Marija Grazio:

Teško je objektivno ocijeniti kakav je bio doček i je li Zucchero zadovoljio očekivanja. Ako pitate sto ljudi i devedeset devet njih vam kaže da im se nije sviđalo, to još uvijek nije dovoljan uzorak da biste stekli dojam jesu li se ljudi dobro zabavili. Zato su nevjerodostojne ankete jako opasne za stvaranje iskrivljene slike i mijenja.

Po onome što sam u kratkom vremenu boravka na Stradunu mogla vidjeti  je moj dojam- da se ljudi druže, smiju i piju i da je Zucchero stari mačak koji još uvijek dobro radi svoj posao. Ne poznam zapravo puno njegov rad, tek pokoju pjesmu, ali on jest velika talijanska zvijezda. 

Kad uđemo malo dublje u problematiku,  stvar je javnog prostora i kako se njime upravlja. Možda će izgledati da prelazim granice uobičajenog lakonskog mišljenja u smislu-ma daj ne filozofiraj-ali moram izreći i ovo. Organizacija masovne narodne zabave zapravo je jako osjetljiva stvar. Preko pozornice ispred svetoga Vlaha Grad šalje svoje lice, tko smo mi zapravo. O ukusu se treba raspravljati, nije to stvar pojedinca, kad se radi o javnom prostoru.  Zato mi se čini da je Zucchero bio bar pokušaj da se ublaži propadanje Grada kad je o urbanitetu riječ. Pomalo blijed i dosadan pokušaj, ali ipak pokušaj. O cijeni nastupa? Živimo u društvu gdje se cijene formiraju kako kome odgovara. Kad neki kritiziraju da je bio preskup i slično, da se ti novci mogu uložiti u bolje stvari... Da, mogu se, ali pogledajmo se u zrcalo, ne budimo licemjerni, znamo da nam je društvo rasporeno, sa svih strana izviru, kao kod šupljeg broda,  kriza duha i morala, a kao pojedinci moramo se nositi s teškim problemima, i ova cifra nam besramno strši, izgleda nam nepravedna. Međutim, ne rješavaju se stvari kad je bolest društva već uznapredovala, već prevencijom. A našem društvu prevencija je strani i neprijateljski pojam.

Željko Mirović Miš:

Sam koncert je odličan kao ideja jer Grad zaslužuje zvijezdu kakav je Zucchero. O njegovoj veličini i njegovom statusu zvijezde na svjetskoj sceni zna se puno. Također izniman tekstopisac i autor za što je bogato nagrađivan, a i uvažen od struke i kolega. Osobno mi je bilo veliko zadovoljstvo gledati ga na našem Stradunu i veselio sam se iščekivanju samog nastupa.

Međutim, postoji i druga strana gdje bih se morao složiti s određenim dijelom publike, a to je da Zucchero nije najbolji izbor za doček Nove godine. Imajući u vidu da dobar dio publike ne poznaje njegovu glazbu, a i strani jezik čini prepreku, dolazimo do zaključka da je nastup bio više za određeni dio glazbeno naslušane publike. Ne mogu suditi onima koji se ne pronalaze u toj glazbi. Ne pronalazim se ni ja u glazbi Mate Bulića te ne idem na njegove i slične koncerte.

Naravno, uvažavam njegov rad i ne omalovažavam publiku koja to sluša. Očito je da Doček treba biti na našem jeziku i to treba biti regionalna "zvijezda" masama prepoznatljivog repertoara. Spomenut ću i polemiku oko cijene samog nastupa koja je jednostavno adekvatna nastupu i veličini svjetske zvijezde kakav je Zucchero i tu nema dileme. I na kraju da zaključim - vrhunski događaj i velika reklama za naš grad, priznali to ili ne.

Srđan Obad:

Naravno kako sam za to da se strani izvođači dovode na doček, da se malo osvježimo i napravimo neku top destinacijsku priču. Mislim kako treba ići u tom smjeru. Zucchero je meni kao glazbenik odličan, i izvedbe, i pjesme... Napokon se dogodilo ono što se trebalo dogoditi 2000. i što smo dočekali tek u 2024. godini, da se pojavi svjetska zvijezda koja može iznijeti doček. 

Čitao sam kako su se ljudi žalili zbog 45 minuta pauze odnosno DJ-a. Ne znam o čemu se radi i što se dogodilo, mogu samo pretpostaviti kako je došlo do propusta organizacije, vjerojatno nisu ispoštovani uvjeti izvođača pa se za njih morao pobrinuti sam. Vjerujem kako je njegov nastup zapravo trebao trajati dva i po' sata. I to je jedino što čujem da ljudi koji su bili na dočeku zamjeraju. 

Smatram kako je Zucchero početak onoga što bismo i u budućnosti trebali nastaviti raditi jer tako postajemo i zimska destinacija. I sam uvijek gledam koji strani izvođači nastupaju po drugim gradovima i razmišljam gdje poći, a vjerujem da na jednak način razmišlja ogroman broj ljudi. 

Slobodan Nano Vlašić:

Naš izvorni koncept dočeka na Stradunu: tombula, ples uz DJ-a, klape, kolenda i gradonačelnikov valcer i čestitka. Iza toga zvijezda večeri. Ove smo godine imali izvrstan koncert velike međunarodne zvijezde, Zucchero je jedan od pet najboljih svjetskih pop-rock izvođača koji su uopće nastupili na Stradunu. Prije njega to su bili Chris Norman (Smokie), Bryan Ferry, Jose Feliciano i Tom Jones. Cetinski godinama slovi kao najbolji pjevač u nas. Desetak tisuća ljudi (po brojaču) idealna je posjećenost koja nije neizdrživa gužva, a vidi se da su ispunjeni i Stradun i do Gospe.

Uz Zucchera, meni je osobno bilo jako drago da su se par večeri prije na Stradunu čule Milove pjesme, nastupili su i neki moji dobri prijatelji, možda je i to moglo biti na samom Dočeku.

Petar Ipšić:

Ovogodišnji doček Nove godine na Stradunu bio je pravi glazbeno-scenski spektakl i nastup kakav Dubrovnik i Stradun već odavno zaslužuju. Dubrovnik je već ugošćavao koncerte svjetskih zvijezda na otvorenom pa se možemo prisjetiti nastupa Bryana Ferryja i njegovog orkestra uz 100 godina hotela Excelsior (2013.) ili Toma Jonesa pred Katedralom (2019.), dok su Gipsy Kings 2018. nastupili na Dubrovačkom zimskom festivalu, ali ovo je prvi put da nas inozemni glazbenik uvodi u Novu godinu i mislim da svatko tko je došao na Stradun nije požalio.

Od prve sekunde bilo je jasno da je pred dubrovačkom publikom izniman višečlani bend koji je svu raskoš muziciranja pokazao već tijekom prve tri pjesme. Uživao sam u svakom trenutku svjestan da u svome gradu svjedočim glazbenoj izvrsnosti. Zucchero nije samo talijanska rock zvijezda, kako će neki kazati, on je globalna zvijezda, pa bih se čak usudio reći da je donekle i jedinstven zbog svoga spoja rocka, funka, soula i gospela s pop glazbom, jednog melting pota od kojega ne odustaje već 40 godina. Prodao je preko 60 milijuna ploča s najvećim dosegom (uz Italiju) u Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji, a njegove pjesme neizostavni su dio i hrvatskog radijskog etera. Surađivao je s Bonom iz U2, s Brianom Mayom iz Queena, sa Stingom, Ericom Claptonom, pokojnim Clarenceom Clemonsom iz E Street Banda, Stewartom Copelandom iz Policea, Jeffom Beckom, Markom Knopflerom i nizom najboljih svjetskih glazbenika, dijelio binu sa Stonesima, s grupom Coldplay, snimao albume u studijima diljem svijeta, uključujući legendarni Ardent studio u Memphisu, u kojem su između ostalih snimali B.B. King, ZZ Top i Led Zeppelin ili u Power Station u New Yorku gdje su svoje ključne albume snimili Chic, Madonna, Bruce Springsteen i David Bowie. Zadnjih godina surađuje s nekim od najboljih svjetskih glazbenih producenata kao što su T Bone Burnett, Brendan O'Brien i Don Was. Nemoguće je u ovoj formi uopće nabrojiti sve reference.

I ne stoji komentar, koji sam čuo, da je trebao doći prije 15 godina jer je upravo sada na vrhuncu izvođačke snage, niže turneju za turnejom, a čini se ne zaostaje ni autorski, jer je posljednji autorski album („D.O.C“, 2019.), s kojeg je na samom početku izveo tri izvrsne pjesme jedan od njegovih najboljih. Govoreći o dočeku, pokazao se dobrim i recept s DJ-em, jer je Ivan (DJ Speed) donio dobrodošao predah i rasplesao publiku svojim raznolikim izborom, a dobro raspoloženi Tony Cetinski se također iskazao energičnim nastupom i interakcijom s publikom. Priča se i o nekim tehničkim problemima, poput odbrojavanja koje je kasnilo, ali ako vas takva tričarija u najluđoj noći može izbaciti iz takta, onda problem nije u odbrojavanju. Jedina zamjerka na koncert Zucchera je što nije trajao duže. Sve u svemu, odličan provod. Dobro nam došla 2025. godina.