Na današnji dan prije 11 godina, 22. srpnja 2015. godine, preminuo je dubrovački kapetan Kristo Laptalo, pomorac čije je ime ostalo simbolom borbe protiv nepravde i upozorenjem koliko kapetan broda može biti nezaštićen kada se u teretu pronađe krijumčarena roba za koju nije znao.
Laptalo je iza sebe imao desetljeća plovidbe i ugled iskusnog zapovjednika. Ipak, posljednje godine njegova radnog vijeka obilježio je slučaj koji je potresao Dubrovnik i hrvatsku javnost. U Grčkoj je, bez izravnog dokaza koji bi ga povezao s krijumčarenjem droge, proveo gotovo 16 mjeseci iza rešetaka. Najprije je osuđen na 14 godina zatvora i novčanu kaznu od 200 tisuća eura, da bi ga drugostupanjski sud potom oslobodio svih optužbi.
Laptalo je uhićen sredinom srpnja 2007. godine nakon što je u teretu broda Coral Sea, kojim je zapovijedao, pronađen 51 kilogram kokaina skrivenog u teretu banana. Od prvoga dana tvrdio je da za drogu nije znao te da kao zapovjednik nije mogao nadzirati sadržaj svake pojedine kutije i palete ukrcane na brod.
Tijekom postupka nije pronađen materijalni dokaz koji bi ga povezao s organizatorima krijumčarenja, ukrcajem droge ili osobama koje su je trebale preuzeti. Obrana je upozoravala da je nemoguće očekivati da kapetan fizički nadzire tisuće kutija ukrcanih u različitim lukama te da zbog svoje funkcije automatski kazneno odgovara za nešto za što nije znao.
Unatoč tome, Laptalo je mjesecima boravio u teškim zatvorskim uvjetima. Grčki sudovi odbijali su zahtjeve da se brani sa slobode, navodeći opasnost od bijega jer je bio strani državljanin.
Njegova obitelj, Sindikat pomoraca Hrvatske i brojni građani upozoravali su da čovjek s dugom pomorskom karijerom, obitelji i bez prijašnjih prekršaja nema razloga bježati. Potpora mu je pristizala iz cijelog svijeta, a internetsku peticiju za njegovo oslobađanje potpisalo je više od 13 tisuća ljudi.
Posebno mjesto u njegovoj priči pripada supruzi Lidiji. Dan nakon što je Kristo završio u grčkom zatvoru, otputovala je u Grčku i zarekla se da se u Dubrovnik neće vratiti bez njega.
Uz supruga je bila gotovo cijelo vrijeme, osim razdoblja kada joj je istekla viza. Posjećivala ga je u zatvoru, donosila mu hranu, prala mu robu u skromnoj hotelskoj sobi u Pireju, tješila ga i hrabrila. Dok se Kristo borio sa zatvorskim uvjetima, optužbama i neizvjesnošću, Lidija je pokušavala sačuvati obitelj i vjeru da će istina ipak pobijediti.
Kada se zbog isteka vize morala vratiti u Dubrovnik, teško je podnosila odvojenost. Svaki kantun njihove kuće podsjećao je na supruga Krista pa je boravila u stanu kćeri Kristine, koju je prvostupanjska presuda od 14 godina zatvora potpuno slomila.
Prvostupanjski sud u Patrasu 17. srpnja 2008. proglasio je Laptala krivim i osudio ga na 14 godina zatvora te 200 tisuća eura novčane kazne. Presuda je šokirala njegovu obitelj, pomorsku javnost i Dubrovnik.
Obrana je smatrala da se odluka gotovo u cijelosti temeljila na činjenici da je Laptalo bio zapovjednik broda. Sud se nije ozbiljno bavio pitanjem tko je drogu stavio u teret, kako je ukrcana i tko ju je trebao preuzeti.
Nakon osude obrana je približno sto dana čekala pisano obrazloženje presude, bez kojega nije mogla podnijeti potpunu žalbu. To je za Laptala značilo još nekoliko mjeseci iza rešetaka.
Na ponovljeno suđenje Lidija je otputovala 15. studenoga 2008. godine. Dolazak poznatog grčkog odvjetnika Alexandrosa Lykurezosa vratio joj je dio nade, ali je nakon prvostupanjske presude i dalje strahovala da će Kristo ostati žrtveno janje.
Ponovljeno suđenje trajalo je gotovo cijeli dan. Svjedoci optužbe nisu teretili Krista, ali Lidija se nije usuđivala povjerovati u oslobađanje jer je slično izgledalo i na prvom suđenju.
Kada je 27. studenoga sud trebao objaviti odluku, začepila je uši, spustila glavu među koljena i molila Boga da se napokon dogodi čudo. Da je Kristo oslobođen shvatila je tek kada su ljudi u sudnici počeli skakati od veselja.
Drugostupanjski sud u Patrasu toga je dana oslobodio Krista Laptala svih optužbi. Nijedan svjedok nije potvrdio da je znao za kokain, sudjelovao u njegovu ukrcaju ili imao kontakt s organizatorima krijumčarenja. I sam je tužitelj zaključio da nema dovoljno dokaza za osudu.
Nakon gotovo 16 mjeseci zatvora Laptalo je ponovno bio slobodan čovjek.
Veliki doček u Dubrovniku
Nakon oslobađajuće presude u Patrasu 27. studenoga 2008., povratak Krista Laptala kući trajao je nekoliko dana. Grčku je napustio u pratnji supruge Lidije i kćeri Kristine, a zbog problema povezanih s duljinom boravka u Europskoj uniji putovao je preko Beograda, gdje ih je dočekao Lidijin sin Ivan Janković. Nakon kratkog odmora nastavili su prema Zagrebu, a potom zrakoplovom prema Dubrovniku.
U dubrovačku Zračnu luku sletio je 30. studenoga nešto prije 16 sati. Ondje ga je najprije dočekala uža obitelj, a Laptalo se kratko zahvalio svima koji su tijekom gotovo 16 mjeseci vjerovali u njegovu nevinost. Nije se dugo zadržavao jer ga je u Gradu čekao doček kakav Dubrovnik rijetko priređuje.
Nešto prije 17 sati stigao je pred crkvu svetoga Vlaha, zagrljen sa suprugom Lidijom i kćeri Kristinom. Oko Orlandova stupa i ispred crkve okupilo se nekoliko tisuća Dubrovčana. Dočekali su ga pljeskom, suzama i povicima podrške, na istom mjestu s kojega su mu nekoliko mjeseci ranije slali poruke ohrabrenja dok je još bio iza grčkih rešetaka. Laptalo je, gledajući mnoštvo, duhovito primijetio kako je ljudi bilo „kao da je otvaranje Ljetnih igara“.
Skup je održan pod porukom „Kapetane, dobro nam došao“, a glazbeni dio dočeka nosili su Ibrica Jusić, Buco Pende i Dubrovački pučki pjevači. Buco Pende otpjevao je „Lulu starog kapetana“, a Ibrica Jusić „Vapor“. Pjesme o moru, brodovima i kapetanima dale su cijelom događaju posebno emotivan ton te, prema tadašnjim izvještajima, nisu ostavile ravnodušnima ni Laptala ni okupljene građane.
Nakon pjesme Laptalo se obratio svojim sugrađanima. Unatoč svemu što je prošao, govor je započeo humorom:
– Što su nam Grci učinili, pa da ja vama ovako svisoka govorim, a da me vi morate slušat.
Zatim je zahvalio ljudima koji su mu pomogli preživjeti grčke zatvore, zatvorenicima s kojima je dijelio svakodnevicu, građanima koji su mu pisali i pružali potporu te pomorcima koji su razumjeli koliko se lako čovjek na brodu može naći optužen za nešto o čemu ništa ne zna.
Posebno je zahvalio onima koji su, kako je rekao, svojim položajem mogli mnogo izgubiti da je na kraju pravomoćno proglašen krivim. Među njima je izdvojio tadašnju dubrovačku gradonačelnicu Dubravku Šuicu, tajnika Sindikata pomoraca Hrvatske Predraga Brazzodura, dubrovačkog sindikalnog povjerenika Vanju Glavočića, Svjetsku udrugu kapetana i hrvatsku Udrugu kapetana.
Dubravka Šuica nije bila samo na dočeku. Bila je nazočna i na drugostupanjskom suđenju u Patrasu, zajedno s predstavnicima Sindikata pomoraca i djelatnicima hrvatskog veleposlanstva. Laptalo je zato javno istaknuo njezinu potporu, svjestan da su se ljudi koji su otvoreno stali iza njega izložili mogućim posljedicama u slučaju drukčijeg sudskog završetka.
Najdirljivije riječi ipak je uputio obitelji. Govorio je da su Lidija, djeca i šira obitelj zaslužni za to što se vratio sretan te da bi ga voljeli čak i da je bio kriv. Upravo je Lidija, koja je gotovo sve vrijeme provela uz njega u Grčkoj, stajala uz njega i na Stradunu. Dan nakon njegova zatvaranja obećala je da se bez njega neće vratiti kući, a toga su se dana u Grad napokon vratili zajedno.
Laptalo se pred sugrađanima nije zadržao samo na zahvalama. Upozorio je da se nakon njegova oslobađanja ne smije stati, nego da se mora izboriti snažnija zaštita pomoraca. Isticao je kako kapetan velikog teretnog broda ne može pregledati svaku kutiju koja se ukrca. To je sažeo riječima da u Europi nitko ne bi jeo banane kada bi on morao pregledavati svaku škatulu tereta.
Kristo Laptalo preminuo je 22. srpnja 2015. godine nakon duge i teške bolesti, rođen je 25. srpnja 1949.
Ostao je zapamćen kao iskusan dubrovački kapetan i čovjek koji je dostojanstveno podnio veliku nepravdu. Nije dokazano da je znao za drogu, da je ukrcao, organizirao njezin prijevoz ili surađivao s krijumčarima. Ipak, proveo je gotovo 16 mjeseci u zatvoru, bio osuđen na 14 godina, a nakon oslobađanja ostao bez posla.
Njegovu kaznu zajedno s njim proživljavala je i Lidija, supruga koja se zaklela da se bez njega neće vratiti u Dubrovnik i koja je uz njega ostala tijekom najtežih mjeseci njihova života, kako u Grčkoj tako i u Dubrovniku gdje je 2015. godine nakon duge i teške bolesti preminuo.
