Ne tako davno na istaknutim mjestima u Dubrovniku bile su postavljene ploče koje su obilježavale važne trenutke jednog vremena. Taj spomenički inventar slavio je događaje i ličnosti iz dubrovačke borbene prošlosti, oblikovane u političkom okviru bitno drukčijem od današnjeg. Upravo ta promjena političkog konteksta učinila je ove ploče nepoželjnima pa su početkom devedesetih većinom uklonjene ili uništene. Budući da su bile postavljene na istaknutim lokacijama u gradu, nosile su snažan simbolički naboj nekog prošlog vremena. 

Dvadesetak takvih ploča Udruga antifašista Dubrovnik dala je ponovno izraditi. No danas stoje pohranjene i zaboravljene, otuđene od prostora kojem su nekoć pripadale, kao dio jedne davne svakodnevice koje se mnogi danas radije ne prisjećaju, iako su upravo spomenici dio baštine koji povezuje prošlost i sadašnjost. 

„Slavnim narodnim borcima palim za veličinu i slobodu Jugoslavije u Oslobodilačkom ratu 1941.–1945. o drugoj godišnjici oslobođenja 1946. Zahvalni Dubrovčani“, natpis je na velikoj kamenoj ploči koja je nekada bila ugrađena u zid kod vrata od Pila. Izrađena od bijelog brušenog kamena, uokvirena istaknutim rubnicima od istog materijala, na sredini gornjeg dijela imala je petokraku u plitkom reljefu. Riječ je o najvećoj i vjerojatno tada najznačajnijoj ploči, postavljenoj 18. listopada 1946. godine u sklopu proslave Dana oslobođenja Dubrovnika. 

Osim ove istaknute ploče na ulazu u Grad, spomen-ploče bile su postavljene i na brojnim drugim lokacijama. 

PLOČE U SPOMEN NA RADNIKE, RATNIKE, NOGOMETAŠE, SREDNJOŠKOLCE 

Tako je u Gružu, na fasadi zgrade Lučke kapetanije, 1959. godine postavljena ploča u spomen na štrajk lučkih radnika iz 1934. godine, koji se u to vrijeme smatrao jednom od najznačajnijih akcija radničke klase Dubrovnika u razdoblju između dva svjetska rata. U znak sjećanja na isticanje crvene zastave 1. svibnja 1932. godine na Minčeti, povodom 40. obljetnice događaja postavljena je ploča koja o tome svjedoči. U Brsečinama je, povodom 20. godišnjice, odbor za proslavu postavio ploču u spomen na partizanske pomorske i kopnene veze koje su djelovale u tom kraju. U Mokošici je na jednoj zgradi 1951. godine postavljena ploča u spomen na organizirano slušanje vijesti od 1943. godine do oslobođenja. Na Šipanu su 1948. godine mještani podigli spomenik palim žrtvama u borbi protiv fašizma za slobodu i nezavisnost domovine. Nalazio se na obali, u parku u Luci Šipanskoj, bio je oblikovan poput piramide, a na vrhu je imao petokraku. 

OD ORAŠCA DO LAPADSKE OBALE 

U Orašcu je na fasadi nekadašnje škole OŠ Marija Šutić bila postavljena velika granitna ploča u spomen na poginule borce i žrtve fašističkog terora. Na kući Uskoković u Pobrežju postavljena je mramorna ploča s natpisom O" borbenosti i požrtvovnosti naroda ovog sela i okolice“. Ploča je postavljena u kolovozu 1951. godine od strane Saveza boraca NOR-a kotara i grada Dubrovnika. 

Lopuđani su također 1951. godine postavili obilježje palim borcima i žrtvama fašizma iz razdoblja 1941.–1945. Na Kalamoti je uz 40. obljetnicu KPJ i SKOJ-a podignuta ploča palim borcima NOR-a, postavljena na spomeniku trapezoidnog oblika. U Rijeci dubrovačkoj je 1959. godine na jednoj zgradi postavljena ploča u sjećanje na „tamnicu u kojoj su zatvarani i mučeni istaknuti komunisti iz Dalmacije i bratske Crne Gore“. 

Gruški omladinski športski klub 1959. godine postavio je spomen-obilježje igračima GOŠK-a koji su poginuli tijekom Narodnooslobodilačke borbe. Ploča je otkrivena prilikom proslave 40. godišnjice KPJ i radničkog športskog društva Plamen. „Vi ste pali, ali ideali za koje ste se borili žive isto onako kao i uspomene na vas koje će se prenositi s generacije na generaciju“, stoji na ploči na kojoj su upisana imena osam mladića. GOŠK je postavio još nekoliko spomen-obilježja na lapadskom igralištu, na nekadašnjem Bulevaru Lenjina. Tamo je bila i ploča Anti Zeliću, igraču GOŠK-a i prvoborcu koji je poginuo u Sinju 1941. godine, kao i ploča šesnaestorici mladića, među kojima su Miše Simoni, Niko Kulišić i Nikola Napica, članovi nekadašnjeg kluba GOŠK-JUG. 

Dvanaest stradalih učenika Pomorske škole imalo je svoje spomen-obilježje koje je postavljeno 1961. godine prigodom 20. godišnjice narodne revolucije. Postavila ga je omladina Pomorske škole Dubrovnik. Jednako je tako bilo i u predvorju gimnazijske zgrade na Pločama, ali je tamošnja ploča s imenima poginulih učenika danas izložena u Muzeju crvene povijesti. 

Na Putu Republike, na zgradi Dubrovačke banke, bila je postavljena ploča sa sidrom i petokrakom u spomen na djelovanje Petog pomorsko-obalnog sektora Mornarice NOVJ. Na Lapadskoj obali, na Kazbeku, nalazila se ploča „u znak trajnog sjećanja i zahvalnosti borcima Narodne revolucije koji su od talijanskih i njemačkih fašističkih okupatora zatvarani i zvjerski mučeni od 1941. do 1944. godine“. Postavio ju je Savez boraca NOR-a Lapad 1957. godine. 

ŠIRE PITANJE OD KOMADA KAMENA 

Sudbina ovih ploča otvara šire pitanje odnosa društva prema nasljeđu socijalizma i antifašizma. Tijekom devedesetih one su razbijene, minirane, izrešetane mecima ili jednostavno uklonjene. Danas ih više nema na mjestima na kojima su nekada stajale. Njihovo fizičko uništavanje bilo je simboličan čin - svojevrsno potiskivanje jednog sloja kolektivnog sjećanja. 

Upravo je kultura sjećanja, prema riječima povjesničara umjetnosti i doktora znanosti Ivana Viđena, mnogo širi fenomen od sudbine pojedine ploče ili jednog povijesnog razdoblja. 

„Čini mi se kada govorimo o tim spomen-obilježjima, uvijek govorimo o nekom konkretnom slučaju, a rijetko se govori o širem kontekstu, vrijednosti i značenju. Svako spomen-obilježje prenosi neku poruku, a ona je najčešće sjećanje na neki ključni moment. Svaka prevladavajuća skupina – gospodarska, politička, diplomatska elita, želi imati kontrolu i monopol nad sjećanjem i želi sama definirati što joj je sjećanje i čega će se sjećati. Vlast i partija su između 1945. i 1990. godine postavljali ploče, ali često zaboravljamo kako je ta prevladavajuća društvena skupina  često i sama definirala ono što žele da se sjećaju pa su tako često i oni razarali neka prethodna sjećanja, neke ploče“, kazuje Viđen.  

Naveo je za primjer Meštrovićev spomenik kralju Petru Karađorđeviću koji je bio iznad unutrašnjih vrata od Pila. Njega su, navodi Viđen, ustaše 1941. godine uklonili jer je bio jugoslavenski kralj, kasnije 1946. godine postavljena je ploča poginulim borcima u Drugom svjetskom ratu, a par metara do te ploče još je ranije bila jedna posvećena palim borcima u Prvom svjetskom, koja je jednako uklonjena. 

„Taj prostor ulaza u Grad uvijek je bio nabijen emocijama i svaka društvena skupina tu je htjela ostaviti svoj trag. Tu ima puno slojeva i načina sjećanja koji se mijenjaju, zbog čega te ploče ponekad nastaju i nestaju“, govori Viđen dodavši kako ne relativizira barbarski čin uklanjanja većine ploča iz doba socijalizma, no ističe da to nije samo dubrovački slučaj nego je zabilježen diljem Hrvatske i svijeta.  

UPITAN ODNOS PREMA PROŠLOSTI 

To je, dodaje on, proces koji je dosta čest u povijesti. 

„Nešto što je bilo bitno u jednom periodu, prolaskom vremena, postane nerazumljivo u drugom periodu. Ploče iz socijalizma su u nekom trenutku izgubile svoje izvorno značenje i izvorni kontekst pa su zato ljudima postale suvišne.  Kod nas su se s njima obračunali mecima, čekićima i uklanjanjem, jer nemamo razvijenu kulturu sjećanja. Da živimo u nekom drugačijem društvu, možda bismo to učinili drugačije – neke ploče bi ostale, neke bi uklonili, a neke postavili na druge pozicije poput parkova s ostalim spomenicima“, navodi Viđen. 

Upravo pitanje ovih ploča za Viđena je pitanje odnosa prema prošlosti i prema sjećanju. 

„Današnje društvo bira čega i kako će se sjećati. Nisam siguran da smo zreli da postavimo pitanje – hoće li ploče koje su danas nama razumljive, u nekom trenutku, nekim novim generacijama, biti nerazumljive? Nitko nema staklenu kuglu da zna odgovor na ovo, ali vrijeme će pokazati. Ja mislim da će vrijeme dovesti do toga da će neka obilježja vremenom izgubiti prvobitno značenje, s obzirom na način na koji se mi odnosimo prema prošlosti“, smatra Viđen. 

Svako njihovo uklanjanje, dodaje Viđen, na određeni način je brisanje memorije. 

„U neku ruku je i obračun sa sjećanjem koje je doživljeno kroz ideološku dimenziju. Nažalost devedesetih nije prihvaćeno kao realni objektivni povijesni sloj koji je trajao neko vrijeme pa se reklo – ok, idemo dalje. Ti su spomenici uništavani jer su svedeni na ideološku poruku. No, imam dojam  da smo i na druge načine destruktivni pa uništavamo prostor, urbanizam, zaštićene zelene površine, kulturnu baštinu i ambijent.  Teško vrednujemo ono što smo naslijedili, a društvo površno doživljava povijesne događaje. Unatoč tome što se kune u prošlost, jako slabo poznaje prošlost i nemamo promišljenu strategiju kako se nositi s prošlosti“, zaključio je za Dubrovački dnevnik povjesničar umjetnosti i doktor znanosti Ivan Viđen. 

Sudbina, u ovom dobu, nepoželjnih dubrovačkih spomen-ploča pokazuje koliko se društva teško nose s vlastitom prošlošću. Jedna vremena podižu obilježja, druga ih uklanjaju, a nova ih pokušavaju razumjeti. O tome je razmišljao i veliki arhitekt i umjetnik Bogdan Bogdanović, autor brojnih znamenitih spomenika iz socijalističkog razdoblja, koji je jednom rekao kako sanja svijet bez spomenika. Smatrao je da je svaki spomenik pomalo agresivan, a sjećanja koja budi su opasna. “Ovi narodi su, čini se, stvoreni da pate i tu patnju nove generacije dodatno kompliciraju. Spomenici patnji su neiskreni, često glupi i komični. Takvi ne objašnjavaju više ništa, ne pozivaju ni na što. Želio bih svijet bez spomenika. Spomenike bi mogli zamijeniti apstraktni dijagrami koji slave život, podsjećaju na njegovu kratkoročnost… Sretan svijet je svijet bez spomenika”, kazao je jednom prilikom Bogdanović. Možda upravo u tim mislima leži i odgovor na sudbinu svih dubrovačkih ploča.