Vlaha i sl. Mi moramo znati što želimo kako bismo svoje aktivnosti usmjerili ka tom cilju. Zato je važna suradnja javnog i privatnog sektora.  Privatni sektor će uvijek preživjeti, na koncu neće imati osoblje nego pokretnu traku s koje će gosti uzimati hranu i plaćat će je karticama. Ili će na Pilama prodavati gulaš. Karikiram. Privatni sektor će naći način. No, mi kao institucije moramo znati kako jedan dio ogledala destinacije ovisi i o nama. Štoviše, trebali bismo zadati jasne ciljeve kako želimo da nam destinacija u budućnosti izgleda pa onda temeljem toga formirati ponašanje privatnog sektora po principu 'mrkva ili batina'. Više preferiram prvi princip – poticajno. Ako poslovnom sektoru date neku subvenciju, poticaj ili potporu, dobit ćete vojsku ljudi koja će sve svoje snage usmjeriti ka tom cilju. Ako idete represijom, onda imate vojsku ljudi koji će tražiti rupu u zakonu. Također, kod nas ne postoji diferencijacija ponude, tj. mnogi objekti imaju cijenu na istoj razini, bez obzira zadovoljavaju li je kvalitetom. To je pogrešno jer imamo i goste niže platežne moći, i one visoke platežne moći. Cijena često nema uporište u kvaliteti, a to je osnova povjerenja u destinaciju.

To je ono pitanje može li koktel biti 20 eura.

-Ili hamburger. Može, samo ne svugdje i ne svakakav. Moramo napraviti diferencijaciju proizvoda jer u našoj destinaciji ima mjesta za sve turiste, naravno, u različitim razdobljima godine. Moraju postojati pogodnosti i popusti u pred i posezoni, ne mogu cijene tad biti iste kao u 'srcu' sezone kad nam je nužno smanjiti broj gostiju i kad 'pucamo'. Cilj je povećati broj u pred i posezoni, i imamo cjenovni alat kako to postići. Ono što je visokokvalitetno, treba zadržati visoku cijenu, a ono što nije, treba biti niže cijene. Zato i kažem kako smo pomalo 'bipolarni' jer bismo htjeli gostima niže platežne moći utrpavati proizvode visoke cijene, što oni ni u ludilu neće platiti. Naravno, nije rješenje ni visokokvalitetne proizvode cjenovno spuštati na razinu bagatele jer tako spuštamo i vrijednost destinacije. Kod nas ima jako puno kvalitetnih sadržaja, ali još i više onih koji se šlepaju. Tržište će samo to regulirati vrlo brzo.

Često vidimo medijske napise kako određeni objekti imaju nerazmjer cijene i kvalitete. Ako nastavimo u tom smjeru, kakva nam je budućnost? Nedavno je predsjednik Ceha ugostitelja Dubrovnik Đani Banovac u intervjuu za Dubrovački dnevnik kazao kako je neminovno da će se u tom slučaju dio objekata morati zatvoriti ako nešto ne promijenimo.

-Tržišni mehanizam je neizbježan, nema tu neke velike filozofije. U ovim uvjetima, bude li netko tvrdoglavo držao nerazmjer cijene i kvalitete, razvidno je kako taj neće imati posla, kako neće moći isplatiti sve svoje obveze i morat će izaći iz tog biznisa. Ova sezona je bila alarm, za sljedeću se moramo dobro pripremiti. Zato kažem – trebamo definirati što je to što mi nudimo, koliko to košta i moramo osluškivati koliko su gosti spremni dati za neki proizvod ili uslugu. Ali moramo biti svijesni i troškova. Pitanje je koliko se cijene imaju prostora više korigirati. Neke troškove će trebati rezati, moramo vidjeti što. Predsjednik Ceha ugostitelja, Đani Banovac, je izjavio kako smo došli do cjenovnih limita. I to je tako, za ovu kategoriju gostiju! Ako se želimo 'upgreadati' za neku drugu kategoriju gostiju koja je cjenovno izdašnija, treba jako puno raditi. Treba nam bolja infrastruktura, i cestovna, i električna mreža, i dodatne usluge i sadržaji... Cjelokupna destinacija bi trebala postići višu kvalitetu što nisam sigurna da možemo ostvariti u kratkom roku. Kratkoročno je razvidno kako ćemo ostati s istom skupinom gostiju, i zato treba realno pratiti okolnosti oko nas.  

Imamo zaista puno toga za ponuditi, no koliko zapravo to i nudimo, koliko predstavljamo, a onda i naplaćujemo, najbolje što imamo? 

-Kao destinacija se moramo usredotočiti na lokalne specifičnosti koje imamo, što je naš najjači adut, a mislim kako to premalo činimo. Dakle, lokalna gastronomija, enologija, zdravstveni turizam koji će u budućnosti biti broj jedan među svim industrijama. Imamo Bogom dano područje s toliko sunčanih sati, blagom klimom tijekom zime... Premalo koristimo svoj wellness program. Nadalje, medicinska preventiva je danas sve. Tu bi spadala šetnja, posebna ishrana, a znamo kako je ona mediteranska najzdravija... Sve to možemo ponuditi, a čini mi se kako premalo koristimo ono što imamo pred nosom, što bi netko drugi masno platio i jedva dočekao da mu to netko ponudi. Zadovoljili smo se nekim zastarjelim programima. Zadnjih 20 godina nudimo isto. Naravno, ne svatko. Svijetlih točaka uvijek ima.

GOSPODARSTVO NE MOŽE NAPREDOVATI BEZ STRANIH RADNIKA

Imamo i tu situaciju da nam broj apartmana stalno 'buja', a znamo da, što je više nečega na tržištu, to onda manje košta.

-Godinama se već govori o tome, ali nitko se posebno ne usuđuje to riješiti. Rješenje leži u poreznim škarama; znam da je to nepopularan potez i da će me mnogi radi ovoga osuditi, ali to je nužno. Svakome tko razmišlja dugoročno i dobronamjeran je prema destinaciji je posve jasno kako ono što nas je hranilo, sada nas može i ugristi. Mi smo cijelo vrijeme pokušavali zaštititi lokalne privatne iznajmljivače s pričom kako su to naši 'mali ljudi' koji pokušavaju zaraditi, kako je to socijalna mjera za popunjenje kućnog budžeta. No, moramo biti svjesni kako, uz naše male iznajmljivače, imamo i ogromnu plejadu stranih investitora koji ulažu u velike zgrade koje završavaju kao apartmani. Privatni iznajmljivači bi trebali biti svjesni onoga što ste spomenuli u svom pitanju – što se više apartmana bude otvaralo, to će oni imati veći problem. Ova godina je pokazala kako su smještajni kapaciteti u gradu imali nižu cijenu od onih u Župi i Primorju. Dakle, previše ih je na jednom mjestu – prevelika je ponuda, a potražnja nije na toj razini. A smještajna struktura diktira strukturu gostiju. Destinacije koje imaju veći udio hotela s 5 zvjezdica, imaju i goste više platežne moći. Hoteli s pet zvjezdica dižu destinaciju u viši rang i čine sezonu puno duljom.

Strane radnike ste dosta spominjali u svojim istupima, pa i za Dubrovački dnevnik. Govorili ste kako je potrebno osmisliti načine na koje bi ih se integriralo u lokalnu zajednicu.

-Čini mi se kako sad imamo jedan novi problem. Priličan broj ljudi govori protiv stranih radnika, održavaju se nekakvi prosvjedi protiv strane radne snage... Mislim kako ti ljudi nisu baš realno sagledali situaciju. Hrvatsko gospodarstvo ne može ostati na ovoj razini, a kamoli napredovati, bez strane radne snage.

Možete li plastično objasniti što bi se dogodilo da nema stranih radnika?

-Sigurno bi jedan veliki broj poslovnih subjekata morao zatvoriti svoja vrata. Sigurno bi jedan veliki dio našeg komoda nestao. Svi smo se navikli relativno brzo naručiti u frizera, u pedikera, da nam netko dođe očistiti apartman, navikli smo se da u butizi imamo nekoga tko će nas uslužiti... Kad ne bi bilo stranih radnika, ne bismo mogli lako doći do tih usluga. Eventualno bi se sve digitaliziralo pa se stariji ne bi mogli snaći. Naš životni standard traži ljude koji će raditi za nas, a naš prirodni prirast je apsolutno negativan, netko ga mora nadomjestiti 'izvanka'. Sigurno će nam dolaziti ljudi različitih rasa, nacija, vjera i sl.

Koliko se radi na njihovom uklapanju u lokalnu zajednicu?

-Sve je to ostalo na nekakvoj individualnoj razini. Ako je poslodavac svjestan, on će im pokušati platiti tečaj hrvatskog jezika, približiti im našu kulturu i običaje, bit će dobar prema njima. Ako nije takav, sve će to biti prepušteno sudbini.

Treba li nam neka strategija na nacionalnoj razini?

-Radi se na tome. Ne treba zanemariti napore Ministarstva rada, Vlada je detektirala probleme i nužnost integracije. U izradu kreće novi Zakon o strancima, a kao Županijska komora itekako vodimo računa o tome kako će izgledati. Imamo primjere iz ove sezone kad su naglo nastupile promjene novim izmjenama i dopunama pa su velikom broju poslovnih subjekata ograničavale mogućnost zapošljavanja stranih radnika. Hrvatska gospodarska komora je uspjela, uz razumijevanje Vlade i resornih ministarstava, postići kompromis i iznaći rješenje da ipak zaposle te radnike. Sigurno ćemo pratiti i nove izmjene i dopune te ćemo kroz naša udruženja iskomunicirati eventualne promjene, prije nego što se Zakon izglasa, da ne dolazi u koliziju sa stvarnim poslovnim svijetom. Obično sve to ide iz dobre namjere, a onda zakomplicira život svima u procesu provođenja.

Cijela EU je svjesna kako bez stranih radnika ne može funkcionirati. Pitanje je i koje radnike želimo tj. žele li oni koje mi želimo doći ovdje. Filipinci su atraktivni svima – katolici su, znaju engleski, kvalitetni su radnici, imaju i iskustva, imaju ministarstvo koje vodi računa o njima. No, oni obično više žele ići u SAD, Veliku Britaniju ili Njemačku. Nismo im broj jedan. Pa se moramo zadovoljiti onima koji kod nas žele doći. I onda s onima koji žele doći pronaći načine da im pokažemo da smo dobri domaćini. Da budemo ljudi – ljudima. Jer ne zaboravimo kako su naši stari početkom 20. stoljeća odlazili trbuhom za kruhom. Treba zadržati humanost, ti ljudi rade za naše mirovine, bez njih ih nećemo imati, i – sutra će nam postati sugrađani, htjeli mi to ili ne. To je neminovno! U tom smjeru treba usmjeriti naše strategije kako bismo ih uklopili u društvo.

Koji bi to bili primjeri?

-Definitivno ih treba uključiti u kulturna, vjerska, društvena, sportska i sva ostala događanja kako bismo mi upoznali njih, oni nas, i kako bismo se međusobno opustili i oslobodili. Nemojmo zaboraviti kako su ti ljudi došli u strahu i boje se da će im netko napraviti nešto nažao. Nisam nerealna, sigurno među njima postoji dio problematičnih, dio sklonih kriminalu...

Kao i kod nas i kao u svakoj društvenoj skupini.

-Tako je, to je postotak koji je neminovan u svemu. Mi bismo se trebali otvoriti njima jer nam je u interesu da nauče naše običaje i da nam postanu vidljivi. Oni su tu, ali su 'sa strane', zatvoreni u svojim malim grupama. Ne zaboravite da puno međusobno komuniciraju, njima su dobro poznata njihova prava premda žive 'u sjeni'. Pa zašto ih ne privući na svjetlo dana? Znam kako naši ljudi žive u strahu kako će nam 'promiješati' krv, rasu, vjeru... No, to se ne može zaustaviti. Zašto ne napraviti neka sportska natjecanja? Zašto ih ne uključiti u neke radionice, recimo izrade mantale, arancina i sl.? Kad ih jednom dovedete 'na svjetlo dana', oni se osjećaju dijelom društva i žele mu doprinositi.

I imaju što zavoljeti.

-Upravo to. Na koncu, oni će sutra svojoj djeci ostavljati kulturu i tradiciju koju smo im pokazali i koju su zavoljeli, a imaju što zavoljeti. Nemojmo se zavaravati, oni su tu. Kad nas brojčano prevladaju, oni će izaći 'na svjetlo dana', a onda će njihovi običaji preplaviti naše. Zato moramo mi krenuti prije prema njima.

Često se može kazati kako 'strani radnici dolaze raditi jer poslodavci nisu htjeli našem čovjeku dati tada bolje plaće za te manje atraktivne pozicije'.

-Većina tih plaća je definirana kolektivnim ugovorima, koji postoje u hotelima i većini gospodarskih subjekata. Ono zbog čega su naši ljudi najviše negodovali je to što su stranci dobivali plaću, ali i plaćeni smještaj i hranu, što domaći nisu imali. Nisam baš sigurna da građani znaju kako je Zakon o strancima propisao poslodavcima koju kvadraturu moraju osigurati stranim radnicima te kako postoje kontrole. Ne možete više u nekakav hangar na 50 metalnih ležajeva ubaciti 50 ljudi. Upravo to definiranje nužne kvadrature za smještaj stranih radnika je dodatni trošak za naše poslodavce. Zato poslodavci ako biraju između domaćeg čovjeka, kojemu ne treba plaćati smještaj i govori naš jezik, i s druge strane stranog radnika, kojemu moraju platiti smještaj i ne zna jezik, radije uzimaju domaćega. No, mi imamo sve manje domaćih radnika koji žele raditi na određenim pozicijama koje nisu osobito atraktivne.

CIJENE NEĆE LAKO PADATI

Interesantan je i novi trend. Imamo navalu na upisima u Obrtničku i pad mladih koji žele studirati.

-Taj me trend čak i raduje jer smo u naletu visokog obrazovanja u nekom trenutku zapostavili obrtnički segment, što nam je došlo na naplatu. Pa jednog kvalitetnog keramičara, vodoinstalatera ili električara više ne pitamo koliko ćemo ga platiti, nego je važno samo da dođe! Ogroman je nedostatak te radne snage, a ogromna je potreba za njima. Super je što su mladi shvatili kako i s alatom u rukama mogu jako dobro živjeti.

Živimo u vrlo zanimljivom vremenu. Imali smo gospodarsku krizu uslijed Covida, pa rat u Ukrajini, pa uvođenje eura, inflaciju i recesiju... Cijene stalno rastu, svaki građanin bi vas sigurno upitao – kad će cijene prestati rasti?

-Cijene će prestati rasti kad nam padne standard.

A to se neće baš lako dogoditi.

-Neće jer smo turistička destinacija.

Dio smo Europske unije i od osamostaljenja težimo njenom standardu, na svim razinama. Zašto ne hvatamo njihov prosjek, primjerice plaća?

-Mi zapravo uspijevamo u tome, samo što volimo kukati kako to nije tako. Kad se uspoređujemo, uspoređujemo se s najboljima, a nije cijela EU Njemačka i Irska. Postotak razvoja Hrvatske je 77 posto EU. Nije to tako loše. Standard nam je od ulaska u Uniju do danas porastao za 15 posto. Međutim, možda ne ide sve brzo kako bismo htjeli, jer nismo ekonomija koja stvara dodanu vrijednost.

Znači imali bismo veće plaće da imamo svoje tvornice.

-Činjenica je da Hrvatska ne može ići u industrijalizaciju jer nema preduvjete za to. Naša zemljište je preskupo, radna snaga nam je skupa, logistički troškovi su nam veliki, a industrija ide tamo gdje je sve to jeftino. No, postoje industrije u kojima bismo se mogli natjecati, a to su inovacije. Ako nemamo resurse jeftinijih zemalja, onda idemo koristiti resurse pameti. Činili smo to kroz prošlost.

Stariji ljudi koji su živjeli u bivšoj državi dosta žale za, kako kažu, fabrikama. Za tvornicama. Kako bi to izgledalo da one sad postoje? Bi li to pomoglo?

-U tom obliku ne bi. Jer morate imati visoke tehnologije, a za to trebate pratiti tržišne trendove. Pa bi onda trebala i velika ulaganja. Izgradnja bi bila preskupa. Ne možemo pratiti tehnološko-tržišno-logističke trendove u svijetu. Kina ima ekstremno veliku proizvodnju niskih cijena. Suludo se natjecati s njima u onome u čemu su oni odlični. To cijela Europa više ne može. Zato kažem – kreativne industrije. Zamislite koliki je potencijal gaming industrije? Imamo programerstvo i na Sveučilištu i na RIT-u. Zašto ne bismo bili baza mladih programera? Zatim, filmska industrija. Tu nam trebaju kapaciteti, ali i naša dobra volja, a imamo Bogom dane kulise.

Zašto kroz proizvodnju hrane i njenu preradu ne bismo učinili zone zdrave hrane gdje također nešto možemo prodati kao turistički proizvod? U naletu je i vojna industrija. Uvjerena sam kako bi se jedan dio naših brodograđevnih kapaciteta mogao ukomponirati u neke, barem osnovne konstrukcijske proizvode. Pa onda inovacije, digitalizacija... Ima tu puno prostora, no čini mi se kako nemamo puno volje. Jer nam je još uvijek ovako dovoljno dobro da bismo se okrenuli boljem.

Dakle, ljudi se puno žale, a situacija nije tako loša.

-To je sve individualno. Naravno kako postoje ljudi koji jedva sklapaju kraj s krajem i rade po dva, tri posla da bi uopće mogli pokriti troškove života, jer je cijena života u Dubrovniku visoka, no ima i puno onih koji žive na visokoj nozi. A u sredini imate krcato onih koji žive sasvim solidno. U globalu, kao dubrovačka regija, živimo puno bolje nego prije rata, ma što tko govorio. Nitko ne oskudijeva, svi imaju dobre televizore, mobitele, automobile po glavi člana kućanstva, uspije se poći na put ili izlet, pa taman to bilo i do Splita. Mislim kako živimo puno bolje od naših predaka. Generalno, ne bismo se trebali žaliti, nama nije loše, a sezona će na kraju financijski biti nešto lošija nego prošla, ali opet je ok jer smo u plusu.