'

ONI SPAŠAVAJU TURISTE KOJI U ŠLAPAMA OSVAJAJU SVETOG ILIJU 'Počeli smo od nule, a danas smo najbrža i najluđa ekipa!'

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Goran Mratinović
HGSS stanica Orebić jedina je hrvatska stanica koja je organizirana u jednoj općini. Njeni hrabri članovi spašavaju zalutale turiste na brdima, ljude iz poplava i rijeka, obučeni su i za helikoptersko spašavanje… Posjetili smo ih, a oni su s nama podijelili napete priče iz svojih akcija  

„Dobar dan, jesmo li dobili HGSS, stanicu Orebić?“, upitali smo blagi ženski glas koji se javio na broj naveden na njihovoj stranici. Žena je odgovorila potvrdno.  

„Pa znate, pošli smo u šlapama, s bočicom 'Jane' na Svetog Iliju i malo smo dezorijentirani, ne znamo baš gdje se nalazimo…“, rekli smo u šali. Znala je ona da je šala. Naime, pozivi turista orebićkom HGSS-u koji su se izgubili na 'Iliji' zvuče bitno drugačije. Šalu na stranu!  

Predstavili smo se i rekli kako bismo rado napravili reportažu o njima i njihovim akcijama. Pristali su i ugostili nas u svojim prostorima u Orebiću u koje su uselili 2021. godine. Josip Tomašić, Mario Tomašić, Vlado Vidulin, Baro Pervan, Ante Dužević, Tanja Batistić, onaj fini glas koji nam se javio kad smo 'zvali za pomoć'. I Zara, simpatični potražni pas. A mi ih nismo upoznali 'samo' kao HGSS stanicu Orebić, nego i kao jednu hrabru i skladnu obitelj.  

PREMDA SU GORSKA SLUŽBA, NE SPAŠAVAJU SAMO NA PLANINAMA  

O HGSS stanici Orebić obično se piše prilikom akcija spašavanja turista s planine Sveti Ilija, no malo tko zna kako su baš oni jedina stanica Hrvatske gorske službe spašavanja koja je organizirana u nekoj općini. Sve ostale su organizirane u gradovima. Pokrivaju područje cijelog Pelješca, Korčule i Lastova, a broje 33 aktivna člana, imaju i jednog licenciranog potražnog psa, već spomenutu Zaru, i još dva mlada koji bi to tek trebali postati. Članovi su volonteri i malo kad ćete vidjeti kako netko s tolikom ljubavlju govori o onome što oni čine. A čine puno.  

Kako nam objašnjava Josip Tomašić, dopročelnik HGSS stanice Orebić, oni djeluju u neurbanim područjima u kojima druge službe nisu spremne djelovati. Većinom su to potrage i spašavanja, ali ne samo u planinama, bez obzira na to što su 'gorska služba', nego i u vodi i zraku te na uređenim skijalištima. Temeljna su operativna snaga sustava civilne zaštite, djeluju u koordiniranim akcijama s ostalim žurnim službama i produljena su ruka Hitnoj medicinskoj pomoći u područjima do kojih ona ne može pristupiti. Jedina su služba u Hrvatskoj koja je uvježbana za helikoptersko spašavanje. Njihova oprema ovisi o vrsti akcije, ali je osmišljena čak i za korištenje kod prirodnih katastrofa, primjerice potresa i poplava.  

SVETI ILIJA NIJE BEZAZLEN, TO JE OGROMNO PROSTRANSTVO  

Govoreći o prirodi akcija, Josip Tomašić kaže kako su zimi češće potrage za dementnim osobama koje se izgube, dok se ljeti one više odnose na spašavanje turista.  

„Pelješac svake godine bilježi neki novi rekord posjećenosti gdje najviše borave posjetitelji koji preferiraju aktivni vid turizma, dakle biciklizam, planinarenje, surfanje… Porast broja turista prati i povećan broj intervencija, kako na Svetom Iliji, tako i na ostatku Pelješca“, govori Josip Tomašić. U tim situacija od iznimne su pomoći prednosti digitalne tehnologije pa je lakše locirati izgubljene osobe nego prije jer uglavnom uz sebe imaju pametne telefone. 

Goran Mratinović 

Pitamo ga je li točno kako se na Svetom Iliji najčešće gube Poljaci ili je riječ o generalizaciji.  

„Pa malo jest generalizacija i javlja se taj humor oko Poljaka u šlapama. No, naši stalni gosti su Slovenci, Poljaci, Slovaci, Česi i Nijemci tako da je logično kako se naše intervencije odnose baš na te goste. Za odlazak na planinu treba pripremiti odgovarajuću obuću, odjeću i opremu, zaštititi se od sunca, ponijeti dovoljno tekućine, obvezno napuniti bateriju na mobitelu… Bilo bi najbolje ne ići sam i bilo bi idealno napraviti plan puta te obavijestili osobe oko sebe o tom planu i smjeru kretanja. Trebalo bi poraditi na svijesti tih gostiju kako brdo koje vide ispred sebe nije bezazleno, kako je to jedno veliko prostranstvo koje zahtijeva veliki fizički napor i gdje se čovjekovo tijelo troši, a energiju treba nadoknaditi vodom i hranom. Treba ih osvijestiti kako trebaju dobro isplanirati put i provjeriti zahtjevnost samog terena na koji planiraju svoj izlet“, kaže Josip Tomašić.  

NAJVEĆA OPASNOST JE DEHIDRACIJA, A NE OZLJEDA  

Sveti Ilija nalazi se među tri 'najopasnije planine' u Hrvatskoj, ali ne zbog nekih iznimnih vremenskih uvjeta ili ekstremnih opasnosti koje vladaju na tom području nego zbog ljudskog faktora. Brojni turisti idu u 'osvajanje' vrhova ove pelješke planine u neprikladnoj obući i uz minimalno vode. Najčešće stanje zbog kojeg žurne službe i izlaze na teren jest dehidracija, a ne ozljeda. Ona iz neke blage slabosti koja se 'na prvu' pripisuje suncu ili fizičkom umoru, vrlo lako prerasta u opću slabost, potom neko stanje šoka, a onda i po život opasna stanja. Premda se redovito tiskaju i dijele letci s upozorenjima, a i na samoj stazi su postavljena upozorenja, turisti i dalje nedovoljno pripremljeni odlaze na planinu i tako se izlažu opasnosti. Ne jer je planina sama po sebi opasna nego zbog svoje vlastite nepripremljenosti.   

Goran Mratinović

„Obično poziv dobijemo preko Centra 112 o planinarima na Svetom Iliji koji se ne osjećaju najbolje, koji su dehidrirani i koji su ostali bez vode te ne znaju svoju lokaciju. Kad primimo takav poziv, odmah se 'uzbunjivamo' u svojim grupama koje imamo na različitim aplikacijama. Kako smo volonteri i uz ovo radimo i svoje poslove, nemoguće je da je svo članstvo u svakom trenutku na raspolaganju, ali se nadopunjavamo najbolje što možemo. Nakon toga slijedi lociranje osoba i sama akcija spašavanja“, kazao je Josip Tomašić.  

Današnja moderna oprema pomaže pri lociranju, no mobitel se zna ugasiti ili signal bude slab. Tome se pridaje posebna pozornost.  

„Jedno od prvih pitanja nam je koliki im je postotak baterije na telefonu. Potom zahtijevamo da zaustave aplikacije odnosno isključe Wi-fi i sve ono što prazni bateriju te da je što dulje čuvaju kako bi mobitel ostao što dulje uključen. Baterija nam je vrlo važna jer nekada samo lociranje ne bude točno ako je signal slab. Kad dođemo blizu lokacije, vrlo je važno da nam i oni pomognu, ako imaju još baterije na mobitelu jer ponekad ta razlika između lokacije koja se prikazuje i stvarne lokacije može biti recimo 100 metara visinske razlike. I netko će kazati – to je samo 100 metara. Ali vi tu satima možete tražiti i trošiti dragocjeno vrijeme, a svaka je minuta dragocjena kad spašavate nečiji život“, govori Josip Tomašić.  

U DVA SATA EVAKUIRALI TISUĆU LJUDI  

Govoreći o najzahtjevnijoj akciji, Josip Tomašić navodi veliku poplavu iz 2014. godine koja je nastala nakon pucanja nasipa u Rajevom selu koje se, uz Gunju i druga mjesta, našlo pod vodom. Ekipa orebićkog HGSS-a s kolegama iz Ogulina je prebačena u BiH, na intervencije u sela Odžak, Prud, Bosanski Šamac…  

„Bila je to jedna jako stresna situacija, prvenstveno zbog brzog nadiranja vode. Tu nemate sekundu razmišljanja i morate jako brzo djelovati. Bilo nas je 18 s četiri čamca te smo u dva dana evakuirali tisuću ljudi. Kako je to izgledalo? Zamislite kao da je cijelo područje Orebića poplavljeno i tu gdje je glavna cesta, kao da je mirna voda kroz koju plovite. A sve sporedne ulice su bujica. Kad te udari ta bujica, premjesti te za nekoliko metara, a u čamcu s tobom su žene, djeca, stariji, slabo pokretne osobe… Trebaš biti brz u svemu, točan, a vrijeme brzo teče. A toliki je ogroman broj ljudi koji trebaju vašu pomoć. Zato je to bila psihički i fizički najzahtjevnija akcija“, opisuje Josip Tomašić.  

SEKUNDE SU BITNE!  

A govoreći o svakodnevnom radu, generalno najzahtjevnije akcije su im na Svetom Iliji. HGSS stanica Orebić posljednjih je tjedana izvršila brojne akcije, od kojih se većina odnosi na spašavanja na brdu Sveti Ilija. Od dehidriranih turista, zalutalih grupa pa do unesrećenog turista s ozljedom noge. Gotovo su sve zaključene uspješno, a osobe su spašene. Međutim, nije baš svaka takva pa se dogodi i da unesrećena osoba premine, bez obzira na velike napore spašavatelja.  

„Bilo je to baš nedavno na području Gustrina, poviše Bilopolja. Dobili smo dojavu o Slovaku kojem je pozlilo. Čovjek je ležao u lošem stanju, pored njega je bila supruga. Davali smo mu kisik, pokušavali pomoći i smirivali ženu. Potom je stigao još jedan tim i sanitet. Akcija je trajala dugo, trebalo nam je četiri ili pet sati dok smo ga iznijeli i spustili, uvjeti su bili teški, a radili smo najbrže i najbolje što možemo“, kazao nam je Baro Pervan koji naglašava kako je od iznimne važnosti djelovati brzo i što prije obavijestiti žurne službe. U ovom slučaju se radilo o satima zakašnjenja jer se muškarac nalazio u lošem stanju dugo prije nego što je pozvana pomoć. Nažalost, naposljetku je preminuo.  

Među najzahtjevnijim akcijama je i ona iz 2012. godine kad se na Svetom Iliji danima tragalo za nestalim Slovencem. U akciju su bile uključene sve žurne službe, potražni psi, više timova HGSS-a te helikopterske snage. Njegovo je tijelo pronađeno petog dana potrage, izvan puteva, na strmom dijelu. Tad se pisalo kako je Slovenac očigledno skrenuo s puta, vjerojatno u namjeri fotografiranja krajolika te je pao niz oštre i strme stijene. Nakon pada se uspio popeti do zaklona u hladu stijena, nakon čega je preminuo.  

'NIJE SVE ZA SVAČIJE OČI. A NI PSIHU'  

„Većina naših akcija su potrage i najlakše nam je kad imamo lokaciju osobe. No, često nemamo tu informaciju. Ovisno o specifičnosti terena i situacije, ta potraga ponekad traje danima, a nekada čak i mjesecima. Ako se to dogodi u ljetnim mjesecima, onda je još više iscrpljujuće. A naravno, puno toga ovisi o ishodu situacije. Ako je sretan kraj tj. ako pronađemo osobu, onda smo sretni. No, najgore je kad pronađemo beživotno tijelo nestale osobe. To je stresno samo po sebi, nije za svačije oči, ali ni psihu“, govori nam Vlado Vidulin koji je odigrao značajnu ulogu pri spašavanju u nesreći koja se dogodila prilikom održavanja tradicionalnog Maratona lađa u Neretvi 2022. godine.  

Naime, HGSS je imao glavnu ulogu u osiguranju prilikom održavanja tog događaja, s obzirom na to kako su djelatnici službe obučeni i za spašavanje u divljim vodama i poplavama. Timovi su tom prilikom vodili računa o sigurnosti, kako samih sudionika dakle veslača, tako i publike.  

„Na nekih 50-ak metara od nas, nama pred očima, možda i najveći turistički brod koji je tu bio je u jednom trenutku provom zakačio manju brodicu i vukao je neko vrijeme. Osobe koje su bile na toj manjoj brodici su pale s nje. Imamo gliser koji se zove Lipa Kaja, mi ga u žargonu zovemo Gumi. I bili smo blizu, stigli smo tamo za nekih 15,20 sekundi, izvukli ljude, a oni su kazali kako je u brodici ostala jedna osoba“, prisjeća se Vidulin.  

Goran Mratinović

Vlado Vidulin i Tanja Batistić

Kako kaže, prova brodice se još nazirala, a on je skočio u rijeku. U zraku je skinuo kacigu i opremu kako bi mogao izroniti s osobom. Premda HGSS ima svoje sigurnosne protokole, tu ih je svjesno prekršio kako bi spasio život unesrećenog. Vremena za planiranje nije bilo, trebalo je brzo djelovati.  

„Uskočio sam unutra i krenuo ga izvlačiti iz drugog puta. Stisnuo me za ruku, ja njega, on mene i nekako smo se 'iščupali' i izronili. On je prodisao i danas je među nama“, zadovoljno govori Vidulin.  

Kako kaže, to je najljepši osjećaj – spasiti nekome život. Ne može se usporediti s nijednim drugim osjećajem.  

SVAKA NOVA AKCIJA NOVO JE ISKUSTVO  

Vlado Vidulin je među članovima HGSS-a s najviše staža, a uz njega je i Mario Tomašić,  jedan od osnivača stanice Orebić. Kako nam kaže, prvotno su pripadali HGSS stanici Dubrovnik od 2006. godine, kad je održana osnivačka skupština. Sadašnji pročelnik HGSS stanice Orebić Darko Prižmić prvi je dobio značku za spašavatelja.  Potom su se 2008. godine odvojili u zasebnu stanicu – stanicu Orebić.  

„Počeli smo od nule. Ništa nismo imali. Ulagali smo puno svojih sredstava i vremena, bili smo uporni, dobili smo nešto opreme i zaživjeli smo. Danas smo zaista prava ekipa! Uvijek kažem kako smo, ma gdje god išli, kao neki potražni psi – najluđi smo i najbrži. Takvi smo bili u početku, kad nismo imali gotovo ništa, a takvi smo i danas“, govori Mario Tomašić.  

Iako ima iznimno iskustvo u akcijama spašavanja, a i samog Svetog Iliju pozna kao vlastiti špag, naglašava kako je svaka nova akcija ujedno i novo iskustvo.  

„Ma koliko god znao, sa svakom novom akcijom nešto više naučiš. I u svaku novu akciju ulazite s novim znanjem i iskustvom, pogotovo kad je riječ o planini“, kaže Mario Tomašić koji o ovom pozivu govori s ogromnim žarom, kao da je u cijeloj toj priči 'od jučer'.  

'MAMA' TIMA KOJU UVIJEK ČUVAJU. ALI I ONA NJIH!  

Većinu ekipe HGSS stanice Orebić, očekivano, čine muškarci. No, tu su i tri žene. Jedna od njih je Tanja Batistić. Kako kaže, među muškarcima i ženama u HGSS-u nema razlike i svi su kao jedno.  

„Ovdje nije važno tko je muško, tko je žensko, nego tko za što ima afiniteta i tko što može. A najvažnije je – dati sve od sebe. Sigurno je kako će muškarac koji je jači i ima veću mišićnu masu od mene ponijeti nešto što je teže, ali svi dajemo najviše što možemo od sebe“, govori Batistić.  

Goran Mratinović

Tanja Batistić

Ipak, žena u muški tim obično ipak unese jednu drugačiju energiju, neku crtu suosjećajnosti, blagosti i brige.  

„Možda imam u sebi tu neku majčinsku energiju pa ih nadgledam kad idemo negdje i brinem. Čuvam ih! Na tečaju su me znali zvati 'mama'. Ali paze i oni mene!“, govori nam Batistić.  

Pitamo je kako se rodila ljubav prema HGSS-u koji se percipira kao 'muški poziv'.  

„Možda sam imala afinitete koji se percipiraju više kao 'muški', što većinu žena možda i ne zanima, i to je u redu. Naš pročelnik Darko Prižmić i njegova supruga Ani su mi prijatelji, oni su mi prenijeli tu ljubav. Prije nego što sam službeno ušla u stanicu, vidjela sam što se ovdje radi i kako to izgleda. Došla sam ovdje i tu sam se našla. Privuklo me što radimo u prirodi koju volim, kao i te 'out door' aktivnosti. Kroz HGSS upoznajete nove vještine poput penjanja. To su tehnike koje su mi bile zanimljive i za koje sam mislila kako ih nikada neću naučiti, a onda sam shvatila kako mi itekako leže i kako u tome uživam. Danas uživam u obuci novih članova, uživam kad imam priliku prenijeti svoje znanje i iskustva na druge“, kaže Batistić.  

POTRAŽNI PAS MOŽE ZAMIJENITI I DO 30 LJUDI!  

Članovi ove hrabre obitelji Ante Dužević i pas Zara čine potražni tim koji sudjeluje u akcijama spašavanja, ne samo na području djelovanja HGSS stanice Orebić nego i diljem Hrvatske pa i šire. Kako nam kaže Dužević, procjenjuje se kako jedan potražni pas može zamijeniti i do 30 ljudi! 

„U potragu idemo samo nas dvoje kako ne bi bilo ometanja i kako bi pas uspješno pronašao unesrećenog. Važno je da pas to sve radi kroz nekakvu igru, zato je potrebna koncentracija i da nema ničega što bi ga moglo ometati, i da ne osjeti to kao neko moranje“, kaže Dužević. 

Goran Mratinović

Ante Dužević i njegova Zara 

Zaru je istrenirao upravo on. Pri tom je važan sam karakter psa o kojem ovisi i obuka, koja traje od dvije do četiri godine, kad se pas licencira.  

„I kod obuke je iznimno važno da se sve to psu predstavi kao igra, a ne nešto što on mora. Svaka akcija je specifična, a one u kojima su unesrećeni zapravo preminule osobe su posebno stresne. Važno je pri tom umiriti potražnog psa, stvoriti mu atmosferu kako je sve u redu, ne smije mu to predstavljati stres. Jer vi na psa prenosite svoju energiju i oni sve osjete. Kaže se kako su doktori ekspresije – ne razumiju što govorite, ali razumiju pokrete i izraze lica, a posebno se to odnosi na pse koji su vam privrženi i žive s vama. Oni osjete i tugu, i sreću, i stres“, govori nam Dužević.  

Zara je ove godine licencirana i sudjeluje u akcijama, kako na Pelješcu, tako i šire. Baš su nedavno Dužević i Zara bili u ljetnom kampu u Sloveniji gdje su demonstrirali vještine i znanje. A tim je veliko pojačanje i za stanicu Orebić koja nije imala potražnog psa.  

POSTANITE DIO OBITELJI!  

Iza ove zanimljive i simpatične ekipe je puno akcija, puno stresnih situacija, puno emocija – od ponosa, preko sreće i ushićenja nakon uspješne akcije, do tuge kada ona nema sretan ishod. U takvoj se atmosferi stvaraju uspomene koje se nikada ne mogu zaboraviti, stvaraju se prijateljstva i, u konačnici, neraskidiva povezanost.  

„U dosta udruga sam bio i gotovo uvijek se pojavi neka rovka koja sve to uništi. Međutim, ovdje je drugačije i mislim kako smo prava ekipa. Mi smo volonteri, najviše intervencija imamo u sezoni, a tada i najviše radimo na svojim radnim mjestima koja su uglavnom vezana uz more, uz turizam jer ovo je takav kraj. Ali ipak na kraju odradimo sve što treba i odlično se nadopunjujemo“, govori nam Mario Tomašić, dok Vlado Vidulin dodaje – ovdje nema fejk ljudi, svi oni koji posjete poziv i poriv za učiniti humano djelo, automatski su u sebi spašavatelji, a sve se dalje samo nadograđuje školovanjem.   

„Postoji jedno sad već legendarno predavanje pročelnika Vinka Prižmića koje govori o misiji i etici gorskog spašavatelja. Naime, gorski spašavatelj moraš biti i duhom, i tijelom, i tako se i ponašati. Naše familije nisu vazda najsretnije zbog naših odabira, ali kad se dogodi intervencija, ti ideš jer želiš pomoći, kako unesrećenima, tako i svojim kolegama iz stanice koji se 'lome' ako nisi tu. Svi za jednog, jedan za sve! Kompaktni smo, mislimo jedni na druge i dišemo kao jedan!“, govori Josip Tomašić.  

HGSS stanica Orebić mala je stanica s malim proračunom, ali ima veliko srce. Počeli su od nule, a danas imaju svoju opremu, prostore (ostvarene uz pomoć sredstava iz državnog proračuna, donacija, ali i njihovim radom) i, najvažnije od svega, imaju jedni druge. Dio ove obitelji možete postati i vi jer im je potreban pomladak koji bi im pomogao u njihovim akcijama i koji ima želju i volju pomagati drugima i činiti velike stvari.  

„Najveća pogreška je što ljudi misle kako smo neka zatvorena skupina i kako smo vrhunski profesionalci koji su se rodili s ovim vještinama. Istina je kako smo kroz vrijeme učili tehnike i kako je potrebna samo želja i volja“, poručuje Josip Tomašić.  Sve one koji su voljni biti dio tima, čeka sasvim sigurno dobra i opuštena atmosfera u ovoj zaista pravoj obitelji. Čeka ih prilika za usvajanje novih znanja i vještina, potpuno besplatno. I čeka ih prilika za biti dio jedne lijepe i važne priče. One u kojoj pomažete drugima i spašavate njihove živote. A bolje i veće prilike od te u životu zaista nema.  

Popularni Članci