SPREMIĆ OPLEO PO RAVNATELJICI UMJETNIČKE GALERIJE: 'Zaposlenici joj moraju piti Normabel i na bolovanjima su!'

Prigodom nedavnog otvorenja izložbe “Plakati – svjedoci Meštrovićeva vremena”, ravnateljica Umjetničke galerije Dubrovnik, Vesna Delić Gozze, rekla je, između ostaloga i da “ne može odoljeti spomenuti floskule te pojedine isprazne priče ili napade Spremića, Ivanovića i sličnih".

S obzirom da su prenesene riječi Vesne Delić Gozze iznesene u javnom kontekstu, i to kao pokušaj obrane od snažne, ali utemeljene kritike njezinoga sveukupnog rada, koju sam objavio na svom osobnom Facebook profilu 13. veljače 2016., sada osjećam potrebu i javno reagirati, posebno zato što je Delić Gozze na vrlo neukusan način iskoristila svoju javnu institucionalnu poziciju za privatan obračun sa mnom.

Evo pet konkretnih točaka po kojima se jasno vidi da moje “priče”, posebno kada se o radu Vesne Delić Gozze radi, nipošto nisu niti “floskule” niti “isprazne”.

1. Vesna Delić Gozze povjesničar je umjetnosti bez objavljene knjige, i to pri kraju svoga radnog vijeka. A što je povjesničar umjetnosti bez objavljene knjige? Isto što i mlađahan odvjetnik bez jedne jedine parnice. Ako ne vjerujete meni, provjerite sami: Vesna Delić Gozze nije sustavno obradila niti jednu stilsku pojavu, niti jednog umjetnika, niti jedno povijesno razdoblje. A struka? Struka je rekla što o njoj misli kada se oglasila oštrim prosvjednim pismima povodom njezinoga kontroverznog imenovanja 2013. godine.2
2. U muzeološkom smislu, dovoljno je reći da je Delić Gozze u Dubrovačkim muzejima 20 godina bila voditeljica Zbirke stakla koja ukupno broji 168 predmeta. Tijekom čitavog tog vremena, ova kulturna djelatnica nije bila u stanju tu zbirku katalogizirati. 168 predmeta u 20 godina! Usporedbe radi, cjelokupni taj posao obavila je 2012. godine jedna pripravnica, i to u samo dva mjeseca. S tim u vezi, o upravljanju Vesne Delić Gozze Domom Marina Držića i Umjetničkom galerijom Dubrovnik izlišno je i govoriti:neatraktivne izložbe, premalo vlastite produkcije, nikada manje posjetitelja, najniži mogući vlastiti prihodi obiju institucija, sramotno mali broj novopribavljenih umjetnina, loša komunikacija s medijima i s kolegama, i tako dalje i tako dalje. Unedogled…
3. Dolaskom Vesne Delić Gozze na čelo Umjetničke galerije Dubrovnik nastavila se politika izoliranja dubrovačkih umjetnika, i to baš od strane ustanove koja bi s njima po prirodi stvari trebala surađivati i koja je utemeljenaupravo zato da sabire, istražuje i promiče dubrovačko likovno stvaralaštvo u domovini i svijetu. Svoj loš odnos prema zaposlenicima i kolegama nastavila je Delić Gozze gajiti i na ovoj poziciji pa su sve glasniji jauci zaposlenika Galerije koji prije odlaska na posao redovito moraju koristiti Normabel, na opravdanom su bolovanju ili u sudskom procesu s Galerijom.
4. Vesna Delić Gozze tijekom svog mandata nije ostvarila (niti u 2016. godini najavila ili planirala ostvariti) program temeljem kojega joj je povjereno upravljanje Umjetničkom galerijom. Nije pokrenula izdavaštvo – niti jedna monografija niti bilokoja publikacija neke druge vrste, osim pojedinih kataloga prigodnih izložbi, nije objavljena u nakladi Umjetničke galerije. K tome je Delić Gozze ukinula “Dubrovački likovni trenutak” kao pregled suvremenoga likovnog stvaralaštva i nije ostvarila niti jednu međunarodnu izložbenu manifestaciju s nagradom, kako je najavljeno u njenom programu. Konačno, sasvim je nevjerojatno da Umjetnička galerija do današnjeg dana nije dobila svoj stalni postav niti katalog stalnoga postava dok je istovremeno dva ljetna mjeseca prošle godine cjelokupnu Galeriju zauzimala izložba jedne sasvim anonimne autorice, čije je ime nepoznato čak i u najužim stručnim krugovima.
5. Zaključno, Vesna Delić Gozze svoju poziciju može zahvaliti isključivo i samo svom članstvu u HNS-u (Hrvatskoj narodnoj stranci), a ne stručnim zaslugama ili istaknutim kompetencijama. To da je “stručnjakinja”, kako samu sebe voli nazivati, opovrgli su odmah svi kolege i stručne udruge koji su mahom protiv nje potpisivali peticije i pozivali na njezinu žurnu smjenu nakon što je na čelo UGD imenovana prije tri i pol godine. Uostalom, kakav je njezin karakter, pokazuje i činjenica da je, gotovo odmah po imenovanju, zabila nož u leđa istom onom gradonačelniku koji ju je na to mjesto imenovao.

Uz navedeno, žalosti me što je Vesna Delić Gozze, u pokušaju da se obrani od moje osnovane i opravdane kritike, smatrala potrebnim da u svoje “filipike” protiv mene uvuče i gospodina Marina Ivanovića, povjesničara umjetnosti, muzeologa i predsjednika Kulturnoga vijeća Grada Dubrovnika.  Osim zbog toga što je moj osobni prijatelj, nije imala nikakvoga razloga blatiti osobu koja, za razliku od mene, nema običaj polemičkim tonom ulaziti u javne diskusije o tome što je dobro, a što bi moglo biti znatno bolje, nego svojim temeljitim radom, tiho i marljivo, nastoji mijenjati svoje okruženje nabolje.

Sebe nemam potrebu braniti. S jedne strane, zato što stara latinska poslovica kaže da je o sebi loše govoriti. Deforme est de se ipso praedicare. S druge strane, baš zato jer vjerujem da o meni dovoljno govore sveučilišta na kojima se pripremam za svoju akademsku karijeru i javno djelovanje. Ponavljam, pripremam. Pustimo, dakle, Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište Duke u Sjedinjenim Američkim Državama, Sveučilište Oxford u Ujedinjenom Kraljevstvu i Papinsko sveučilište Gregorijana u Rimu, na kojemu trenutno izrađujem doktorat o diplomatskim odnosima Svete Stolice i Europske unije, da govore umjesto mene.

Ipak, kolegijalnosti i poštovanja radi, osjećam dužnost da navedem nekoliko osnovnih podataka koje pokazuju da je gospodin Marin Ivanović svojim dosadašnjim akademskim i stručnim postignućima nadmašio čitav radni vijek Vesne Delić Gozze i da je bio vrlo ružan pokušaj diskreditirati gatako da ga se dovede u vezu s mojim, često oštrim, polemičkim tonovima. O Marinu Ivanoviću najbolje govore njegova dosadašnja postignuća. Evo i koja.

Nakon što je završio povijest umjetnosti i muzeologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nagrađenza svoj studijski uspjeh Rektorovom nagradom i Nagradom Franjo Marković, na istom je sveučilištu upisao i doktorat iz povijesti umjetnosti. U posljednjih je pet godina organizirao više od 90 izložbi, i svaku popratio obimnim katalogom i stručnim tekstom. Njegovih je znanstvenih, autorskih i stručnih radova sada više od 120. U navedenih pet godina, koje su ujedno i početak njegove karijere, tri su mu izložbe uvrštene i u službeni program Dubrovačkih ljetnih igara, jedna o Dušku Šiblu, druga o Josipu Škerlju, treća o Matku Trebotiću. U Modernoj galeriji u Zagrebu predstavio je Josipa Škerlja, Josipa Ivanovića i Lukšu Peka, a u Galeriji umjetnina u Splitu ponovno Trebotića, ovoga puta retrospektivno. Marin Ivanović objavio je 2012. godine i voluminoznu monografiju o Viktoru Šerbuu, detaljistički popraćenu sveobuhvatnim katalogom svih Šerbuovih djela, a u pripremi je i njegova monografija o Milovanu Staniću. Objavio je poglavlja u trima knjigama od kojih posebno ističem vrijednu i iznimno zapaženu monografiju o dubrovačkoj katedrali koju je uredila i vodila dr.sc. Katarina Horvat – Levaj s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. K tome, više od dvadeset televizijskih emisija i dokumentarnih filmova o dubrovačkim i drugim hrvatskim slikarima, svjedoče o želji Marina Ivanovića da ne ostane samo usko vezan za akademski diskurs, nego da umjetnost približi i široj javnosti, publici koja nije nužno akademska, ali ima želju i potrebu biti dijelom života umjetnosti. Tako je, u svojim najboljim danima, radio i nezaboravni profesor Radovan Ivančević, bard povijesti umjetnosti po kojemu se danas zove nagrada koju dodjeljuje Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske. Uz to, Ivanović je nedavno, u svojoj dvadeset i osmoj godini, izabran i u znanstveno –nastavno zvanje višeg asistenta na Sveučilištu u Mostaru gdje predaje kolegije iz povijesti umjetnosti i muzeologije. Jednostavno je, stoga, iz navedenoga, počevši od godina života i dana radnoga vijeka, usporediti tko je plodniji i tko je svom gradu, svojoj domovini, a onda i svima nama u širem smislu, dao više. Marin Ivanović. I baš zato bilo je neukusno, kao što je to učinila Vesna Delić Gozze, reći da je Marin Ivanović “onaj od ispraznih priča.” Štoviše, nije ovo bila samo uvreda, nego i jedna ružna kleveta.

Što se mene tiče, ostajem pri svemu onome što sam i ranije govorio i pisao, i to od trenutka imenovanja Vesne Delić Gozze za ravnateljicu Umjetničke galerije Dubrovnik. Bila je to velika pogreška koja je jednoj nesposobnoj osobi omogućila da svoju javnu dužnost pretvori u ugodnu sinekuru, dobro plaćenu službu s mnogobrojnim privilegijima, koju ničim nije opravdala. Bliži se kraj, a vidi se samo  praznina, jedna velika rupa, mračan tunel kojemu su svjetlo na kraju upravo stručnjaci poput Ivanovića. Radujem se trenutku kad će Vesna Delić Gozze otići, bilo to sada ili kada joj konačno krajem ove kalendarske godine istekne nezasluženi mandat na čelu Umjetničke galerije Dubrovnik.

Nikša Spremić