Rašica ukazuje na činjenicu kako od pada Republike do danas, državne vlasti nisu uspjele pronaći odgovarajuće rješenje za pravni status i institut bratovština, pokušavajući ih svesti pod druge oblike vjerskog i društvenog udruživanja u svih šest pravnih sustava koji su se izmijenili na našem području. Od Dubrovačke Republike kao aristokratske republike, u okviru francuskih upravnih struktura, u Habsburškoj Monarhiji, u jugoslavenskoj državi između dva svjetska rata, u socijalističko-komunističkom sustavu pa do demokratskog društva Republike Hrvatske. Nijedan od tih pravnih sustava nije uspio, na adekvatan način, u opću regulativu inkorporirati element sa zasebnom tradicijom poput bratovštine, koji nije svojstven samo Dubrovnik, nego je i danas živo tkivo dijelova hrvatskog društva. 

Što su zapravo bratstva i kakva im je uloga kroz povijest? 

Bratovštine ili kako ih mi u Dubrovniku popularno nazivamo bratstva, su bile laičke vjerske udruge utemeljene na uzajamnoj potpori članova i njegovanju pobožnosti. Na europskim su se područjima i hrvatskom priobalju pojavili s razvojem urbanog života u srednjem vijeku. U doba Dubrovačke Republike funkcionirale su kao živo tkivo Dubrovnika. Brojni povjesničari pisali su o tome. No, u pravilu, u historiografiji ta priča više-manje staje s dolaskom Napoleona i obično se govori da su i bratovštine prestale postojati nakon ukidanja Dubrovačke Republike. I da su dijelile sudbinu Republike. Ipak, mnogi u Dubrovniku i oko Dubrovnika svjesni su da to baš i nije tako. Dovoljno je doći na procesiju Feste sv. Vlaha. To je sve potaklo i ova moja istraživanja te u konačnici dovelo i do knjige “Zakoni braće“. 

Što je zapravo bio povod za detaljnije istraživanje bratovština i njihove uloge? 

Kao odvjetnik, dnevno se susrećem s nizom pravnih oblika i instituta te životom zajednice kojoj pripadam. Uvjerio sam se u to da bratovštine funkcioniraju u zajednici, a u teškim trenucima pomažu ljudima kad je to najpotrebitije, bilo u solidarnoj pomoći i situacijama smrti člana obitelji, a pomažu i oko groblja i jednostavno kroz crkvu i oko crkve, u održavanju naše lijepe tradicije. U zajednici su bitan temelj i oslonac svakodnevice dubrovačkog područja. Bratovštine su svjetionik u dubrovačkoj zajednici kroz stoljeća. Zanimao me pravni temelj funkcioniranja bratovština, kako povezati zapise da ih je Napoleon sve ukinuo i ako ih je ukinuo, kako danas postoje? Jer ako su, a jesu, bratovštine imale tako značajnu vjersku i svjetovnu ulogu u Dubrovačkoj Republici, kako je moguće da sve to odjednom nestane? Ljude i običaje teško je promijeniti... Znam po svom djedu, dundovima i ocu da su bratovštine tad bile, a i danas su neizostavni dio zajednice. Zanimalo me kako je moguće da to navodno nestane, a u naravi nije „nestalo“? Dakle, koji je pravni temelj te priče? Stoga sam u knjizi htio analizirati djelovanje bratovština od Napoleona do danas te kako su se na njih održavale političke i društvene mijene u tom vremenu.  

Dali ste mi šlagvort: kako je danas? Jesu li se bratovštine uskladile sa zakonima suvremene Hrvatske, priznaje li ih država kao takve, traži li nešto posebno od njih i koja su iskušenja pred bratovštinama? 

Ne mogu reći da ih sustav ne poznaje, samo je pitanje što to sustav zapravo poznaje i priznaje. Državne vlasti koje su se izmjenjivale na ovom području, nisu pronašle odgovarajući pravni okvir za status i značenje bratovština. Kroz povijest, ulogu bratovština uvijek su definirale strukture crkvene i svjetovne vlasti koje su nerijetko bile u zapletenom i višedimenzijskom odnosu. Tako je i danas. Krenuo sam od toga da su u povijesti bile laičke udruge, osnovane s određenim ciljem. No, u osnovi su to bile vjerske udruge i vezane uz crkvu i određene običaje, pa tu ulazimo i u kanonsko pravo te je pitanje treba li ih priznati i crkva. Dio bratovština bio je čisto cehovski organiziran i treba ih razlikovati od vjerskih bratovština. Država na bratstva gleda kroz prizmu registriranih i neregistriranih oblika. Bratovštine prepoznaje kao, primjerice, samostalna udruženja bez pravne osobnosti, a imamo i bratovštine registrirane kao udruge po Zakonu o udrugama koje imaju svoju pravnu osobnost. One koje su registrirane kao čiste udruge pritom su izjednačene s drugim udrugama. Primjerice s nekim nogometnim klubom. Neke bratovštine registrirale su se kao udruge, samo radi toga da se ispuni forma i legalizira status, da bi mogle primati donacije za uređenje groblja i za druge svoje karitativne i humanitarne aktivnosti. Za primitak donacija te vrste, od strane jedinica lokalne samouprave, bratstvo mora imati račun u banci. Račun u banci ne može se otvoriti bez OIB-a. OIB se može imati samo uz registrirani status. Unatoč registraciji kao udruge, određene bratovštine u naravi ne postupaju po aktima svjetovne udruge, već imaju i primjenjuju svoja „stara“ pravila iz prošlih stoljeća, a akti koje su donijeli po Zakonu o udrugama nemaju tu pravnu i životnu snagu. Unatoč tom raskoraku prava i društva, djelovanje dubrovačkih bratovština nedvojbeno se smatra društveno prihvatljivim i u skladu sa slobodom izražavanja vjere i uzajamnom koristi. Bratovštine čine pravnu i faktičnu činjenicu ukorijenjenu u društvenom tkivu. 

Pokušaji usklađenja bratovština s crkvenim i svjetovnim propisima tijekom posljednja dva stoljeća, nisu donijela stvarnu promjenu, već se bratovštine nalaze u miroljubivoj koegzistenciji s predstavnicima svjetovnih i crkvenih vlasti. Kako je moguće da bratovštine u bitnom segmentu njihova djelovanja ne zahvaća modernizacija? Bi li uspjeh modernizacije zapravo značio kraj bratovština? Kako je moguće da postoji potpuno drugačiji oblik prava u praksi, koji svi prihvaćaju unatoč službenim propisima? Je li to slučaj koevolucije prava, evolucije bratovština kao relikta prošlosti koji se održava u sustavu zbog ovog nužnog pitanja svakodnevice ili iritacije prava u smislu teorije o pravnim iritantima? Teorija pravnih iritanata opisuje situacije u kojima postojeći pravni sustav ne odbacuje nova pravna rješenja koja se implementiraju u sustav, ali taj novi sustav iritira postojeći pravni sustav, tako da se u konačnici zbog transplantacijskog učinka oba promjene stvarajući u području implementacije novo rješenje. Riječ je o tome da se određene pravne norme i pravne institucije iz jednog pravnog sustava transplantiraju u drugi. Organizam koji prima takav novi organ ili će ga prihvatiti ili će ga odbaciti. A postoji mogućnost da će početak života u novoj društvenoj sredini dovesti do složenog spleta međusobnih reakcija koje će izazvati nastanak nekog novog pravnog sustava. Tako je i kod bratovština kao i nekih drugih povijesnih situacija kad se neka pravna rješenja unose u sustav:  narod ih prihvati ili ne ili pak razvija neku svoju priču. Znamo kako je uvođenje Općeg građanskog zakonika kroz povijest utjecalo na prestanak konavoskih zadruga kao tradicijskih zajednica koje su u ranijem obliku nestale uvođenjem nasljeđivanja u odnosu na dotad postojeće običaje. Kod bratovština se još uvijek traži rješenje između crkvenih i svjetovnih vlasti. Danas smo svjedoci ulaska normi europskog prava koje ima svoje zahtjeve. I crkveno - kanonsko pravo se mijenjalo kroz 20. stoljeće. Prema Zakoniku kanonskog prava pape Ivana Pavla II. iz 1983. bratovštine spadaju pod privatna vjernička društva te time gube priznanje svoje posebnosti koje su imale po Zakoniku iz 1917. godine. Bratovštine su po novim kanonskim pravilima utopljene u opće propise o privatnim vjerničkim društvima, pri čemu je naglasak na odobrenju mjerodavne crkvene vlasti za osnutak (pravnu osobnost), odobrenju teksta statuta i nadzoru nad djelovanjem; crkva nadgleda upotrebljava li se imovina za svrhe društva, a mjerodavne crkvene vlasti ovlaštene su za ukidanje društva. 

U praksi je još puno otvorenih pitanja glede samih bratovština u svakodnevnom traženju odgovora na njihovo postojanje. Tijekom istraživanja, pokazalo se i da dosta naših sugrađana nije upoznato s bogatstvom rada i života bratovština kroz stoljeća, pa da ni sami članovi bratstava nekad ne znaju dovoljno o bogatstvu tradicije kojoj pripadaju i kojoj daju svoj veliki doprinos. Ta je tradicija, i mnoštvo, svake godine vidljiva na Festi Sv. Vlaha kad smo svjedoci koliko je živo to tkivo u organizmu našeg puka. I zato je trebamo čuvati. 

Bratovštine su bile sastavni dio i prepoznatljivi dio Republike, a dolazak Napoleona i ukidanje Republike prije više od 200 godina, bili su šok i civilizacijska prekretnica za žitelje Republike.  Kako je lokalni živalj reagirao kad su doznali da moraju ukinuti bratovštine? 

To se treba gledati u kontekstu vremena i prostora. Pad Dubrovnika 1806. nije bio trenutan i apsolutan, već će privid državnih struktura i institucija opstati do formalnog ukinuća suvereniteta posljednjeg dana siječnja 1808. godine. Sve poluge vlasti - francuskog okupatora i ostataka dubrovačkih institucija - bile su usmjerene na obranu u turbulentnim okolnostima. U tom vremenu, utvrde Grada i okolnog područja trpjele su opsadu i prodore ruskih snaga s mora i crnogorskih snaga s kopna. U njihovu paljenju kuća i čitavih naselja 1806. godine, sve do gradskog predgrađa, stradale su brojne matične knjige i vrijedni zapisi, što onemogućuje vjernu demografsku rekonstrukciju dubrovačkog prostora i povijesti svakodnevice. Progon i stradanje stanovništva u tom ratnom vihoru odrazio se očito i na djelovanje bratovština u seoskim područjima. Primjerice, dvije bratovštine u Gornjoj i Donjoj Čibači u Župi dubrovačkoj, koje se spominju još 1592. godine,105 spojile su se 1806. godine i to nakon što je u oružanim upadima Rusa i Crnogoraca spaljena crkva sv. Antuna. U obnovljenoj crkvi sv. Luke u Čibači postoji oltarna slika koja pokazuje sv. Luku, Gospu i sv. Nikolu, simbolizirajući sjedinjenje čibačkih bratovština sv. Luke i sv. Nikole te zajednički život jedinstvene bratovštine pod imenom sv. Luke koja je opstala u tom obliku te djeluje i danas. Najveći utjecaj francuskih vlasti bio je svakako na djelovanje gradskih bratovština. Primjer za to je Bratovština Navještenja Blažene Djevice Marije, koja je osnovana još 1626. godine, a održavala je svoje kapitule u kapeli Navještenja isusovačkog samostana. Nakon što Francuzi onemogućuju Bratovštini Navještenja Blažene Djevice Marije daljnje djelovanje u tom prostoru, Bratovština kamenara omogućuje joj djelovanje u svojoj crkvi od Domina, da bi s vremenom Bratovština Navještenja Blažene Djevice Marije stekla prednost pred Bratovštinom kamenara. Bratovština Navještenja Blažene Djevice Marije bila je prvenstveno vjerski utemeljena bratovština, a običajno su je nazivali Kongregacijom i kasnije Bratovštinom od Domina.107 Ta bratovština, dakle, nije bila ukinuta ni raspuštena, ali je bila dubinski ometena u djelovanju, što se pak odrazilo i na njezin karakter i na karakter bratovštine koja ju je udomila. Stanje u tadašnjem društvu osobito se odrazilo na najimućnije i najmoćnije bratovštine, poput onih sv. Antuna i sv. Lazara. Njihovi su članovi imali veliki utjecaj u društvenoj hijerarhiji ondašnjeg Dubrovnika, između ostaloga i zato što su popunjavali viša mjesta u administrativnom aparatu Republike, a oponašali su vlastelu ne samo u organizaciji i funkcioniranju bratovštine već i u svakodnevnom životu. Stoga ne čudi da su upravo te najmoćnije i najimućnije bratovštine došle na udar Francuza jer njihova uloga svakako nije bila samo karitativno-duhovna već istaknuto politička, pa su se percipirale i kao potencijalna prijetnja novom režimu. S druge strane, odnos prema crkvenim prostorima, poput pretvaranja samostana u konjušnicu, pokazao je jasan stav Francuza prema vjerskim institucijama i onima koji su se na njih naslanjali. Ta je „sekularizacija nasilu“ zahvatila i bratovštine, koje su u svojoj osnovi vjerska udruženja. Ljudi tog vremena zasigurno nisu mogli ostati imuni na sve promjene koje su se tad zbivale. I bratovštine se zatvaraju u svoje komine, u crkve... one žive kroz svoje članove. 

Jesu li pri tom zatvaranju okoštale i postale previše zatvorene, odnosno jesu li uslijed homogenizacije i zajedništva da bi opstali išli u krajnost manjeg primanja članstva? 

Nemamo dostatno zapisa koji bi nam otkrili način funkcioniranja i razmišljanja članova bratovština u tom razdoblju. Ne mogu reći da su se zatvorili. I dalje su postojale bratovštine, ali u javnosti nisu imali pojavne oblike na način kakav je bio prepoznat do Napoleona. Ono što je sigurno, glavne bratovštine Lazarina i Antunina su ukinute. Točnije, unatoč zabrani bratovština u Dalmaciji, u Dubrovniku su bratovštine opstale još neko vrijeme i u takvom pravnom okviru su dočekale ulazak Dubrovnika u Ilirske pokrajine, da bi se preustrojem francuske vlasti 1811. osnovala Uprava državnih dobara koja provodi administrativno ukidanje najznačajnijih bratovština sv.Antuna i sv.Lazara te njihovu imovinu priključuje u državna dobra. 

U upravnom smislu provode se mjere unificiranja te prilagodbe modernim tekovinama francuskog prava i normama građanskog društva, ali tu modernizaciju nije pratilo reguliranje pitanja tko te preobrazbe plaća. Stoga su pojedine ustrojstvene jedinice morale same rješavati pitanje financiranja i pronaći izvore za pokriće novih nametnutih troškova, a ratno i politički trusno dubrovačko područje tražilo je znatno ulaganje novca. Imovina ukinutih samostana i bratovština sad se nudila kao izdašan i važan izvor prihoda u vrijeme ratnih sukoba i teritorijalnih ekspanzija. Jačanje ideje o poželjnom odvajanju crkve od države dovelo je do razvlaštenja bratovština i siromašenja u onom tradicionalnom okviru kojeg su tad imali. Ti trendovi ostavljaju pečat širom Europe pa i dijelu Hrvatskoj, posebnu u Istri koja se nikad nije uspjela oporaviti od ukidanja brojnih bratovština. Dubrovnik i cijelo ovo područje pokazali su se kao puno žilaviji.  

Što slijedi odlaskom Francuza? 

Padom Napoleona i uspostavom austrijske vlasti, Austrija zadržava dio reformi i novosti koje su uveli Francuzi. U vrijeme austrijske vlasti dekretom cara Franje I. od početka 1816. u primjeni je Opći građanski zakonik (OGZ) koji donosi strukturalne promjene u smjeru modernizacije prava i društva, a građansko zakonodavstvo utječe također na pravni i društveni položaj Crkve. Različitu sudbinu gradskih i seoskih bratovština vrlo je jasno otkrila analiza prvog austrijskog katastra iz 1837. i 1838. Dok su na području jezgre grada Dubrovnika samo dva upisa ostala na bratovštinama, na izvangradskom području takvih je nekretnina daleko više i ondje su nekretnine bratovština u pravilu vezane uz župnu crkvu. Bratovštine su na selu imale drugačiju ulogu. One su bile stvarni nositelj vlasti na selu te ih je vlast koristila kako joj je odgovaralo: da im mijenjaju kopnenu vojsku, da u slučaju gladi članovi bratstava raznose žito. Bratovštine su u neku ruku bile najniže administrativne jedinice. 

Znači, vlasti Dubrovačke Republike su dio svojih ingerencija prebacile na bratovštine? 

Bilo mi je zanimljivo koliko su Bratovštine teritorijalno pratile formiranje kaznačina kao nižih teritorijalnih oblika vlasti Dubrovačke Republike na terenu. Postoje zapisi o kolektivnoj odgovornosti kaznačina s područja Gruža (Boninovo, Sv. Mihajlo) kao teritorijalnih zajednica, iz kojih proizlazi da se zapravo nije činila razlika između kaznačina i bratovština. Neki historiografi tvrde da su im Bratovštine čak bile i porezne jedinice koje su određivale i naplatu u korist Republike. Na primjeru Župe dubrovačke vidi se kako su se kaznačine, koje su početno obuhvaćale jedno selo ili više njih, češće mijenjale i na neki način prilagođavale teritorijalnom okviru župskih bratovština koji se kroz stoljeća nije značajnije mijenjao i više je odgovarao stvarnoj organizaciji ruralnog života Župljana. Može se reći da su najmanje administrativne cjeline modelirane prema bratovštinama kao značajnim društvenim zajednicama na lokalnoj razini. Time je Dubrovačka Republika vješto koristila oblike seoske povezanosti, tražeći u njima oslonac za provedbu svoje politike i komunikaciju s ruralnim zajednicama. 

Rekli ste da odnos prema bratovštinama nije isti u Dubrovniku i Istri? 

U Dubrovniku su dolaskom Francuza stradale najimućnije i najveće bratovštine, a o selektivnom pristupu francuskih i austrijskih vlasti svjedoči sudbina specifične Bratovštine Židova koja ne prestaje s djelovanjem ni u doba Francuza, ali francuske vlasti su joj uredno nadzirale aktivnosti. Seoske odnosno bratovštine koje su djelovale izvan gradskih zidina (pa tako u Gružu i Lapadu ili Župi) nisu ista priča: one ne prestaju s djelovanjem jer izravna namjera francuskih vlasti nije bila udarit po kulturnoj i vjerskoj tradiciji lokalne zajednice. Iz svih izvora proizlazi da je ukidanje bratovština bilo dio opće francuske politike, a ne posljedica ratnih zbivanja ili postupanja članova bratovština u Dubrovniku. No, ne može se isključiti da je i samo djelovanje bratovština moglo dati povoda tadašnjim osvajačima da ih, nešto ranije no što su planirali, uzmu u svoje reformske škare. Naime, osnovna svrha bratovština bila je pomoć braći i članovima njihove obitelji u teškim trenucima (bolest, smrt, prirodne nepogode). Rat, kao „poguba ljucke naravi“ eklatantan je primjer takve potrebe za solidarnosti, pa se moglo očekivati da će se bratovštine dodatno aktivirati i možda preuzeti još važniju društvenu ulogu. Međutim, svako okupljanje koje izlazi izvan najužeg okvira vjerskog obreda moglo je stvoriti priliku i mjesto za oporbu i protudržavno djelovanje, posebno olakšano ako postoje i izvori financiranja te prikupljeni novci. Stoga su bratovštine kao i drugi istaknuti dijelovi dotadašnjeg društvenog sustava bile pod povećalom. U Istri je priča malo drugačija. Politika francuskih, a potom i austrijskih vlasti po tom pitanju nije bila jedinstvena za sve dijelove Carstva, pa tako ni u pristupu Istri i Dalmaciji. U Istri su bratovštine, lišene gospodarske, karitativne i društvene funkcije, izgubile smisao. I nisu se stoga niti oporavile. 

Kakva je uloga bratovština u kontekstu priče o grobljima? 

Bratovštine prate život zajednice i prilagođavaju mu se. Građani se najčešće susreću s radom bratovština upravo na grobljima i u župnim crkvama. Primjerice, na grobljima bratstva imaju hvalevrijednu ulogu održavanja grobnih mjesta i groblja te pomoći potrebitima kod pogrebnih obreda. Kod nas pogrebna društva nisu bila razvijena kao drugdje, nego su sve “odrađivale“ ili „odrađuju“ bratovštine. Propisi kažu da je za postupanje vezano uz groblja nadležna lokalna samouprava i da imamo tzv. komunalnu infrastrukturu s jasnim pravilima postupanja. Ako su grad ili općina zakonski dužni obavljati te poslove ili imati tvrtke koje imaju javnu ovlast, pitanje je kako to obavljaju bratovštine? I ako bratovštine obavljaju, a obavljaju stoljećima, postavlja se pitanje zašto takva tradicija nije inkorporirana u neki propis, zašto se to ne promijeni i pronađe modalitet da se nekim tradicijskim udrugama koje postoje, ne omogući temelj za postupanje koje u praksi stvarno postoji i djeluje već godinama? Tako, primjerice, ako tražite potvrdu o korištenju groba za potrebe ostavine, podatke iz očevidnika dat će bratstvo te pružiti članovima obitelji svu moguću pomoć u tim teškim trenucima. Lijepo je kad netko čuva tradiciju te brine o vama. Ali moramo zajedno definirati pravni okvir tog djelovanja i tako pomoći samim bratstvima. Modalitet koji dosad pravno nije nađen. Stoga moramo i pomoći bratovštinama kako bismo i sačuvali tradiciju. Naime, tu imamo sukob državnog zakona i običajno pravnog poretka. U praksi se vidi da pravo užasno kasni za stvarnošću. Mislim da niti bratovštine ne trebaju bježati od toga da pronađu svoj odgovarajući pravni status. Kanonsko pravo im ga daje, ali je stvar percepcije kako to predočiti ljudima. Jer, često se smatra da će bratovštine ako se previše naslone na crkvu ili na stranu države izgubiti svoju samostalnost koju trenutačno imaju u zajednici. Kad se to djelovanje stavi u kontekst stvarnih pravnih situacija kao pitanja legalizacije imovine, domova, groblja… javlja se više pitanja kako to pravno riješiti. Činjenica je kako formalna obnova rada bratovština tijekom proteklih stoljeća nije mogla prikriti činjenicu prekida njihova pravnog kontinuiteta zbog čega je došlo do mnogih nejasnoća u praksi. Katastarsko i zemljišnoknjižno stanje imovine bratovština na početku 21. stoljeća nije usklađeno ni s propisima ni sa stvarnošću. Unatoč tome, bratovštine kao institut duboko ukorijenjen u tradiciju dubrovačkih prostora unatoč modernizaciji društva i dalje žilavo opstaju u svom specifičnom obliku, ali sada u prešutnom javno-privatnom partnerstvu s jedinicama lokalne uprave u održavanju groblja ili određenih tradicija. Svojim radom htio sam dati podlogu za bolje razumijevanje tog specifičnog pravnog i društvenog fenomena u kreiranju Zakona braće.