Znate li pozadinsku priču o legendarnom Scatmanu?

Piše: Maro Marušić

Siječanj u Dubrovniku idealan je za šetnje – praznina i tišina unedogled mame korake. Bauljam posvuda, zna mi se čak dogodit da neku uličicu prođem po prvi put. Bude mi lijepo i meditativno osim ako ne šetam kraj zgrade Gimnazije. Tamo me često strefi grč u želucu, traume iz podsvjesnog ambisa žele iskočiti vani, kao nekoć djeca nakon popodnevnog kućnog reda. Nikad nisam volio tu prokletu školu, jednu od najvećih grešaka u mom životu.

No zadnji put kraj stršeće zgradurine Habsburške monarhije zahvatili su me pozitivni osjećaji, skoro spokojni. U mislima mi se pojavila kristalno čista slika našeg razreda na trećem katu skroz istočno kako čekamo hoćemo li imati sat iz kemije. Profesorica nam se razboljela od južine, pa se nadamo da je nitko neće mijenjati. Ali Nada je stara kuja, skoro uvijek zajebe.

Deja vu!

Otvaraju se vrata učionice, i ulazi On. Muškarac u pedesetim godinama, tamnih brkova i ćele na tjemenu koja se svakim danom sve više širi kao skakavci Starim zavjetom. Deja vu! Pa gdje li sam ga već vidio? Profesor na zamjeni dogegao se do stola i spustio teški dnevnik, a kada se okrenuo prema nama, iz utrobe mi je pobjeglo:

Ba-da-ba-da-ba-be bop bop bodda bope
Bop ba bodda bope
Be bop ba bodda bope
Bop ba bodda

Od tada pa sve do dana današnjeg naš će profesor periodnog sustava nositi nadimak Scatman (u međuvremenu će svi učenici zaboraviti njegovo pravo ime). Sredina je devedesetih godina prošlog stoljeća, radijske i televizijske postaje  poharao je hit dvojnika našeg profesora kemije, ali nije im zajednički samo izgled, nego i životni put – nitko ne zna odakle su se pojavili, jedino je poznato gdje su sad – jedan je dospio na vrh dubrovačke gimnazije skroz istočno, a drugi na vrh glazbenih ljestvica, s tim da je skroz istočno prodao milijune i milijune primjeraka postavši u Japanu jedan od najvažnijih bogova zajedno s Budom, Konfučijem i Hidetoshijem Nakatom.

Međutim, unatoč kolosalnom uspjehu ne samo na istočnom frontu, taj nadimak bio je posprdan, baš kao i naš stav prema velikom hitu i izvođaču. Čuj I'm scatman! Nitko živ pojma nije imao što znači taj blesavi izraz, naš engleski bio je na smiješnoj razini, a nije bilo ni sveznajućeg Googlea da nam pomogne. Jedan moj prikaš, potpomognut inteligencijom THC-a, dao je najlogičnije objašnjenje – „To ima neke veze s mačkama“. Pa da, scat – cat, kako se toga sami nismo dosjetili? Scatman John, upravo kao i naš profesor plemenitih plinova, izgledali su baš tako – kao izgubljeni pedesetogodišnji samotnjaci okruženi mačkama. Nitko ih u životu nije ozbiljno shvaćao, pa su se povukli u osamu svojih staništa i sve što ih veseli je Whiskas. Tako će dočekati smrt. Okruženi macama kao zaboravljeni Hugh Hefneri za siromašne.

Zapećak povijesti

Zaborav su i jedan i drugi doživjeli čak i puno prije nego sam mislio. Scatman John nikad nije ponovio uspjeh velikog hita, a naš Scatman iz kemije postat će i ostat jedan od rijetkih profesora u povijesti škole koji na tom radnom mjestu nije dočekao penziju. U svega nekoliko godina dva će Scatmana s vrha gimnazije i glazbenih ljestvica potonuti u zapećak povijesti (krajem devedesetih samo će rijetki čuti da je Scatman John preminuo od raka pluća). Od tada, pa sve do danas, ponekad bih na trash zabavama s muzikom osamdesetih i devedesetih čuo veliki hit, sjetio se starog profesura, nasmijao se i istog trena zaboravio čitavu priču.

I tako iznova & nanovo sve do prije neki dan kada sam se šetao preko Ploča. Pa moj Maro, je li nakon 25 godina napokon došlo vrijeme da otkriješ misterij Scatmana? Što to točno znači, ima li kakve veze s kućnim ljubimcima? Vrijeme je da saznam, jer što je najluđe od svega, ta mi se pjesma oduvijek sviđala, iako onomad nisam želio priznati da se Iron Maiden ne naljuti.

John Paul Larkin na svijet je stigao 1942. u Kaliforniji. Iako rođen na lokaciji najbolje svjetske klime, život mu od najranije dobi nije bio jednostavan. Mali John je mucao i bio neprekidna meta zezanja svojih vršnjaka.

-Stalno sam trpio uvrede, izluđivale su me. Jednog poslijepodneva dva dječaka iz susjedstva maltretirali su me imitirajući moje mucanje. Čekao sam sljedeći dan. Oni su to zaboravili, ali ja nisam. Kada sam ih ugledao, zaletio sam se prema njima. Ljutnja je bila tolika da bih ih ubio da me otac nije zaustavio – ispričat će kasnije John u jednom intervjuu.

Pun nesigurnosti i s kroničnim manjkom samopouzdanja utjehu je našao u sviranju klavira i jazzu. Ponekad bi u sigurnosti doma svoga zapjevao na klavirsku pratnju. Preferirao je takozvano scat pjevanje, a uzor su mu bili Louis Armstrong i Ella Fitzgerald. U scat pjevanju, najkraće rečeno, izvođač improvizira melodiju i ritam upotrebljavajući svoj glas kao instrument. U osamdesetima je John bio nepoznati jazz pijanist koji je za kruh zarađivao sviranjem na svakakvim gažama, od onih u klubovima preko fensi restorana pa sve do kruzera gdje bi katkad u repertoar znao uvrstiti i scat pjevanje koje je imalo odličnu prođu među publikom. Istovremeno objavljuje svoj prvi album, koji nije imao značajnijeg odjeka.

Preseljenje u Berlin

Početkom devedesetih, nakon pada Zida, seli se u Berlin. Ima tada 50 godina i odlučan je zadnji put pokušati oživjeti svoju karijeru. U Njemačkoj svira po hotelskim zabavama i upoznaje agenta koji mu predlaže da scat pjevanje iskombinira s dance muzikom koja je tada u Europi bila na vrhuncu popularnosti. John se nećka u vezi čudnog muzičkog hibrida, ne treba mu još jedno izrugivanje u životu, ali naposljetku ipak pristaje. Svog najvećeg neprijatelja dat će svijetu, ogolit će ga do srži, a onda ga umotat neobičnim ruhom.  Što je, uostalom, umjetnost, ako ne prostitucija ega?

Naposljetku, nakon pola stoljeća od rođenja, zvijezda je rođena! Numera Scatman poharala je top ljestvice svih dijelova planeta i postala jedna od najpopularnijih pjesama devedesetih godina prodavši se u milijunima kopija. Popularnost Scatman Johna bila je golema, čak ga je i Coca-cola zalijepila na svoju limenku, a sve zbog pjesme koja govori o mucanju, a izvodi je čovjek koji muca.

-Moja najveća mana postala je moja prednost – rekao je John nakon svjetskog uspjeha, pa potom dodao – Ni danas ne volim što mucam, ali sam prihvatio. Dok sam svirao jazz uništavalo me je mucanje i kontroliralo život. Bio sam žrtva svoga stanja. Danas više nisam.

Čitav scenarij odigrao se brutalno brzo. Nakratko se pojavio na zvjezdanom nebu, a onda se ugasio poput meteora. Ali kemija Scatmana i dalje živi u gimnazijskim profesorima plemenitih metala, u srcima ljudi koji se i sami nose s problemima poput mucanja, na middle age zabavama gdje se skupljaju propali ljubitelji mačaka, i u glavama šetača gluhog doba noći koji bauljaju praznim ulicama.