Igor je gay, ali Igor je i nečiji sin, brat, prijatelj... Igor je i novinar. No, čini se kako se kod osoba gay orijentacije nekako najveći fokus stavlja na to što su gay, manje na njihova postignuća, stvari koje su izgradili u životu i na neke druge uloge. Misliš li da je to nepravedno?

Iz osobnog iskustva mogu reći da sam, nakon što sam 2012. 'izašao iz ormara', jedno vrijeme bio samo gay, što su mi zamjerali i moji gay prijatelji. No, to se valjda dogodi kad si dugo pod pritiskom i kad nešto skrivaš. Onda, kad se odjednom otkriješ, malo pretjeruješ, valjda zato da bi nadoknadio sve te godine skrivanja. A ja sam inače imao potrebu biti pošten, prvenstveno prema sebi, a onda i prema drugima jer mi je stvaralo nervozu živjeti taj život – u Zagrebu opušteno, a doma mi nisu znali. To mi je stvaralo nemire i strahove. Morao sam to riješiti zbog sebe. Naravno, razumijem ljude koji se boje i koji su u ormaru i dalje, rješenje nije izvlačiti ih na silu. Ali ja jednostavno nisam taj tip. Istina je kako se skrene pažnja na to, to valjda bude prva informacija kad nekoga pitaju o meni, koja jest važna i opisuje me, ali nije jedina. Ne idem po svijetu i ne govorim – ja sam gay pa onda i sve ostalo. Ne, ja sam sve to, uključujući i gay.

Najava oko otvaranja prvog gay bara u Dubrovniku je aktualizirala priču o gay osobama, a dobro je da se priča o ljudskim pravima. Je li to pokazuje kako je Dubrovnik ipak otvorena sredina koja se ionako često diči slobodarskim načelima ili je samo uspješna destinacija kojoj je cilj privući gay turiste? Koliko smo otvorena sredina?

Nije vijest što se otvara gay bar, nego to što se otvara tek sad. Činjenica jest kako se otvara prvenstveno zbog financijskih razloga i gay turista jer sigurno se tu ne cilja prvenstveno na domaću gay zajednicu. Volim vjerovati kako smo u Gradu, i otvoreni, i slobodni. To što volimo nekad širiti razne tračeve je samo neka vrsta zabave. Nikada nisam imao nekih problema ovdje. Otvoren sam, otvoreno se izražavam, nikada me nitko zbog toga nije prozvao. To što će netko na nekoj kavi nešto prokomentirati ili izmisliti neku priču je manje bitno. Čak se nekada i naljutim ako neko vrijeme ne čujem neku novu priču o sebi. To je takav mentalitet. Kad sam išao s našom kolegicom Aidom Čakić u Sarajevo na gay pride, napisao sam kolumnu u kojoj sam opisao fiktivnu situaciju te spomenuo tipa koji mi se predstavio jednim imenom, a sutradan se predstavio drugačije. Od svega što sam napisao u toj kolumni, a bilo je zaista zanimljivih dijelova, ljudi su me uglavnom zvali kako bi provjerili tko je tip iz teksta, mada se radilo o hipotetskoj situaciji. To je taj 'baba' momenat koji se u Dubrovniku često dogodi i ljude takvi tračevi zanimaju. I ova priča s gay barom koja je sada buknula je također povukla tračeve, ali nisam naletio na nikakve grube komentare. Svi Dubrovčani koji su davali izjave na tu temu su podržali inicijativu. Neka gay bara, meni je to fora, sigurno će to biti jedno od mjesta na koja ću izlaziti ovo ljeto. 

To je onaj 'kundurarija Dubrovnik'. Pa se onda u tom kontekstu zna govoriti da ima puno onih koji su gay, ali ipak imaju djevojke, supruge, pa i djecu. 

Takvih je puno...

Nije lako, ali što bi im ti preporučio? Zašto je važno u životu biti autentičan i iskren, prvo prema sebi, onda i prema ostalima? 

Mislim da me ljudi više poštuju i uvažavaju otkako sam se otvorio. Imaju drugačiji pristup prema meni. Nisam to mogao skriti ni kad sam skrivao. Puno je onih koji skrivaju, a to se također vidi. Smiješno izgleda kad šetaš neku djevojku za ruku, a svi vide i znaju da si gay. Ne mora osoba biti gay kako bi skontala da je netko gay. Zašto ljudi biraju živjeti tako? Ne bih u to ulazio, svatko sebi bira put. Mogu samo reći kako je meni bilo užasno naporno živjeti dvostruki život. U redu, bio sam mlađi, ali mi je bilo mučno i ne znam kako se netko odluči cijeli život živjeti u laži. No, njihova je to stvar i njihov je izbor. Puno takvih me čak i izbjegava, premda bih teško bio s nekim tko ima ženu. Pogotovo ne djecu. Ok, ženu bih još mogao i preživjeti, ali djeca su mi granica koju ne prelazim. Mislim da oni zapravo imaju problem s mojom slobodom, a ja ih uvažavam i na meni nije da ih izvlačim iz ormara. No, dobro je što se o tome govori i piše, kao što mi to sada radimo. Volio bih da sam ja, dok sam išao u školu, mogao pročitati o nekom pederu koji otvoreno govori o tome, kojeg nije sram, kojeg zbog toga nitko ne mrzi, koji normalno živi i radi. Moja mama neće biti sretna zbog ovog razgovora, ali se nadam da će se barem jedan mali peder osloboditi i bit će mu lakše. Tko zna, možda ovo ljeto zajedno budemo plesali u gay baru. 

Pričaš vrlo otvoreno, ali pretpostavljam kako taj momenat kad si odlučio biti otvoren prema sebi i okolini nije bio lagan ni jednostavan. 

Nikad nije lagan momenat doći doma i reći – hej, mama i tata, ja sam gay. No, 21. prosinca 2012. je bio najavljen onaj famozni smak svijeta, datum kad ističe kalendar Maya, a ja sam sebi taj datum izabrao kao krajnji kad ću doma kazati da sam gay. I kad ću poći u Berlin, rekao sam da te dvije stvari trebam napraviti prije 'smaka svijeta'. Naravno kako nisam vjerovao da će se smak svijeta dogoditi, ali to je bio simboličan datum kojega sam odabrao krajnji rok. I držao sam se toga. Rekao sam to doma, ni više, ni manje nego na Veliku Gospu koja se kod nas uvijek slavila, a od te 2012. je slavim još više. Iznenadio sam se reakcijama jer sam pretpostavljao kako će muški članovi obitelji imati glupe reakcije, a da će mi žene stati u obranu. No, dogodilo se obrnuto. Otac je to u redu prihvatio, brat koji je tad išao u Pomorsku, spavao s palicom i promovirao Torcidu, kao i djed su mi također bili podrška, a majci, babi i sestri je trebalo vremena da to prihvate. Moja mati je bila užasnuta činjenicom kako sam to rekao cijelom svijetu i smatrala je kako sam sebičan, no mislio sam da su oni sebični jer su pokušavali mene prilagoditi okvirima u kojima su oni htjeli da budem. No, ja sam tad već bio spreman odreći se tog komfora kojeg doma imam, a imam to i dalje, kako bih bio to što jesam. Ljudi su uspijevali i iz gorih situacija u životu. Smatram kako nikome ništa loše nisam napravio, nisam nikoga opljačkao, nisam ukrao, nisam nekoga prevario, ništa ne radim nikome nažao niti protiv nečije volje.... Znale su se čuti priče kako šetam s nekim za ruku po gradu, užasavale su moju mamu. To se, nažalost, nikada nije dogodilo. 

A i da se dogodilo, to bi bilo tvoje pravo. 

Ako sam hodao za ruku s nekim po centru Zagreba, što je tu grijeh? Kome sam nešto loše napravio? Ta osoba s kojom sam navodno šetao za ruku je valjda na to pristala. Sad je sve u redu, nitko se više ne bavi takvim temama, kod mene doma je sve u redu. No, trebalo je vremena, sigurno godinu i po', dvije, pošto sam ja nastavio sa svojim aktivizmom i na društvenim mrežama sam propagirao prava gay osoba. Taman je tad bio i onaj referendum za obitelj i nisam mogao vjerovati kako je to bio jedini referendum koji je uspio u Hrvatskoj, uz onaj za neovisnost države. Nisam mogao vjerovati kako su se ljudi toliko organizirali kako bi skupili te potpise. 

Da bi odredili tko koga smije voljeti i tko je obitelj...

U međuvremenu sam odrastao i smanjio sam sa svojim 'ispadima', ali samo smanjio. Nikada neću stati i svaki put kad osjetim potrebu ili nužnost progovoriti o tome, ja ću to i napraviti. Nemam problem s time, volio bih da je više takvih ljudi u Gradu, ali nije. Nema veze, zato sam ja tu.

Sigurno si čuo i za onu – ma neka ih, ali neka ih u njihova četiri zida. Stvaraju se dvostruki kriteriji oko toga tko smije javno pokazivati ljubav. Tobože, boje se da će im djeca odmah postati gay ako vide takav par negdje. 

S takvima bih se znao i posvađati jer to jednostavno nije istina. Mene su odgajale heteroseksualne osobe, baš kao i većinu gayeva. Ne može netko postati gay jer gleda u nekoga tko to jest. Roditelji mogu biti normalni pa objasniti djeci – to su vam ti i ti. Izaberite riječ, moja tata kaže 'umjetnici'. Netko će reći pederi, tubaši... Ali djeci se to da normalno objasniti, baš kao i svaka druga veza na ovom svijetu. Da je meni to netko ranije objasnio, možda bih imao manje problema kasnije u životu. U vrtiću sam bio zaljubljen u nekog Deana, nisam ni znao da sam u njega zaljubljen dok kasnije nisam odvrtio film pa shvatio da sam ga ipak volio više nego Viki i Anu. Samo što tada nisam znao da se Deana smije voljeti. Ne znam gdje je Dean, ako čita neka se javi. Tako da ljudi moraju shvatiti kako to nije prelazno. Ako vaša djeca i vide gay par, a u Dubrovniku ih nažalost mogu vidjeti jedino na Stradunu ili u klubu, ne brinite, sve će biti u redu. Ako su gay, bit će gay. Ako nisu, nema tih pedera koji će ih nagovoriti da to postanu. 

Kako smo rekli na početku, gay osobe nisu samo gay osobe, mada društvo često na to prvenstveno stavlja fokus. Zanimljiv je tvoj novinarski rad, prvenstveno je to izričaj putem videa. A video je zanimljiv jer se radi o vrsti izvještavanja u kojoj se pojavljuješ cijelom svojom pojavom, i glasom i stasom. Jesi imao kad tremu?

Kad sam krenuo raditi, baš i kao kad sam krenuo voziti, jako sam se znojio. Trebalo mi je cijelo jedno ljeto da se prestanem znojiti. No, mogu ti reći kako se sad osjećam puno bolje kad je iza mene kamera nego kad snimam ton diktafonom. Kao da imam neki 'backup'. No, i sugovornici se drugačije postavljaju kad je tu kamera. Kao da promijene stav. 

Puno ljudi ima strah od javnog nastupa, a i nema ništa neslužbeno, ni anonimno, ni ispeglano. 

Zato to i volim. Nema manipulacije. Objavljeno je točno onako kako je sugovornik nešto rekao i to se na videu vidi. Dok sam studirao, nisam se planirao baviti televizijom, no tako se posložilo. Sad ne bih to mijenjao za neke druge forme. Naravno, volim se izražavati i pisano, ali TV novinarstvo mi je draže i jednostavnije. Istina je da treba izaći na teren, da se ne može uzimati izjava preko telefona, no kad se zanemare eventualne tehničke komplikacije, meni je jednostavnije i mirniji sam kad je kamera tu. 

Radiš nekakav opušteni format, ali nisi uvijek tu nužno ukomponiravao ljude koji se bave laganim temama. Bilo je tu i puno ljudi na ozbiljnim pozicijama. Koji su ti bili najzanimljiviji momenti? 

Volim ubaciti političare u opuštenije teme. I oni su ljudi i iza tih dosadnih press konferencija u kojima se prepucavaju i jedni drugima broje grijehe iz prošlosti znaju se našaliti, biti duhoviti i opustiti se. U emisiji 'U hladu' sam imao jedan takav razgovor s gradonačelnikom Frankovićem koji se i danas gleda, no sigurno me najviše ljudi zapamtilo kad sam napravio intervju s galebom Nikićem. To je izazvalo najviše reakcija. Sjećam se i jednog na koji nisam ponosan, a to je onaj s Rambom Amadeusom. Možda sam se loše pripremio, možda se nismo našli na istoj valnoj duljini pa je tu nastalo nešto sitnih napetosti, ali nije mi on to zamjerio. Više njegovi fanovi. Emisija 'Politika u hladu' koju smo radili pred lokalne izbore s političarima je bila zanimljiva, tu sam ih malo zafrkavao. Naravno, ne treba biti bezobrazan, ali ako im u fino nešto montiraš, oni to i prihvate. Najbolje se osjećam u formatima u kojima se mogu malo zafrkavati, a malo biti ozbiljan. Mislim kako se i sugovornici opuste pa kažu i nešto što nisu mislili jer im je takva atmosfera. Planiram nastaviti raditi u tom điru, ne želim glumiti nekog preozbiljnog novinara kakvih u našem gradu i ima. Htio sam pronaći neki svoj prostor u kojem ću se izraziti na svoj način i kreirati nešto drugačije. Nema smisla ponavljati nešto što netko već radi. Na jedan mali grad imamo dvije televizije, tiskana izdanja, jako puno portala, no ima mjesta za sve i svatko tko radi može postići to da njegov rad bude prepoznatljiv. Mislim da sam u ovih pet godina i uspio u tome, da me znaju po 'Hladu' i po opuštenijem pristupu. Mada također znam kad treba biti ozbiljan i kad treba pritisnuti. 

Čini se da si i što se tiče profesije birao možda malo teži put. Ovdje malo dalje od nas je na zidu ispisano 'novinari crvi'. I novinari su često na udaru rulje, pogotovo sada tijekom pandemije. 

Jako me nervira što ljudi misle kako su novinari uvijek krivi za sve i nikako da shvate kako novinari uglavnom samo prenose tuđe riječi. Nekidan smo na portalu kao informaciju objavili kako krajem veljače stiže proteinsko cjepivo. Komentari su bili katastrofalni. Dakle, niti jedan novinar nije izmislio nešto pa to objavio nego se radi o informaciji koju smo dobili i koju smo kao takvu prenijeli. Jednostavno smo procijenili kako je to informacija koja bi široj javnosti bila korisna i kako ima elemente vijesti. Niti jedan novinar ne tjera ljude na cijepljenje, ali ćemo svaki tjedan objaviti kad je cijepljenje u Gospinom polju i koja cjepiva se nude. A to što će netko procijeniti kako smo zbog toga plaćenici koji promoviraju cjepivo je njegov problem. Naravno, i među novinarima ima zločestih i bezobraznih ljudi, ali takvih ima u svakoj profesiji. Na početku mi je to prozivanje pomalo smetalo, ali sada ne. Najlakše je okriviti novinare. Znaju biti ljuti i kad neki izvor da informaciju, a želi biti anoniman. Pa zamjeraju jer je objavljeno kao anonimno. Valjda postoji razlog zašto je tako objavljeno. Ima puno situacija u kojima je ljudima lakše okriviti novinara, čak i kad je njegov posao pošteno odrađen i kad je novinar napravio ono što je trebao – objavio ili prenio informaciju, nečiju izjavu sviđala se ona nekome ili ne. Ljudi, nisu vam novinari ništa krivi.