Devet gerontodomaćica svakodnevno obilazi starije osobe na Pelješcu i često potpuno usamljene ljude, kojima nekada nisu potrebni ni lijekovi ni spenza koliko razgovor i osjećaj da je netko tu. Dok projekt 'Zaželi, niste sami' polako ide prema kraju, javio se najveći strah: hoće li stari Pelješčani imati nekoga tko će im sutra pokucati na vrata?
Pelješac je najljepši hrvatski poluotok, razveden i prepun malih mjesta razasutih po sunčanim uvalama i brdima. Ipak, iza te razgledničke slike, u tim sunčanim uvalama i razasutim brdima žive ljudi čiji su dani često tihi i ne izgledaju poput razglednica. Stari su to ljudi koji su ostali sami, daleko od svoje obitelji, djece, prijatelja, butiga, doktora i svakodnevnog života. U nekim od tih kuća, jedini posjet koji očekuju je onaj gerontodomaćice. Posao je to koji nije 'razvikan' pa mnogi od vas neće znati ni što ta riječ znači. U najkraćim crtama, to je osoba koja pokuca i unese ogromnu količinu sreće i radosti u kuće koje su inače ispunjene usamljenošću. Nešto malo detaljniji opis bi bio da su to osobe koje će skuhati ili donijeti doručak, objed, lijekove ili spenzu, pomoći oko onoga što star čovjek ne može lako sam i možda najvažnije, sjesti i razgovarati.
Za devet gerontodomaćica koje danas obilaze starije i često usamljene stanovnike Stona, Janjine i Trpnja, to nije samo posao, preraslo je u odnos koji je s vremenom postao nešto mnogo dublje. Dok Zdenka Roso, Fani Roso, Jasmina Šehović Vujičić, Nada Ivanković, Indira Vrgoč, Gordana Pinčević, Zdravka Hladilo, Marija Radić, Mirna Kiriđija, Anita Šegović i Valentina Miletić svaki dan brinu o svojim korisnicima, nad njima visi i pitanje na koje još nemaju odgovor: što će biti s tim ljudima kada projekt završi?
Devet žena radi od Stona do Trpnja
Riječ je o projektu 'Zaželi - Niste sami', čiji je nositelj Općina Ston s partnerima Općinama Trpanj i Janjina, a ovo je drugi put da se projekt provodi na području Pelješca.
„Sada imamo devet zaposlenih žena, od kojih su četiri s područja Općine Ston, dvije iz Janjine i tri iz Trpnja. Projekt je započeo u prosincu 2023. godine i traje do prosinca 2026. godine“, govori voditeljica projekta Maja Matić iz Razvojne agencije Stona ''Rast'' i dodaje kako je riječ o projektu koji je sufinanciran sredstvima Europske unije i Republike Hrvatske kroz program „Učinkoviti ljudski potencijali 2021.-2027.“ unutar Europskog socijalnog fonda plus s ukupno 405 tisuća eura bespovratnih sredstava čime se pokrivaju plaće zaposlenica i mjesečni paketi podrške za korisnike.
Zdenka Roso, Nada Ivanković i Fani Roso
„Ovo je zaista hvalevrijedan projekt i posebno je potreban za područje Pelješca zbog puno manjih ruralnih područja koja su dosta 'raštrkana' i prometno loše povezana“, govori ona i odmah dodaje kako se svi nadaju da će se projekt nastaviti.
Korisnici se za pomoć prijavljuju putem javnog natječaja, no do svih se ne može doći na uobičajen način. Dio njih sam se javio i iskazao interes, dok su druge gerontodomaćice i voditelji projekta sami potražili. Riječ je o starijim ljudima koji žive sami i izolirano, a mnogi od njih ne prate internet, dok u pojedinim dijelovima Pelješca još uvijek nema ni kvalitetne internetske povezanosti. Zato su obišli svako samačko kućanstvo za koje su imali saznanja kako bi provjerili treba li nekome pomoć.
'To je život, a ne tekst'
Iako radno vrijeme imaju, sve one kažu kako ga ne doživljaju fiksno, već se vode potrebama korisnika i što je njima u kojem danu i kada potrebno.
„Radi se onako kako bi ljudi biti zadovoljni, žene ih slušaju i ocjenjuju kome je i što potrebno. Uvijek moralne norme moraju biti iznad pravnih i zato se više vremena daje onima kojima je to u trenutku potrebno. To je život, a ne tekst! Zna se raditi i poslijepodne, a mobilna linija je, vjerovali ili ne, a ovo je živa istina, otvorena 24 sata“, priča nam gospođa Nada Ivanković.
Gospođa Zdenka Roso trenutačno ima devet korisnika i kaže, svaki je dan drugačiji.
„Sve ovisi o dogovoru. Znam kome je po vrućinama teže i lošije, pa prvo obilazim te osobe, napravim što treba, donesem doručak, pomognem... Svaki dan je drugačiji i sve se mijenja jer ovo nije posao u kojem možete raditi po satnici. Najvažnije je razlučiti prioritete prema potrebama korisnika jer su to sve stari ljudi, a puno ih je koji su sami“, govori Roso.
Kako se radi o malim sredinama, čovjek bi lako pomislio kako svatko svakoga zna, ali to baš i nije uvijek tako. „Nije to pravilo, jer često u mala mjesta i ne zalazimo puno u životu. Dosta nas je upoznalo korisnike tek kroz ovaj projekt“, govori Mirna Kiriđija.
„Nekada se susrećemo sa situacijama da se ljudi oko nas iznenade i začude kada čuju gdje naši korisnici žive, jer uopće ne znaju da na tim mjestima još uvijek ima ljudi“, nadovezuje se Valentina Miletić i dodaje kako puno starijih ljudi dugo ne vidi baš nikoga, samo gerontodomaćice koje o njima vode brigu.
„Iako je to teško povjerovati u današnje doba, ima i nepismenih osoba. Moramo uzeti u obzir da su ti ljudi prošli dva rata, cijeli život, i sada su ostali sami“, govori Miletić, a njezina kolegica Indira Vrgoč dodaje kako svima njima 'puno znači samo razgovor i znanje da imaju nekoga koga mogu nazvati i da će im netko doći'.
Jedini preduvjet je biti emotivno topla osoba
Za posao gerontodomaćice osobe ne moraju biti visoko obrazovane, ne moraju biti medicinske struke, a potrebno je završiti osposobljavanje nakon kojega se može raditi. Ipak, neki preduvjeti postoje, i oni se zapravo tiču osobe, a ne obrazovanja.
Maja Matić, Gordana Pinčević, Indira Vrgoč, Zdravka Hladilo i Marija Radić
„Čovjek treba biti iznimno emotivno topla osoba. Ovdje se susrećete s različitim kategorijama i ljudskim situacijama. Kad su ljudi ostavljeni, žive u ruralnom području, kad su 'tamo negdje iza brda' odmah postaju i konfuzniji, strašljiviji i nepovjerljiviji“, govori gospođa Nada i dodaje kako su stariji ljudi danas takvi upravo zbog stila života.
„Živimo virtualni život i on za posljedicu ima jednu veliku otuđenost među ljudima. Ti ljudi koji su ostarili, nikome više nisu zanimljivi, zaboravljeni su nerijetko i od svoje djece, pa možete misliti koliko je njima potreban osjećaj kako o njima netko brine. Osoba zato mora biti topla, imati puno suosjećanja i razumijevanja, a svaka od ovih žena je takva jer to ne može raditi netko tko ne voli čovjeka“, govori Nada Ivanković.
Projekt se mora nastaviti
Korisnici projekta u početku su, pričaju nam gerontodomaćice, imali određenu odbojnost jer se radilo o nečemu novome, a sve novo njima donosi i strah jer živimo u vremenu kada su ljudi izgubili povjerenje jedni u druge. Ipak, sada kada projekt završava, dogodilo se nešto potpuno suprotno.
„Oni danas plaču, duboko su nesretni jer nemamo odgovor na osnovno pitanje: imamo li načina da se projekt nastavi. Stvorila se emotivna veza između ovih žena i tih starijih ljudi kojima pružaju pomoć. To su sve ljudi lošeg imovinskog stanja, a oni danas traže mogućnost da nešto plate kako bi se projekt nastavio, eto do koje mjere im je stalo i kako to doživljavaju. Oni su prepadnuti, kao što su bili prepadnuti u početku, ali sada iz sasvim drugog razloga“, upozorava gospođa Nada i dodaje kako su svi zainteresirani da se projekt nastavi pod svaku cijenu.
„Želimo nastaviti pomagati našim ljudima jer sve je više starijih. Nažalost, cijela Europa postaje stari kontinent. Vidite i Pelješac, to je poluotok starih ljudi, mladi odlaze i ne vraćaju se. Imat ćemo sve veći broj ljudi u potrebi i zato imamo ogromnu želju da se projekt nastavi“, dodaje.
Iako je natječaj za posao bio otvoren za oba spola, svih devet gerontodomaćica koje danas rade na Pelješcu su žene. Zašto se na ovakve poslove gotovo u pravilu javljaju žene pitanje je koje se nameće samo po sebi.
„U našem konzervativnom društvu još uvijek bi mnogima bilo pomalo sramotno da muškarac radi ovakav posao. Mi smo i dalje patrijarhalno i konzervativno društvo, prihvaćali to ili ne i koliko god se tome opirali“, govori gospođa Nada, a njena kolegica Anita Šegović dodaje kako su 'žene često emotivno toplije i snalažljivije u ovakvim situacijama i u radu sa starijim ljudima'.
Neki žive sami u selu, a povjerenje se ne gradi lako
Jedan od korisnika posebno se urezao u srce gerontodomaćici Gordani Pinčević. Riječ je o 92-godišnjem muškarcu koji živi potpuno sam u selu u Zaton Dolima, na teško pristupačnom području, daleko od drugih ljudi.
„On sebi ne kuha, većinom jede suhu hranu i posebno mi je prirastao srcu. Ima 92 godine i mene je šokiralo kako živi u osami, nisam mislila da to postoji u našem kraju. Doma skuham pa donesem i njemu, popričamo, a on uživa kada sjednem s njim. Govori mi: 'Sjedni još, nemoj ići ća', samo bi pričao. Idem kod njega jednom do dva puta tjedno, kako kada, i on mi je baš poseban jer je muškarac, starac i živi sam u selu, daleko od svih“, ispričala je.
S jednom je korisnicom posebno razvila blizak odnos gerontodomaćica Valentina Miletić. Od milja je zove „bakica“, no njihov odnos nije nastao preko noći. Korisnica je u početku bila izrazito nepovjerljiva, među ostalim i zato što nije završila školu, pa joj je trebalo vremena da povjeruje da papiri koje joj Valentina donosi doista služe samo za ono za što su namijenjeni.
„Trebalo nam je vremena dok me upoznala i dok je vidjela da je onaj papir koji nosim na potpisivanje samo potvrda da je dobila paket. S vremenom smo se baš zbližile, do te mjere da i kada joj dođu djeca, koja je posjećuju vikendom i tijekom ljeta, ona voli da ja dođem i da to bude vrijeme samo za nas. Jednom, kako ljeti nema vrtića, nisam imala gdje s malom kćeri pa sam je povela sa sobom. Kad sam njih dvije gledala zajedno... To je njoj bilo kao terapija, toliko je bila sretna. To je jedna anegdota koja je meni bila prekrasna“, ispričala je.
Anita Šegović i Valentina Miletić
Postoje stvari koje treba poboljšati
Iako o svom poslu govore s puno ljubavi, gerontodomaćice smatraju kako bi se u budućim projektima trebalo više uvažavati njihove stvarne potrebe i iskustvo s terena. Kao jedan od problema ističu plaće koje smatraju preniskima, ali i troškove prijevoza, budući da posao podrazumijeva svakodnevni odlazak u udaljena i često teško dostupna mjesta. Smatraju kako bi jedinice lokalne samouprave, koje najbolje poznaju potrebe svojih stanovnika, trebale imati više mogućnosti odlučivati o tome kako će se dostupna sredstva koristiti.
Posebno se to, kažu, vidi na paketima podrške koje korisnici dobivaju svakog mjeseca. U njima se nalaze toaletni papir, ubrusi, tri kilograma praška za rublje, tekući sapun, sredstvo za pranje posuđa, šampon, kupka i univerzalno sredstvo za čišćenje. Iako su takvi proizvodi korisnicima svakako potrebni, gerontodomaćice smatraju da bi im u mnogim situacijama puno više značilo da dio paketa čine osnovne namirnice poput ulja, brašna i druge hrane.
Razlog je jednostavan, nerijetko se dogodi da dođu u kuću u kojoj nema ni osnovnih namirnica, a korisnik više nije sposoban sam si pripremiti obrok. Tada gerontodomaćice ne ostaju samo na onome što je formalno predviđeno paketom.
„Mi dođemo u kuću i trebamo nešto skuhati, a frižider je prazan. Zato smo počele kuhati doma i donositi njima koji ne mogu ili nemaju što sami skuhati“, govori Indira Vrgoč.
Njihov posao tako u praksi obuhvaća puno više od donošenja paketa i pomoći u kućanstvu. Čiste, kuhaju, nose drva, odlaze u spenzu, liječniku, a nekima, kažu kroz smijeh, ispune i male želje pa im naprave palačinke.
„Ovo nije mehanički posao. To mora biti netko tko će slušati, čuti, gledati i vidjeti što ljudima treba“, kažu.
Osim praktične pomoći, često su prisiljene rješavati i situacije koje nemaju nikakve veze s čišćenjem, kuhanjem ili nabavom. Potrebno je znati razgovarati s korisnikom, prepoznati kada nešto nije u redu, smiriti ga i snaći se u nepredviđenim situacijama.
„Osim što treba biti topao i voljan pomoći, na ovom poslu nekada treba biti i psiholog. Bude neugodnih situacija koje treba znati riješiti“, kaže Anita Šegović.
Upravo zato smatraju da bi opis njihovih poslova u budućim projektima trebalo preciznije definirati, ali i prilagoditi stvarnim situacijama na terenu. Jer formulacija 'pomoć u kući' može biti dovoljno široka da otvori prostor za nerazumijevanje, pa čak i za zahtjeve koji nemaju veze s njihovim poslom, od čišćenja apartmana do trganja grožđa. Problem je, upozoravaju, što u takvim situacijama nemaju uvijek dovoljno jasne mehanizme zaštite.
Niste sami
Upoznajući stare ljude, prije ili kasnije upoznate i onu najtežu stranu života. Smrt postane njegov sastavni dio, koliko god je teško prihvatiti da osoba kojoj ste mjesecima ili godinama dolazili više neće otvoriti vrata. Od 32 korisnika, koliko ih je projekt imao na početku, danas ih je 76. U njihove živote ušle su kao potpuni stranci, a s vremenom su dobile ljude koje pamte, za kojima tuguju i čiji odlazak boli.
Možda upravo zato dvije riječi iz naziva projekta najbolje opisuju ono što ove žene svakoga dana rade: Niste sami. To za njih nije samo naziv projekta ni lijepa parola, nego obećanje koje svaki dan iznova potvrđuju dolaskom na vrata ljudi kojima je, možda više od svega drugoga, potrebno znati da je netko tu.
Sadržaj materijala isključiva je odgovornost Općine Ston. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
