Posljednji put se to dogodilo jučer, dok je u svom vrtu brao pomadore. Otrovnica ga je ugrizla u desnu ruku.

POSKOK GA UGRIZAO DOK JE BRAO POMADORE

„Brao sam pomadore u vrtu i nisam obraćao pažnju. Pecnuo me, a rođak i nevjesta su me prevezli do mosta na Bistrini. Tamo me čekao vrijedi tim Hitne pomoći iz Banića, koji su me prevezli do Trstenog, gdje me preuzeo tim dubrovačke Hitne pomoći. Odmah su mi na licu mjesta dali serum te me odvezli dalje, do Opće bolnice Dubrovnik, gdje su me odmah primili doktor i medicinske sestre“, kaže nam Milin koji ima same riječi hvale za bolničko osoblje i medicinske timove koji su mu pomogli.

Kako kaže, nije to samo liječnička pomoć, nego i topla ljudskost u kojoj ga je svaki put osoblje tješilo kako bi se prestao bojati. A strah je sasvim prirodna reakcija nakon ugriza. Kome bi uopće bilo svejedno?

„Jučer me primio jedan divan liječnik, kojem ne znam ime, ali sigurno će se prepoznati. Bio je toliko ljubazan i tješio me kako će sve biti dobro, kako nema potrebe za panikom... Baš mi je pomogao, kao i medicinske sestre. Sad imam neke reakcije, vjerojatno od protuotrova, pa se moram pripaziti i mjesec dana pratiti promjene u organizmu“, kazao je Milin.

Vrt u kojem je Milina ugrizla zmija 

ZMIJA SAKRIVENA U GUMI OD AUTA

I jedno ovakvo neugodno iskustvo bilo bi previše, no Milin ih, nažalost, sad već ima tri. Nasreću, nijedan nije bio fatalan. Prvi put ga je poskok ugrizao prije 10-ak godina, svega nekoliko dana prije svadbe njegovog rođaka na koju je planirao ići. Zmija je bila sakrivena u gumi automobila koji je bio parkiran blizu njegove kuće.

„Bila je sakrivena u gumi od auta. Bilo je jako toplo, u gumi je bilo vode... Nisam obadao, nisam je vidio i ugrizla me u lijevu ruku“, kaže nam Milin.

S neba pa u rebra, nastala je panika i nevjerica.

„Bilo je devet ujutro. Susjed mi je prvi priskočio u pomoć, izletio je praktički u boksericama. Odveo me u Ston gdje se medicinsko osoblje brzo organiziralo i prebacili me kolima Hitne pomoći za Opću bolnicu Dubrovnik“, prisjeća se Milin.

Osoblje ga je smirivao, a on je pokušavao ostati priseban, koliko god je to u takvoj situaciji moguće.

„Prvi put kad mi se to dogodilo, bio je to šok. Osjećate vrtoglavicu, ne znate gdje ste, u kojem ste svijetu... Naravno i kako se bojite. Ruka mi je bila jako otekla, bila je modra...“, tvrdi Milin koji je tada imao tek 19 godina.

ZA BOLNICU GA PREVOZIO HELIKOPTER

Mislio je tada kako su bliski susreti s ovom ljuticom okončani. No, dogodilo se ponovno, prije tri godine. Taj put je bilo posebno stresno.

„Čistili smo područje oko Pelješkog mosta i tad me poskok ugrizao za lijevu ruku. Poslovođa me vozio do Janjine, a cijelo vrijeme smo bili u kontaktu s Hitnom pomoći koja je davala upute kako držati ruku, kako se ponašati, koje reakcije pratiti... Kad smo došli u ambulantu, dobio sam lijekove, no situacije je bila alarmantna pa sam helikopterom doveden do Opće bolnice Dubrovnik“, prisjeća se Milin.

Odluka u koju bolnicu će poći, splitsku ili dubrovačku, se odvijala u helikopteru. 'Prelomljeno' je da to ipak bude Dubrovnik. Međutim, tad je rečena informacija kako u bolnici nema seruma.

„Digla se frka, u helikopteru je nastao show program... Hitna me čekala na helidromu, dalje su me prebacili do bolnice“, kaže Milin gdje je ipak uspješno zbrinut i liječen.

Za liječnike i medicinsko osoblje, kako Opće bolnice Dubrovnik, tako i Hitne pomoći, ima samo riječi hvale. Kaže kako su sva tri puta reagirali brzo i kako su mu pomogli, ne samo u liječenju, nego i u oporavku od šoka. Pomoglo mu je i to što ga je dva od tri puta primila i njegova kuma Nikoleta Miljević, pa mu je bilo lakše jer je uz njega bio i netko koga poznaje.

PRIPAZITE U PRIRODI, NOSITE ŠTAP

Zbog svog iskustva, upozorava sve ljude koje vole boraviti u prirodi da obrate pažnju krije li se opasnost.

„Nosite štap sa sobom, stvarajte vibracije na tlu, budite oprezni i prvo dobro pregledajte teren. Ako ne vidite poskoka, a ugrize vas, osjećaj je kao da vas je upekla pčela. No, područje ubrzo krene plaviti i oticati te je važno što prije se javiti liječniku. A onda možete biti mirni jer oni vrlo dobro znaju što rade i što dalje treba napraviti. Važno je ostati smiren, koliko god to možete biti“, izjavio je.

A on? Kaže kako mu nakon tri nemila puta i bliska susreta s poskokom nije svejedno biti u prirodi. A to ni ne čudi.

„Sada imam strah i kad vidim blavora. Bježim čim nešto šušne. Štoviše, prije stroge zime, ja s asfalta ne silazim. Na asfaltu i na moru sam najsigurniji“, govori Milin kroz smijeh, koji se još uvijek oporavlja od svog posljednjeg susreta s najljućom europskom otrovnicom.

'S mora i asfalta više ne silazim', govori Matko.