'Neki dan, uvečer, ispred knjižare na Stradunu uznevjerila se grupica ljudi. Strka nastala, traži se vlasnica knjižare! Gospođa je uvijek zatvori u vrijeme kad je turska serija na televiziji i ode prekoputa u betulu je gledat. Ovoga puta nije obadala kasneći na početak epizode da je netko ostao unutra i ona ju je uredno - zaključala!

I čovjeka u njoj. Ne zna što će, kuca po staklu da ga otključaju, doziva ljude. Kad su pronašli gospođu, pita na svoj specifičan način tresući svojim velikim umjetnim ričima."Ma što se dogodilo, što se dogodilo?" Vjerojatno uzrujana jer sad neće moć viđet je li glavni junak oženio sestru svoje žene koja joj je zapravo kćer ili je li glavni junak poginuo. Cijela svita ljudi je prati. Otključava butigu, čovjek uzrujan se počne raspravljat s njom, a ona ga pita; "Nisi ništa krećo unutra?" Moš' mislit što ju je razumio (ispostavilo se da je Makedonac),' prepričava Marija Grazio uz ono najbitnije, jako dobar zaključak. 

'To su te male iskrice života u Gradu koje podsjećaju na neka vremena kad je Grad imao duha, kad nije poštivao pravila stranjskog svijeta, nego je imao svoja, pravila od srca, a još k tome kad se zna koliko ta žena ima entuzijazma za tu knjižaru, koliko radi i koliko joj je stalo do knjige, priča dobiva nove okvire,' zaključila je Dubrovkinja.