Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik i Galerija Flora pozivaju na otvorenje skupne koncepcijske izložbe članova HDLUDU TOPOGRAFIJE TRAJANJA koje će se održati u petak 7. kolovoza u 20 sati u Galeriji Flora.
Izložba se može pogledati do 27. kolovoza svaki dan 16-21 sati.
Izložba se može pogledati i u drugim terminima ako su vrata Florina doma otvorena, te najavom na [email protected]
Sudjeluju: Katarina Alamat Kusijanović, Natasha Baković, Anamarija Bezek, Milica Bravačić, Dorinda Bulić Čotić, Pasko Burđelez, Noemi Čavar Čotić, Diobanaoba (Nikolina Japunčić Jažo i Mia-Maria Škoda Vulić), Ivana Dražić Selmani, Ivana Gjaja Handabaka, Tina Gverović, Stanko Ivanković, Katarina Ivanišin, Tomislav Ivanišin, Neda Kuzek, Iris Lobaš Kukavičić, Patricia Marić, Ivo Mladošić, Indira Martina Morre, Ivana Pegan, Ivana Penjak Kasavica, Ivan Perak, Ana Požar Piplica, Miranda Rako Kuzmanić, Nives Sertić, Matea Šabić Sabljić, Iva Štefanac, Slaven Tolj, Dubravka Tullio, Ivona Vlašić, Ivo Vodopija, Nada Zec Ivanović
Kustosice: Dora Lučić i Helena Puhara
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik gotovo sedam desetljeća okuplja umjetnike različitih generacija te kontinuirano sudjeluje u oblikovanju dubrovačke likovne scene. Njegovo djelovanje usko je povezano s Florinim domom, nekadašnjim domom dubrovačke slikarice Flore Jakšić, koja ga je velikodušno ostavila umjetnicima kao prostor rada, boravka i druženja. U kontinuitetu Društva, obilježenom smjenama generacija, različitih umjetničkih poetika i društvenih okolnosti, može se prepoznati jedna od mogućih topografija trajanja.
Topografije iz naslova izložbe ne odnose se samo na fizička obilježja i geografske osobitosti prostora. One podrazumijevaju različite postupke mapiranja osobnih i kolektivnih sjećanja, emocionalnih veza, društvenih odnosa, materijalnih promjena te vidljivih i potisnutih tragova ljudske prisutnosti. Takvo razumijevanje prostora povezano je s pojmom topofilije, odnosno emocionalne i iskustvene povezanosti čovjeka s mjestom zbog čega prostor prestaje biti samo fizička činjenica i postaje dijelom osobnog i kolektivnog identiteta.
Naravno, isti prostor ne postoji na jednak način za sve, kao što ni kolektivna memorija nije pouzdana pohrana prošlosti, nego njezina stalna rekonstrukcija. Upravo zato topografije trajanja u radovima okupljenih umjetnika ne nastaju kao jedinstvena karta prostora. Polazišta su im raznolika: od konkretnih urbanih i prirodnih ambijenata do posve imaginarnih prostora, od intimnih sjećanja do književnih, glazbenih i umjetničkih referenci koje oblikuju unutarnje geografije pojedinca. Prostor se pritom ne pojavljuje kao zadana činjenica, nego kao mjesto na kojem se vrijeme taloži, briše i iznova ispisuje.
U mnogim se radovima prirodni i konstruirani krajolici pojavljuju kao nerazdvojive cjeline. Umjetnički radovi uspostavljaju njihove višestruke mape, čije koordinate ne određuju samo mjesta nego i predmeti, sjećanja, zvukovi, svjetlost i međuljudski odnosi. Ti se tragovi očituju u materijalnim promjenama prostora, ali i u emocionalnim vezama koje ga oblikuju. Ponekad je riječ o melankoličnom promatranju okoliša kao prostora gubitka i transformacije, ponekad o pokušaju rekonstruiranja mjesta koja više ne postoje ili nikada nisu postojala izvan osobne memorije. U pojedinim se radovima može prepoznati iskustvo solastalgije, pojma kojim Glenn Albrecht opisuje tugu izazvanu promjenom okoliša s kojim ostajemo emocionalno povezani. Drugi pak otvaraju prostore utjehe, čežnje, pažnje ili otpora u kojima se isprepliću obiteljske priče, kolektivna sjećanja i kulturno nasljeđe.
U svakom od tih procesa trajanje se očituje kao tema i kao umjetnički postupak. Ono je sadržano u slojevima materijala, u ponavljanju motiva, u svjetlosti koja mijenja percepciju prostora, u tragovima ljudske prisutnosti ili njezina izostanka, kao i u dijalogu s drugim kulturnim iskustvima. Različiti mediji – od slikarstva, fotografije i kolaža do umjetničke knjige, videa, zvuka, svjetlosnih instalacija i ready-made objekata – ne svjedoče samo o raznolikosti umejtničkih praksi, nego i različitim načinima bilježenja trajanja. Zajedno tvore izložbu koja nudi različite načine čitanja prostora i vremena. Premda svaki rad slijedi vlastitu logiku i poetiku, zajednički ih kontekst Društva dovodi u međusobni odnos. Upravo u tom susretu različitih generacija, medija i izraza nastaje jedna od mogućih topografija trajanja.
