Njegove kazališne kritike prenosimo u cijelosti: 

MLITAVA PREDSTAVA

1. P. Čehov: GALEB, redateljstvo Janusz Kica, Dubrovačke ljetne igre, otok Lokrum, 19. kolovoza 2025.

Neke prethodne napomene: Zateknete li se u grčkom Epidaurusu, sigurno ćete posjetiti veliki i dobro očuvani teatar na otvorenom. Vodička će vas poslati gore visoko i daleko do šesnaestog reda gledališta, a ona će ostati u sredini igrališta koje je dolje na zemlji i tu zapaliti šibicu. Ona je to napravila da biste vi gore visoko i daleko čuli zvuk upaljenog drvca. To savršenstvo čujnosti u svakom kutku gledališta sva kazališta nakon antike niti ne dosežu, a ona na otvorenom doimaju se u usporedbi s antičkim prizorištem kao puki amaterizam, čujnosti što se tiče.

To ni predstave Ljetnih igara na otvorenim prostorima ni približno ne dosežu.

Čuveni američki filmski redatelj Tarantino, pišu novine, odustao je od svoga desetog filma koji je trebao biti o filmskim kritičarima. Filmski kritičari su dosadni i teško je o njima napraviti uzbudljiv film. I Janusz Kica trebao je odustati od prikazivanja kazališnih glumaca i pisaca jer i o njima je teško prikazati nešto zanimljivo. Tomu treba dodati još dvije činjenice:

1. Kica je inovativni redatelj 21. stoljeća, a Antun Pavlović Čehov suptilni promatrač života oko sebe iz 19. stoljeća. Poljak Kica teško se mogao uživjeti u svijet pronicljivog Rusa, i ne samo stoga što su Poljaci i Rusi vrlo različiti ne tek vjerom i sudbinom.
2. Naša suvremenost vrvi svakidašnjim obavijestima o intimnim životima glumaca i ponekih režimskih pisaca; svakidanje o tome čitamo u žutom tisku te nam nije više ni malo zanimljivo ono što je u 19. stoljeću zanimljivo moglo biti. Svaka čast Čehovu, a i tomu što je njegov Galeb, navodno obišao mnoge svjetske pozornice, ali sve što ovaj tekst nudi o glumcima i piscima te njihovim međusobnim sastajanjima i rastajanjima, puke su banalnosti, svakidanje predočavane u žutom tisku. Jedino tako ih i možemo doživjeti.

Kicina predstava u programskoj knjižici predstavljena je ovako:

„Velika priča o životu i kazalištu, a koja je u svojoj srži priča o ženama. Preko sudbina Arkadine, Nine, Poline, Maše osjeća se Čehovljeva duboka naklonost prema ženskim likovima.

U ljeto godine 1895. tridesetpetogodišnji Anton Pavlovič Čehov, književnik i liječnik, povukao se u svoj ljetnikovac u Melihovu pisati dramu koju je od njega naručilo jedno peterburško kazalište. Nadlijetali su ga galebovi s obližnjih jezera, lajao je neki pas, u posjet su mu povremeno dolazili prijatelji i prijateljice, većinom glumci i pisci, sa svojim ljubavnim i umjetničkim problemima, istim kakve je imao i on. Njihove i svoje probleme razdijelio je likovima komada koji je pisao i kao da je pomoću njih obavljao neki dijagnostički zahvat na sebi, ponirući duboko i dopirući do same srži stvari. Neki od likova jesu umjetnici, i to slavni i uspješni, neki uopće nisu, neki bi to htjeli biti pod svaku cijenu, neki žale što to nisu. Slavna glumica, uspješni pisac, mladi ambiciozni pisac, mlada buduća glumica, liječnik, umirovljeni pravnik, upravitelj imanja, njegova žena i kći, učitelj. Svi imaju svoje želje, strahove, ambicije, snove, sumnje, opsesije, zanesenosti, krize, razočaranja, iluzije. Mreža njihovih odnosa je gusta i isprepletena, a konstelacija u kojoj ih zatječemo na početku ostavit će posljedice na sve njih, između trećeg i četvrtog čina prolaze dvije godine i ništa više nije isto. Sudbine tih likova Čehov nam pokazuje s nevjerojatnom jednostavnošću i lakoćom, predaje nam ih bez objašnjavanja i deklarativnosti, na nama je da ih tumačimo onako kako možemo u skladu sa svojim iskustvom i osobnošću. I u skladu s vremenom u kojem živimo i koje nas oblikuje. Galeb je praizveden u Peterburgu 1896., i sljedećih sto trideset godina nije prestao slijetati na kazališne pozornice širom svijeta. Teme koje dotiče i dalje nas se itekako tiču, danas možda još i više nego prije, u našem narcisoidnom društvu spektakla opsjednutom brzim uspjehom, slavom i vidljivošću, prožetom krizom identiteta i neprestanom potragom za novim.“ (Tako je sadržaj predočila Lada Kaštelan, prevoditeljica i dramaturgica Čehovljeva tekst.

Uprizorenje je daleko od devetnaestostoljetne ruralne idile.

Prostor na kojemu se radnja zbiva scenograf Marko Japelj, svakako u suradnji sa redateljem opkolio je četverokutom niskoga „kamenog“ zida.

Radnja se zbiva na četiri udaljenosti od gledateljstva. Neki lovac dođe ispred toga zidića i baci ubijenoga Galeba na prizorište, a neki pecač štapom za pecanje prošeće se pred gledateljima lijevo desno. U drugom planu jedan je fotelj, tu odmah iza zidića i na njemu je većina je prizora.

U središnjem, trećem, prostoru zbiva se glavni dio radnje, a jedan dio i pred onim najudaljenijim zidićem.

Sve to što glumci, njih deset, izgovaraju i rade usporeno je i banalno. Doima se više kao esejistika negoli kao neka suvisla radnja, premda postoji niz međusobnih sukoba koji prolaze nezamjetno kao i sve drugo pripovijedanje glumaca.

U središtu zbivanja je Irina Nikolajevna Arkadina u ostvarenju Nine Violić, inače vrhunske glumice. Ovdje se međutim doimala kao da joj je dosadno i da jedva čeka da sve to završi.

Ni glazba, Hrvoje Nikšić, nije bila primjerena Čehovljevskom svijetu i vremenu. Suvremena i bučna pljusnula bi nenadano i preglasno, doimajući se doista iz posve drugog vica. Ni kostimografska suradnja, Doris Kristić,  nije se posrećila. Premda, inače, korespondira s Čehovljevskim vremenom glavna protagonistica Irina, odnosno Nina Violić, četiri puta se presvlači tijekom izvedbe. U prva dva pojavljivanja ona je u svijetlom kostimu i ističe se, a zadnja dva u tamnoj odjeći tako da se nije razlikovala od ostalih, kostimiranih također pretežno tamnim bojama, tone u opće sivilo.

Gledao sam generalnu probu, a to nije najbolji trenutak za ocjenu predstave, ali ni premijere to nisu. Najbolji trenutak je tamo oko desete izvedbe, kada se predstava ustali, a glumci usavrše. No, ovo uprizorenje, dosegne li toliko izvedaba, ne vjerujem da će ni tada biti išta drugačije.

Igra manje-više svih glumaca, pa i nekih vrlo istaknutih; Doris Šarić Kukuljica kao Polina Andrejevna, Iljina žena ili Filip Šovagović kao Pjotr Nikolajevič Sorin, Irinin brat djelovali su nezainteresirano. U mom dojmu, naravno.

Kao i ja u ovome tekstu, dramaturgica Kaštelan i redatelj Kica imali su stanovitu „uvodnu napomenu“. Naime, redatelj se sprema uprizoriti predstavu, međutim, samodopadna i nezadovoljna Irina, što nije dobila glavnu ulogu ona, ponaša se bahato i ometa predstavu koju redatelj, Konstantin Gavrilovič Trepljov, njezin sin: Bernard Tomić, inače depresivan zbog neuzvraćene ljubavi i sklon samoubojstvu, prekida. Taj uvod događa se dvjestotinjak metara udaljeno od prizorišta na kojem ćemo predstavu gledati. Tu nema numeracije sjedišta, traje nekih četvrt sata i onda se svi selimo na predstavu koja će se ipak održati. Ova preseljavanja iz prostora u prostor česta su u priredbama na otvorenom, ali ovdje ne vidim da ima opravdanu svrhu. To što smo već tu upoznali glavnu protagonisticu kao razmaženu i netrpeljivu osobu, zapravo je umanjilo učinak svega što je prikazala kasnije.

Od glumaca tu su još i Nikša Butijer kao Ilja Afanasjevič Šamrajev, upravitelj Sorinovog imanja (jedini se znatnije ističe).  kao i njegova kći Maša, Tena Nemet Brankov. Janko Popović Volarić u ulozi je Borisa Aleksejeviča Trigorina, pisca, te

Elvis Bošnjak kaoliječnik, Jevgenij Sergejevič Dorn,

Igor Kovač kaoučitelj, Semjon Semjonovič Medvedenko

i  Ružica Maurus  u ulozi Nine Mihajlovne Zarečnaje, kćeri bogatog zemljoposjednika:

MEDEJA,

ali ne ona antička nego dvojice autora;  Simon Stone/ Heiner Müller.

U mojem tekstu neprikazana predstava koju iz opravdanih razloga nisam uspio vidjeti, bila je koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara, Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru – Medeja.

Ovdje valja zapaziti da je intendantica Dubrovačkih ljetnih kazališnih predstava i Varaždinskoga kazališta jedna te ista osoba. U Dubrovnik je dovela „svoje kazalište“.

Kritika je hvalila glumu Ane (Medeja) u uprizorenju Helene Minić Matanić. Očekivano, jer u predstavi je o njoj riječ. Inače, na Igrama ističu da su ovogodišnje njihove priredbe sve u znaku žene. To najbolje potvrđuju „Žene“ Dimitrija Popovića, najpoznatijega i trenutno najboljega hrvatskog slikara, predočene na velikim platnima u izložbenom prostoru Sponze.

U uprizorenju Medeje, osim napomenute Matanić, uloge su utjelovili:

Luka (Jazon): Uliks Fehmiu 

Klara: Julija Klavžar 

Socijalna radnica/Pripovjedačica: Maša Žilavec 

Kristijan: Vladimir Vlaškalić

Borut: Aleš Valič

Edi: Tvrtko Kolar 

Leon: Jan Rendić

Redatelj je Martin Kušej, a ostali suradnici su: 

Prijevod i dramaturgija: Vesna Đikanović

Prijevod (Heiner Müller : Medeja – materijal): Snježana Rodek

Scenografkinja: Annette Murschetz

Kostimografkinja: Ana Savić Gecan

Skladatelj: Aki Traar

Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec

Autor video materijala: Tobias Jonas

Suradnica za scenografiju: Hana Ramujkić

Asistent redatelja: Herbert Stöger

Druga asistentica redatelja: Katarina Julija Pipan

Asistentica kostimografkinje: Tjaša Frumen

I lektorica hrvatskog jezika: Ines Carović.

Studentski teatar Lero

SNOVI IZGUBLJENIH GODINA

Ovogodišnja predstava  ovoga amaterskog kazališta koje trajno sudjeluje na Dubrovačkim ljetnim igrama naslovljena je SNOVI IZGUBLJENIH GODINA.

To su do sada uvijek bile skupne ili pojedinačne recitacije nekolicine glumaca koji se mizanscenski prestrojavaju. Ovogodišnja tema

iznova otvara i propituje nostalgične i elegične slike podneblja i prizore izgubljenih, skrivenih i tajenih albuma uspomena upisanih u godine onih koji ne zaboravljaju. Izmjena je to melankoličnih prizora o prolaznosti, neostvarenim ljubavima, tugama i sjetama. Riječ je o ženama koje čekaju, sanjaju, mole i ostaju same prebirući po vlastitim alibijima, neostvarenim susretima i ljubavima.

To izvode: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Barbara Damić Medi, Barbara Horvat 

Glas: Zijad Gračić

Davor Mojaš, pisac i redatelj,  sve više koristi i profesionalce:

Kostimografija: Dubravka Lošić 

Autor glazbe: Petar Obradović

Scenografija: Mato Brnjić 

Oblikovatelj svjetla: Antonio Ljubojević 

Ton: Melko Dragojević 

Rekviziti: Lerov fundus 

Fotografija: Željko Tutnjević 

Video: Rela Petric 

SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA

(gledano 18.8.2025.)

Na Igrama je prikazana i predstava za djecu „Snjeguljica i sedam patuljaka“ zagrebačkoga kazališta „Trešnja“, kao gostujuća.

I ovdje mi je napomenuti da je Senka Bulić, bivša glumica ovoga kazališta.

Svima znana Snjeguljica i njezinih sedam patuljaka, nastala prema jednoj od najpoznatijih bajki Braće Grimm, prikazana je u redateljstvu  Ivane Čoh.

Uz redateljicu Ivanu Čoh autorski tim čine scenograf Radovan Ruždjak,

kostimografkinja Hana Letica, autor glazbe Matija Antolić, oblikovateljica

rasvjete Vesna Kolarec, glazbeni voditelj Krešimir Batinić, oblikovatelj

tona Hrvoje Petek, producent video materijala Miran Brautović, oblikovatelj

rekvizita Zoran Branković, majstorica šminke Irena Königsknecht i Tatjana

Bjeliš te inspicijentica Alina Arlavi Šarkezi.

Uz Tenu Jeić Gajski koja igra Snjeguljicu glumačku podjelu čine Ivana

Bakarić kao kraljica i starica s jabukama, princ Matija Čigir, ogledalo Marijana

Mikulić, lovac Luka Bulović, starica s korzetom Dubravka Lelas te patuljke

igraju Krunoslav Klabučar (Učo), 

Sanja Hrenar (Veseljko), 

Tvrtko Jurić (Pospanko), 

Aleksandra Naumov (Mrgud), Hrvoje

Barišić (Mucko), Tomislav Dunđer (Tupko)

i Matija Antolić (Sramko).

Predstava je dopadljiva i primjerena djeci, međutim dječjim predstavama na Igrama ne mogu dokučiti svrhu.

Predstavu su ovdje vidjela, i mogla vidjeti, samo djeca onih roditelja koji ih mogu izvesti na Dubrovačke ljetne igre. Puno bi svrhovitiji, a i jeftiniji, i pošteniji pristup bio da dubrovačko kazalište ima stalni program dječjih predstava.