Riječ je o Hrvatima kojima je Republika Srpska odbila obnovu katastarskih spisa za koje tvrde da su izgubljeni, mada činjenice tome ne idu u prilog. Rijetki preživjeli i njihovi potomci nisu ni korak bliže povratu oduzete i mogućoj obnovi i uporabi davno oduzete djedovine
Selo Dubljani na sjeveroistoku Popova polja potpuno je pusto još od 1948. godine kad su seljani otjerani s pradjedovskih ognjišta. Riječ je o Hrvatima koji ističu da je Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike srpske BiH u Trebinju 2012. odbila obnovu katastarskih spisa za koje tvrde da su izgubljeni te rijetki preživjeli i njihovi potomci nisu ni korak bliže povratu oduzete i mogućoj obnovi i uporabi davno oduzete djedovine.
Dubrovački odvjetnik Ivica Ban godinama pokušava pokrenuti s mrtve točke slučaj Hrvata iz Dubljana.
“U Katastru i općini Trebinje tvrde da za period 1945. - 1960. godine ne mogu skoro ništa naći od imovinsko-pravne dokumentacije za k.o. Dubljani, a da za kasnije razdoblje nalaze tek dio. Apsurdnost i neistinitost tih tvrdnji najbolje ilustrira odgovor Austrijskog državnog arhiva iz kojeg su nam promptno odgovorili da u svom Ratnom arhivu imaju traženu katastarsku dokumentaciju za k.o. Dubljani za period 1878-1918. dok je BiH bila pod upravom Austro-Ugarske monarhije“, ističe Ban i pojašnjava da je službeno ‘ne’ Trebinjaca stiglo nakon što je 2012. dva puta iz ureda bivšeg gradonačelnika Trebinja Dobroslava Ćuka uvjeravan o ‘dobroj volji da čine sve što mogu za obnovu traženih izgubljenih spisa o 1948. izvršenoj eksproprijaciji nekretnina u Dubljanima’.
SNAŽAN POLITIČKI OTPOR
Preko posrednika, Banu je poručeno da su ‘vrlo jaki otpori i politička protivljenja toj inicijativi od strane utjecajnih pojedinaca i institucija Trebinja jer se za slučaj Dubljani i dalje želi zadržati status quo’, zbog čega Ban misli kako bi se trebala aktivirati hrvatska diplomacija, ali i zainteresirati međunarodnu zajednicu.
Mještani i njihovi potomci govore da je sve počelo u ljeto 1941. kad je iz sela prognano 345 Hrvata. Dio njih se 1947. nakratko vratilo na opljačkana ognjišta, ali su se zbog jake zime i neobnovljenih kuća uglavnom sklonili u Dubrovniku, Ravnom i okolici. No, 1948. potpuno im je onemogućen povratak na 50-ak spaljenih, porušenih i opljačkanih ognjišta koja nisu uspjeli povratiti i obnoviti ni u bivšoj SFRJ. Nisu to uspjeli ni danas, kad su vlasti Republike srpske njihova imanja dodijelila trebinjskom poljoprivrednom kombinatu A.D. Popovo polje koje na njihovim parcelama ima vinograde i voćnjake od kojih zarađuju i ne žele ih se odreći.
S gorčinom u grlu, Dubljanci to nazivaju “pravom i pravdom na trebinjski način“, ali uporno traže obnovu zemljišne dokumentacije kao preduvjet povrata ili obeštećenja. Đuro Matić, sin partizana Ivana Matića kojem su četnici do temelja razorili rodnu kuću u Dubljanima, smatra da su papiri o velikom roditeljskom posjedu namjerno uništeni ili tko zna gdje sklonjeni.
ZEMLJU PRESELILI U NEUM
“Tijekom 1944. i oslobađanja jugoistoka BiH od fašista, četnici su samo presvukli odore u partizanske i uporno sve činili da se roditelji i njihovi susjedi nikad ne vrate. Otac je govorio - umrijet ću u progonstvu. Doista, umro je 2005. ne dočekavši sanjani povratak na djedovinu u Popovu polju. Na mjestu obiteljske kuće danas je ostala samo gustijerna, a klesani kameni blokovi s kuće su pokradeni i ugrađeni u školu i Zadružni dom susjednog srpskog sela Veličani. Očev vinograd s šest tisuća čokota loze na oko šest dunuma velikom otočiću Brod usred korita Trebišnjice bio je ograđen visokim kamenim zidom. Srušen je 1954., pokrali su vrijedni kamen, a plodna zemlja s otočića prevezena je u 40 kilometara udaljeni Neum gdje su bh. političari 1976- 89. naveliko gradili vikendice. Znamo kako je zemlja s Broda završila u okućnici vikendice bivšeg komunističkog čelnika Toda Kurtovića. Otok je potom nestao, korito Trebišnjice betonirano i tako su nestali skoro svi tragovi o djedovom imanju“, ogorčen je Matić.
Opisujući susjedske odnose u Dubljanima, Ivica Ban dodaje da je djed njegove supruge Đuro Matić pisao bivšem hrvatskom predsjedniku Ivu Josipoviću i naglasio da u Drugom svjetskom ratu nije bio dio bilo koje vojske, niti se o bilo koga ogriješio. Naprotiv, tvrdi kako je po cijenu života od ustaša pokušao spasiti sestrinog supruga Mijata Glavana, ali nažalost nije uspio te je zbog toga jedva spasio svoju glavu.
NITKO NIJE POMOGAO, A SVI SU OBEĆAVALI
Tadašnja pročelnica Josipovićeva Kabineta Danica Juričić Spasović tad nam je na novinarski upit odgovorila da predsjednik ne može intervenirati u pojedinačnim slučajevima. “Predsjednik RH sudjeluje u stvaranju što bolje političke klime u regiji kako bi se ovakvi i slični problemi građana rješavali pred pravosudnim tijelima“, odgovorila je, a Banu je odgovorio i sam Josipović.
“Ne moram vam istaći kako neposredno uredovanje u drugoj državi nije moguće. Učinit ću što mogu, vidjeti s našim diplomatima može li se pomoći, te, kad se pruži prilika, slučaj predočiti političkim dužnosnicima BiH", stajalo je u odgovoru tadašnjeg predsjednika.
Općinske vlasti Trebinja odbijenicu su obrazložili аgrаrnom reformom i eksproprijacijom nekretninа k.o. Dubljаni, za povrat kojih su se Dubljanci svojedobno za pomoć obratili i parohu Goranu Spaiću iz dubrovačke Pravoslavne crkvene općine. Spaić je u ožujku 2011. organizirao sastanak s predstavnicima manastira Tvrdoš na kojeg je, prema podacima Banjalučke berze, upisana četvrtina vlasništva agrarnog kombinata Popovo polje koje je nekad bilo dio tvrtke Hepok iz Mostara. Iguman Savo Mirić im je obećao založiti se kod Uprave da Dubljancima čija su imanja sastavni dio AD Popovo polje odmah vrati parcele čim dokažu pravni slijed od predaka do današnjih slijednika, uz uvjet da parcele nisu pod voćnjacima i vinogradima. Za imanja koja su pod voćkama i trsovima iguman je obećao povrat kroz postupak restitucije nakon što se u BiH donese takav zakon.
Mještani su se obratili i bivšem predsjedniku Republike srpske BiH Miloradu Dodiku, ali bez uspjeha. A trebinjska se birokracija pokazala jačom i od crkve: mještani nisu mogli dokazati da su im preci u selu bilo kad bilo što posjedovali. Na sastanku 2011. bivši gradonačelnik Ćuk i šef Katastra Slavko Pudar obećali su svu moguću pomoć, ali Dubljanci još ne vide nikakve pomake nabolje i pitaju se hoće li njihovi potomci ikada povratiti imanja predaka.
NEDOSANJANI POVRATAK NA DJEDOVINU
“Imao sam 16 godina kad sam morao napustiti rodno selo. Nisam ni slutio da se nikad neću vratiti!”, kazao je prije više od 10 godina pokojni Ivo Mihajlović koji je od 1948. živio na Brgatu.
“Bilo je 50 katoličkih i 20 kuća pravoslavaca. Nakon rata vratili smo se tek u proljeće 1947. kad su nas dočekala posječena sva stabla. Prije nego smo počeli iznova obrađivati zemlju, vlast nam je dala nešto crijepa da pokrijemo ruševne kuće. Ali, zima 1947/48. je bila žestoka te smo došli na Brgat. Cijelu smo zimu po Trebinju prikupljali građu, ali su nas u proljeće 1948. ponovno dočekale kuće bez crijepa. Nisu nam ništa javili i u našoj odsutnosti su datum u veljači izabrala kao ključni i odlučili: tko tad nije bio u kući, iako oštećenoj, više se ne smije vratiti! Nisam znao da će to trajati desetljećima i još o tome sanjam”, opisivao je tada Mihajlović.
Ne želeći otvarati stare rane, dio još živih mještana i njihovih potomaka odbija govoriti na ovu temu. Ivo je u međuvremenu umro, a njegov sin Đuro nakon 14 godina se prisjeća kako je oca starost sve više vukla rodnom kraju.
“Došavši iz vojske, dio mladića se vratio u selo i obnovilo par kuća, ali selo nije imalo butigu i zbog jake zime na 20 dana napuštaju selo. Vraćaju se kad je pala studen, ali nalaze sve porušeno! U Dubrovniku dobivaju dokument prema kojem nisu određeni dan bili na zemlji koja im je stoga oduzeta. Svima bi mnogo značilo da mogu katkad otići na djedovinu i odmoriti se. Mnogi bi je obnovili”, govori nam, dodavši kako već godinama na djedovinu vodi sina Iva, kojemu je sada 19 godina, i kako održavaju crkvu.
“S nama ide i Pero Medo, a ovaj vikend smo obilježili 20 godina obnove dubljanske crkve Gospe karmelske. Na inicijativu oca i četiri starija mještana, uputili smo se 2003. i u srušenoj crkvi našli sloj od 30-40 centimetara gnoja jer su tu zatvarali stoku! Do crkve vodi kozji put i lokalni ljudi, vjerojatno stoga nisu mogli odnijeti kamen koji je 50-ih godina prošlog stoljeća s naših kuća uglavnom završio u četiri kilometra udaljenom selu Veličani kad su radio zadružni dom. Sa svećenikom Pavlovićem iz Ravnog smo krenuli u obnovu, ali je to stalo jer se 1996. na česticu crkve uknjižio manastir Tvrdoš. Naš poznati kardiolog Đuro Vukosavić u Zagrebu se zauzeo kod političara te smo preko Banja Luke vlasnički “oslobodili“ česticu crkve. Mostarski biskup Ratko Perić je svećeniku u Ravnom naložio da se zauzme za obnovu crkve i tako se krenulo, dok su u Dubrovniku moj otac, Đuro Matić, Pero Mihajlović i ostali prikupljali novac za obnovu. Stipo Gabrić Jambo je bio veliki donator u obnovi krova, a tvrtka Vulix Tomislava Vuličevića odradila je pjeskarenje i fugiranje. Iseljenik Božidar Mihajlović iz Njemačke je darovao zvono koje je saliveno u Minhenu”, govori Mihajlović.
SAČUVAN ORIGINALNI DOKUMENT O ODUZIMANJU IMOVINE
Tereza Žuvela (94) najstarija je živuća stanovnica Dubljana i jedina ima original dokumenta o oduzimanju imovine. Starica se još dobro sjeća početka Drugog svjetskog rata kad joj se otac Sebastian Ćoić vratio doma iz Dubrovnika.
“No, došli su domobrani i pokupili neke Srbe, a prije toga su hrvatski pastiri bačeni u jamu. Širenjem rata, otac, trudna majka, brat i ja odlazimo u Ravno. Imala sam devet godina i nismo se više vratili. Neki jesu, ali su kuće rušili i morali su bježati. S još 15 seljana oca su objesili ispod sela, a žene katolkinje iz okolnih sela tjerali su da to gledaju. S te strane Popova polja izbjegli su svi katolici i muslimani. Poratne vlasti su znale da je ubijen, ali su 1948. utvrdili da se nije javio te su stoga riješili da nam se oduzima obiteljska imovina“, prisjeća se Tereza.
OBITELJSKA STRADANJA
Dojmljiva je i sudbina obitelji Ivana Thona čiji su djed i baba s majčine strane 1941. protjerani iz Dubljana u selo Cicrinu gdje je živjela djedova sestra.
“Ljudi su ih primili, ali je vladala ratna glad. Tijekom bijega baba je ranjena te su je odveli u Mostar, a potom krenuli u Irig u Vojvodinu gdje je bilo žita i hrane. Bili su sluge i kad su se refali odlaze u Bogdanovce kod Vukovara i tu grade kuću. Dundo se tu oženio, a oni potom poslom sele u Vukovar i grade obiteljsku kuću. Njihov najstariji brat, domobran, stradava na Križnom putu od Blajburga do Kovina, a drugom bratu je sve uništeno u Domovinskom ratu. Rođak Boško je u Domovinskom ratu završio u Mitrovici i razmijenjen. Umro je s 50 godina. Ostale su bolne rane, ali me to sve više zanima i mislim da se o tome treba pričati jer su ti su ljudi kasnije šikanirani kao ‘djeca ustaša’, iako nisu učinili nikakvo zlo“, opisuje Thon stradanje obitelji.
“Još živim mještanima sjećanje popušta, više uopće ne mogu pokazati gdje im je bila kuća! Sve su razrušene, kamen odnesen, po svaku se cijenu želio zatrti trag života. Tamo odakle mi je majka ne mogu poći, ni obnoviti ognjište. Selo je pusto, nema nikoga. Na našoj zemlji su posadili voćnjake i dali bh. državnoj firmi. Tamo nema denacionalizacije. Da mi vrate zemlju, vjerojatno je ne bih obrađivao, ali me boli što s djecom nemam gdje poći i pokazati im gdje su im živjeli djed i baba, da osjete ojačaju svoje duhovne korijene. Slična je sudbina svih obitelji iz Dubljana. To su hrvatske obitelji Matić, Mihajlović, Vukasović, Čoić, Mioč i Prkut, i to treba znati. Teško je danas doći u Dubljane i na zarasloj zemlji na kojoj se vidi tek par klesanih kamenja, reći djeci da je to zemlja i kuća moje majke. Ali sad kad nema više ni zemlje ni kuće niti moje stare majke, mi smo tu. Svoji na svome. I ove godine smo se kao i prijašnjih godina skupili u našoj obnovljenoj crkvi Gospe Karmelske u Dubljanima“, kaže Thon. I molili se da se ovakve stvari više nikada nikome ne dogode.
