Nedjelja je, vrijeme je svete mise, a ispred crkve sv. Mihajla očito na snagu stupa jedna sasvim posebna prometna i moralna regulativa. Ona otprilike glasi: što si bliže oltaru, to si dalje od prometnih propisa i obzira prema bližnjemu.
Pa se automobil uredno popne na trotoar, jedan za drugim, gotovo procesijski. Jer valjda nema smisla doći na misu ako se prije toga mora propješačiti stotinjak ili, ne daj Bože, nekoliko stotina metara.
Fotografije vrlo plastično pokazuju kako to izgleda. Trotoar, onaj komad grada koji je inače zamišljen za pješake, postaje parkiralište. A pješaci? Neka se snađu.
Majka s dječjim kolicima može sići na cestu. Starija osoba koja se teže kreće također može zaobići automobil kako zna i umije. Osoba s invaliditetom u kolicima može valjda pričekati da sveta misa završi. Djeca koja prolaze tim putem mogu malo vježbati snalaženje među automobilima i prometom.
Jer automobil mora biti blizu crkve.
I upravo je u tome cijela ironija ove priče. Ljudi dolaze na mjesto na kojem će slušati o obzirnosti, zajedništvu, ljubavi prema bližnjemu i odgovornosti prema drugima, a onda vlastitim automobilom tom istom bližnjemu zapriječe prolaz.
Teško je zamisliti bolju malu dubrovačku parabolu.
Naravno, nitko ne očekuje da vjernici na svetu misu dolaze bosi preko Srđa. Postoje starije osobe, osobe smanjene pokretljivosti i ljudi kojima je automobil doista potreban. Ali teško je povjerovati da baš svaki automobil parkiran na trotoaru pripada nekome tko fizički nije mogao prijeći još nekoliko desetaka ili stotina metara.
Problem je puno jednostavniji: meni je praktičnije.
A kad „meni je praktičnije“ postane važnije od toga može li majka s kolicima proći trotoarom, onda više nije riječ samo o nepropisnom parkiranju. Riječ je o elementarnoj kulturi i odnosu prema drugim ljudima.
Možda bi zato, uz deset Božjih zapovijedi, pred crkvom sv. Mihajla dobro došla i jedna jedanaesta, sasvim prizemna: Ne parkiraj k’o sivonja na trotoar. Ljubi bližnjega svoga toliko da mu barem ostaviš mjesta da prođe.
