Razgovarao: Maro Marušić

Autori fotografija: Ana Opalić, Mato Pavlović, Ivan Ivičević Bakulić

Što kažete na cijelu ovu situaciju s koronavirusom? Je li se trebalo ići u ovoliko zatvaranje?

Zaista je nevjerojatna spoznaja koliko je svijet u nekoliko tjedana promijenio način života. Ipak, sumnjam da će to iskustvo promijeniti mentalni sklop društava i politika, kad se sve vrati u normalu. Revni zagovaratelji profita tvrde da se nikad nije bolje živjelo nego u današnje doba, a ja bih mogla navesti niz argumenata koje govore suprotno. Profit, zahvaljujući svojem kultu zlatnog teleta, izobličio je do te mjere ljudsku narav, a naslanjajući se na potpuno otuđenje od arhetipske naravi, da mi se  čini kako smo postali proračunati i nehumani. Nalazimo se u povijesnom rascjepu velikih promjena, koje je zbog brzine teško prihvatiti, a s druge strane uzbudljivo jer za životnog vijeka možemo joj svjedočit. Nažalost, gotovo svatko je posredno ili neposredno inficiran profitom čija agresivnost duboko ponire u strukture društva i demokracije. Vrijednosti koje su njime zadane su svedene na jednoznačnicu, a u našoj takozvanoj zapadnoj civilizaciji polako se gube sva ona raznovrsna poimanja stvarnosti oko nas. Nadam se da će ponovo doći do višeslojnosti života i vraćanja moralnih vertikala u još nekom stabilnijem i humanijem obliku koje neće biti podložno ovolikom raspadanju.

U početku pandemije gajila sam naivno nadu da ovakav udar mora promijeniti svijest. Međutim sve više sam sklona mišljenju da nema promjena dok se ne dođe do samoga dna. Usprkos medijima koji su našli razloga neke mjere naših stručnjaka epidemiologa proglasiti politikanstvom, nalazim da su se jako dobro snašli i da su ova stroga pravila bila potrebna u situaciji kad o koronavirusu ne znamo ništa. To bi vjerujem napravio svaki vojskovođa. Primirio se, proučio neprijatelja, a tek zatim napao. Nadam se da će i svi ti silni stručnjaci ekonomisti shvatiti ovo kao izazov i jako me zanima kako ćemo se, uz njihove intelektualne usluge i strategije, izvući iz očekivane ekonomske krize.

Sada su dubrovačke ulice prazne, a kada je sve 'normalno' prekomjerni turizam nam komplicira svakodnevnicu. Kako postići mjeru i sklad?

Kao građanka Grada uključila sam se u rad gradskog kotara i kao predstavnica građana povijesne jezgre članica sam Povjerenstva za monitoring izrade Plana upravljanja. Na taj način mogu puno stvari dijagnosticirati i sugerirati, ukazivati na probleme i propitivati vjerodostojnost političke volje, ali nisam stručnjak da bih dala rješenje, mada i to nekad radim(o). Postoje ljudi koji su stručni za donošenje uredbi i pravila kako bismo bili u suživotu s turizmom, a ne da nas on tlači. Očito naši upravni odjeli imaju neke druge afinitete. Eto, opet nam se profit mota oko nogu...

Što vam najviše smeta u toj turističkoj 'normali'? Kako to poboljšati? S druge strane, što vas u Dubrovniku najviše veseli?

Ono što je zaista zastrašujuće, po meni, je ta promjena svijesti na koju je utjecao ovakav gramzljivi turizam. Nitko pametan ne bi se odrekao dobrobiti koju nam on donosi, ali dugoročno gledano monokulturalni karakter ove sredine utječe na sužavanje ideja i stopiranje realizacije različitih aktivnosti, što nikako nije dobro. Grad je sada turistička destinacija, a ne mjesto punokrvnog i kvalitetnog života. Kupujemo soldima svoju slobodu, ali ne znamo što ćemo s njom. Ta beskrvnost Dubrovnika  koji se nije znao suprostaviti globalnom trendu profita, nažalost je dovela do ovakvog opisa grada. Što se tiče identiteta, prilično smo plošni, pa kad bismo govorili jezikom umjetnosti rekli bismo da smo se pretvorili u dilentatizam i površnost.

Ovo je grad koji je najbolje zaobići u formativnom razdoblju. A ja sebe smatram ostvarenom osobom i zato sebi mogu dozvoliti da Grad susrećem jednostavno i kao u slikovnici, pa se veselim moru, Lokrumu, čiopama, ljetnom kinu, Stradunu, zvukovima, ljepotama, južini, buri, prijateljima, placi... Da, jako sam svjesna da sam oslobođena od puno toga što tišti nekoga tko tek počinje ili pokušava biti aktivni član društva. Uživam u svemu što mi Grad znači i koliko me ispunja.

Treba li zabraniti kruzere?

Odgovorit ću protupitanjem - jesu li se napravile ozbiljne studije oko kruzer turizma? O zagađenosti, profitu, potrošnji kruzer turista…? Koliko sam upoznata nisu. Mogu i možemo jedino govoriti o osobnom iskustvu i dojmovima što se tiče prekapacitiranosti Grada ili zagađenosti. Dosad su napravljene partikularne studije, bez stalnog ažuriranja, jer sveobuhvatne studije treba netko financirati pozamašnim sredstvima. Naravno, oni koji odlučuju o tome nisu zainteresirani. Voljela bih da prestane emocionalno prepucavanje oko ove teme u javnom prostoru, te da znanstvena i neovisna analiza bude putokaz za daljnju kontrolu ili ukidanje kruzer turizma, ovisno o rezultatima analiza. Na ovakav stihijski način - jedino ne stihijski u želji za brzom zaradom - će trajati dok se ne iscrpe sve mogućnosti, bez akumulacije u nešto drugo. A kome je u interesu da se ne zatvori špina? Ne znam... zaključite sami.

Da vi odlučujete, što biste napravili sa Srđem? Što inače mislite o GUP-u?

Svijest o prostoru Srđu se stvorila onda kad se dogodila situacija s golfom. Definitivno bih Srđ dala na korištenje građanima. Jasno je svima da se tu nije radilo o golfu, nego o mešetarenju nekretninama. Inače, bivše gradske vlasti toliko su pogodovale graditeljskom lobiju da se ovog građevinskog rugla koje se događa oko nas nećemo moći riješiti. Sve je po zakonu i propisima. Nikoga više ne zanima ni mjera ni estetika. To ne donosi novac.

Iz stranke DUSTRA često kritiziraju financiranje kulture. Svakome zaljubljeniku u umjetnost jasno je da se kultura ne može samofinancirati, no sigurno bi se proračunskim novcem moglo bolje upravljati, odnosno dobrim umjetnicima dati više, a lošima manje. Vaš komentar.

Što su to dobri, a što loši umjetnici? Hoće li DUSTRA odrediti što je loše, a što dobro? Je li festival Rachlin and friends ili Ana u Gradu uopće usporedivi? Two Cellos ili Mischa Maisky? Je li pokazatelj stanja i usmjeravanja kulture kad se pogoduje raznoraznim agencijama po babu i stričevima i onda taj babo ili stric dovodi za doček nove godine izvođače koji podcrtavaju trend pretvaranja grada u beznačajnu i kulturom neutjecajnu sredinu. Mnogi će me demantirati i reći, pa kao da je važno tko pjeva, važna je ekipa za doček. Slažem se da je važna ekipa, ali upravo izborom muzike u javnom prostoru govorimo o svojoj tendenciji da prerastemo palanački duh i lakonsko tonuće u malograđanštinu. Samo se trebamo sjetiti što je Platon rekao u vezi izbora muzike. 

Složenija je to  situacija od one koju DUSTRA želi prikazati. Takva vrsta vulgarizacije kulture mi jako smeta, jer odrediti što i tko bi se financirao javnim novcem ne može se svesti na jedan jedini parametar, a taj parametar je popularnost. Kulturu, odnosno umjetnost onda svodite ponovo na statistiku i novac. Umjetnost nije ni statistika ni novac. Razumijem logiku koju promovira DUSTRA - treba organizirati koncerte i predstave za većinu ljudi jer se one plaćaju novcem poreznih obveznika. Takvom logikom je potpuno promašen pravac kretanja. Upravo iz one, usudila bih se reći, elitističke umjetnosti, kontroverzne, propitujuće, aktivne i revolucionarne generira se kultura u širem smislu. Treba biti dovoljno hrabar i razumjeti izvorišta gradnje i vizionarstva u kulturi. Potpuno se slažem da se javnim novcem može bolje upravljati i da za pojedine projekte treba racionalnije trošiti novac. Upravo Gradu kulturna ostavština je ona dodana vrijednost radi koje će turisti doći, pa vratimo onda i kulturi dio tih novaca. Sport ima sportsku dvoranu, olimpijski bazen, teniske terene, a glazba nije još uvijek dobila koncertnu dvoranu i seljaka se od jednog mjesta u drugi i to u neadekvatne prostore.

Što kažete o Dubrovačkim ljetnim igrama? Moje nestručno mišljenje je da je glazbeni program dobar, ali da se teatar previše bazira na klasičnim djelima, a premalo na suvremenim koje bi govorile o aktualnom trenutku?

Dubrovačke ljetne igre su jedan zastarjeli oblik festivala koji je navikao na osigurana financijska sredstva za realizaciju programa. Promijeniti koncept ne bi bilo dobro, jer ne vidim nikoga u Hrvatskoj tko bi to suvislo mogao napraviti.  Ako ostane u klasičnim okvirima onda to zaista mora biti svjetska i vrhunska kvaliteta da bi opravdale svoje postojanje. Prvenstveno mislim na onaj dio u naslovu festivala - međunarodni. Nije dovoljno poslagati program kao salatu, pa i sa zvučnim imenima, već krug projekta treba biti zaokružen. Ukoliko festival nema utjecaja i nije prepoznat kao Salzburg ili Bayreuth, Igre će ostati provincijski festival s puno novca, ponekad slavnim imenima, ali bez značaja. U sadašnjim okvirima vodstvu se lako razbahatiti, jer nitko neće dovoditi u pitanje postojanje Igara kao takvih - pa to je naš najstariji i najrespektabilniji festival (ja bih još dodala-bio) - a usput ne morate se previše baviti fondovima, sponzorima i slično. Kroz povijest Igara mijenjao se i kontekst, ali trenutno nisam pretjerano uvjerena u predanost i promišljenost koncepta Igara. Ovaj ovoljetni program ne mogu uopće komentirati, jer je to samo održavanje kontinuiteta. Dobro je da će se festival održati. Nadajmo se da će se načelnost pretvoriti u podnošljivu sadržajnost.

Kakva je aktualna umjetnička scena Grada? Što je dobro, a što nedostaje?

Grad smo s najviše kulturnih institucija u odnosu na broj stanovnika. Nedostaje vizionarstva i strategije, inercija je najbolja definicija. Uglavnom se sve događa po već predvidivom redu, s povremenim bljeskovima koji daju znakove freškog života. Nije ni čudo, jer mi zapravo nemamo kritične mase. Evo primjera, dok na brucošijadi  dubrovačkog sveučilišta ne bude nastupao neki bend koji je antipod narodnim pjevačima, slijedit će ovaj grad tu svoju učmalost i gnijezdit se u granicama komfora i sanjarskog zanosa prošlošću.

Koliko mladih svira klavir u Dubrovniku? Pada li broj posljednjih godina ili raste? Koliko njih u prosjeku njih krene svirat, koliko prekine, a koliko nastavi?

Za instrument koji podučavam uvijek ima interesa i broj za sada ne opada. Priličan broj djece se upiše na klavir. Međutim, jako mali broj nastavi visokoškolsko obrazovanje. Moraš, osim talenta, posjedovati vrstu ludila, začaranosti i besvjesnosti,  imati strast i ljubav prema instrumentu i muzici. Unaprijed si osuđen na anakronost karijere klasičnog muzičara, neprofitabilnost i potpunu elitističku hermetičnost. Kao da uradiš neku vrstu društvenog samoubojstva. Danas, da bi uspio u širokom spektru muzičkih profila ne trebaš znati ništa o muzici, niti posjedovati vještine koje klasični muzičari stječu višegodišnjim svakodnevnim vježbanjem. To često deprimira mlade muzičare. Moraš znati prodati priču. Gaji se danas kao vrsta društvenog uspjeha lažna posebnost bez pokrića, s naglašenim lascivnim elementima. Nemam ništa protiv lascivnosti, ali integritet se mora zadržati, pa i same lascivnosti. Još uvijek cijenim vještine i dugotrajne procese koji jedini mogu dugoročno parirati današnjoj instant kulturi.

Može li dijete (ispod)prosječnog sluha uz puno truda naučiti svirati klavir da ipak dobro zvuči ili bez urođenog talenta nema ni sviranja?

Može, do određene razine. Ipak jedan element je neizostavan koji mora posjedovati, a to je ritam. U mojoj dugogodišnjoj pedagoškoj karijeri, a ta debelo zalazi preko broja trideset, podučavala sam svakojake učenike. Oni bez sluha uglavnom su trudom došli do prosječne razine četvrtog razreda, a često oni jako talentirani su najveće lijenčine, pa odustanu iza srednje škole. Sviranje klavira je kao kronična bolest - vježbanje traje do kraja života.

Može li odrasla osoba prosječnog sluha naučiti svirati klavir (jasno na nekoj amaterskoj razini)? Znate li nekoga tko je počeo u odrasloj dobi, a da je došao do razine kada njegova svirka zvuči uhu ugodno?

To se zanimate za sebe? Naravno da može, neće postati koncertni pijanist, ali Cesaricu ili početak popularne Für Elise bih ga/ju mogla naučit.

Postigli ste nevjerojatno puno u glazbi, a opet mi se čini da tijekom karijere niste bili previše ambiciozni. Je li griješim?

Onih godina kad  je ambicija trebala biti moja suputnica, činila mi se na neki način vulgarna. Ja sviram i netko me plaća za to, a publika ne razumije ništa što ja tamo „prebirem“ po klaviru. Taj nesporazum me mučio i nisam vidjela velikog smisla imati status i društveni uspjeh. Upravo suprotno, mislila sam da će mi pojavnost štetiti moj intimni, tada za mene jedini vrijedan svijet. Prošlo je puno godina dok sam raskrstila s mnogim dilemama i tek onda intenzivnije javno počela svirati. Na kraju je sve dobro ispalo, jer sam svoje aspiracije ostvarila. I sa onim što sam postigla, a objektivno govoreći jesam i puno ulagala i puno napravila, ne mašem baš kao s barjacima. Jer na kraju smisao svega je da te taj rad i karijera učini boljom i kompletnijom osobom, a društveni status pomaže u borbi za humanije društvo. Iz dana u dan.

Za razliku od brojnih vaših kolega, koliko je meni poznato, niste svirali po turističkim 'eventima' koji su dobro plaćeni? Zašto?

Možda odgovor možete pronaći u prethodnom pitanju. Sviranje mi služi za osobni napredak i dijeljenje radosti muziciranja s drugima. Novac me nikad nije previše zanimao i otud razlog moga ustrajnog izbjegavanja takvih angažmana. A i takav način javnog nastupanja donosi opasnu rutinu koja sigurno briše onu ekskluzivnost, studiozno spremljenog i važnog koncerta.

Koliko dnevno vježbate? Koji su vam glazbeni žanrovi najdraži za slušanje i sviranje?

Ovisi o nekoliko stvari. Ukoliko u dogledno vrijeme nemam neki nastup, onda se to svede na uru dvije, za održavanje forme. A pred zahtjevne koncerte četiri do pet sati više mjeseci. Afiniteti mi se mijenjaju s godinama, ali to uvijek mora biti nešto za mene izazovno i uzbudljivo. Ne volim mlaku i bezizražajnu muziku.

Koji su vam najdraži bendovi?

Svašta slušam, različite žanrove. Na Facebooku, uz prijatelje, poznavatelje bendova i muzika jako puno sam upoznala novih. Prvi bend s kojim se mogu poistovjetit bio bi Radiohead, sve što ispljunu meni se sviđa, ali nikad me ne ostavi ravnodušnim ni Placebov album, od početka do kraja, Without you I'm nothing, Massive Attack volim imat u ušima dok šetam. I još puno toga... To je neki krug kojem se stalno vraćam.

Puno čitate i gledate filmove. Recite nam za kraj pet najdražih knjiga i filmova?

Film mi je velika ljubav, a ne znam je li puno čitam. Kad vidim koliko čita jedan moj FB prijatelj (Đuro Kovačević), onda sam u velikom zaostatku. Simpatično mi je kad me netko pita za neku moju listu. To mi sliči na one leksikone koje smo kao djeca ispunjali  i koja su kružila razredom, a najdraže pitanje je bilo - imaš li simpatiju i tko ti je simpatija? Onda bih sa strepnjom pogledom tražili odgovor nadajući se da će baš On napisati moje inicijale. Ali evo, ne znam jesu li mi najdraže ili značajne knjige i filmovi, nego ću nabrojati koji mi prvi padnu na pamet.

Knjige: Günter Grass - Limeni bubanj

            Salman Rushdie - Klaun Shalimar

            Orhan Pamuk  - Istanbul

            Kristian Novak - Ciganin, ali najljepši

            Mihailo Lalić - Lelejska gora

Filmovi: Aki Kaurismaki - Hamlet goes business

              Roman Polanski - Carnage

              Michael Haneke - Amour

              Vittorio De Sica -  Miracolo a Milano

              Stanley Kubrick -  A Clockwork Orange