O novom ciklusu slika Anamarije Obradović tekst je napisala povjesničarka umjetnosti Petra Golušić:

"Na čovjekovom se licu ispisuju misli i osjećaji.
Lice je simbol bitka osobe. Ono ukazuje na tajne. Otkriva se licem unutarnje Ja ogoljelo i odaje se beskrajno više nego sve ostalo tijelom.
Za razumijevanje lica potrebno je strpljenje i štovanje.

Sve potisnuto, bolno, šokantno, grubo, tamno, autorica uprizoruje u scenama portretistike nepoznatih. Crte lica en face ekspresivno i snažno su naglašene. Riječ je o prodoru čovjeka iz tmine koji žudi mir.
Zona slika brani svoje pravo iskrenošću i prikazom prekrivenog i potisnutog.
Koliko god problem bio individualan on je uvijek i opći jer smo dio društva, sistema, mreža.

Lica rade grimase stišću zubima jezik, grče se u pozama smijeha, izražavaju mučninu, sarkastičan osmijeh i dr. Zauzimaju cijelo piktoralno polje; narančasto-crvena su, plava, siva, žuta... Ispisuje se ironično grotesknost današnjeg pojedinca i svijeta licima koja progovaraju o svemu od čega se treba odmaknuti, oduprijeti i poništiti.

Sve strahote svijeta se očituju i riječ je o globalnim poremećajima kojih je sve više i više. Izbezumljena lica slikana su horror vacui metodom. Konceptualno je upisan strah od praznine. Otvorenost ukazuje na razne krajolike ljudske fizionomije i što ona postaje kad je u čovjeku tama.

Autorica istraživa načine na koje se psihički, društveno, spolno i diskurzivno ljudsko biće iskazuje. Vidi se upisivanje vlastitog sociokulturno okruženja tako da to ono ujedno proizvodi i reflektira formu. Pokazivanje, opis i označavanje ljudskih bića niže se deskripcija društva i kulture. Slike su prodori u istinu. Nema prekrivanja, ogoljava se čovjek. Vidi se otvaranje unutrašnjosti u izvanjskost koje je markirana.
Slike imaju zvučnu kaotičnu pozadinu.

Psihički aparat rastvara pažljivost prema životu koja se događa u svijesti. Neukrotivost se iskazuje kao otpor javnog i privatnog. Nizovi ljudskoga teatra su pažljivost prema životu koju bilježi Obradović. Ona unutrašnjim govorom izriče žudnju za mirom na licima ljudi ukazujući na suprotno.

Hegel zapisuje: Izvanjsko stupa u svoju konkretnu zbilju, te u umjetničkom djelu zahtjeva usuglašenost sa subjektivnošću ljudske unutrašnjosti postavljene u takvu okolinu. Progovara se o otuđenju Grada, gradova svijeta i posebno o današnjem turizmu koji nije u skladu s mjerom i kojem autorica svakodnevno svjedoči (živi u povijesnoj jezgri Dubrovnika).
Upozorava se na nepostojanje spokoja, harmonije, mira; onih polaznih istinskih vrijednosti koje nas određuju kao cjelovita bića.
Zagušeni smo masom statistika: turizma, brojevima na računima; medijski smo njima ugušeni.
Svakodnevna misija pojedinca je usklađenost i balans sa sobom, time i sa svijetom i kozmosom.
Život pojedinca uslikan u njegovo lice jest dokaz strahotnog stanja svijeta.
Autorica niže kodove kojima se opisuje čovjek onakav kakav ne bi smio biti prvenstveno radi sebe. Tjeskobu stvara ljudsko biće i prenosi je na druge i utiskuje u svijet. Slobodna borba protiv poremećaja se iskazuje u radu. Autorica unakaženi svijet predstavlja kao svijet strahotnih maski (bez osude) kojeg jednostavno treba mijenjati u svakom danu radi opstanka humanog opstanka. Unutrašnjost duha izražava zbilju, osjetilnost i problem na način energičnog i čvrstog mapiranja svega što se treba poništiti i humanizirati; iskazuje izložba Anamarije Obradović"