Knjiga Monike Grdiša Asić o dubrovačkim studentima na Sveučilištu u Padovi od srednjeg vijeka do pada Republike “Prema izvoru znanja“ predstavljena je u ljetnikovcu Sorkočević na Lapadskoj obali.
Knjiga je tiskana u nakladi Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a promociji su uz autoricu, nazočili akademkinja dr.sc. Nella Lonza i dr.sc. Relja Seferović dok je moderator bio dr.sc. Vedran Stojanović.
“Ovakve knjige nastaju upravo zato što postoje mjesta koja znaju zašto su vrijedne. Dubrovnik je oduvijek bio u iskušenju biti dovoljan samom sebi, zureći u bonacu da ulovi savršenstvo svog obrisa“, kako je to formulirao Milan Milišić. Da bi se ipak oduprli toj zavodljivoj zamci, mladi su odlazili van, po znanje, po iskustvo, po ono što se ne može naučiti doma. U prvom redu po saznanje da čak i blagi povjetarac može rasplinuti najsavršeniju sliku o bonaci“, rekao je uvodno Stojanović.
Inače, Monika Grdiša Asić je rođena u Karlovcu, a u siječnju 2020. godine doktorirala je na poslijediplomskom doktorskom studiju “Povijest stanovništva“. Sudjelovala je u istraživačkim projektima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i Sveučilišta u Dubrovniku pod vodstvom akademika dr.sc. Nenada Vekarića te međunarodnom projektu AToM. Trenutačno je potpredsjednica dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske i voditeljica digitalnog arhiva – Topoteke Dubrovnik.
Akademkinja Nella Lonza je navela kako je Sveučilište u Padovi osnovano 1222.godine kad je grupa studenta i profesora u Bolonji bila nezadovoljna jer je mislila da im grad daje premale ustupke, a da oni puno znače za napredak grada i gospodarstva. Tražili su gdje bi pošli pa su se na kraju skrasili u Padovi gdje je sveučilište s oko tisuću studenata osnovano odmah nakon Bolonje. Interesantno je da se prema Padovi slijevalo puno stranih studenta, ne samo Istre i Dalmacije, nego i Nijemaca ili Danaca jer je imalo veliku reputaciju.
"Knjiga zahvaća razdoblje do pada Republike. To je kolegici omogućilo da vidi neke razvojne linije. U početku je najelitniji bio studij prava i to je ostalo jedno dvjesto godina, a potom su se počeli osnivati drugi studij, npr. teologija u drugoj polovici 14. stoljeća. Padova Početkom 15. st. postaje službeno sveučilište Mletačke republike i tko god je htio u Mletačkoj republici doći na neko mjesto za koje je trebalo formalno obrazovanje, trebao je ići u Padovu. Naravno, to je jako puno donijelo gradu, a u 16. stoljeću je Padova imala snagu ponuditi nešto što drugi još nisu, npr. anatomske sekcije. No, u 17. st. dolazi do stagnacije, počele su se nuditi alternative, znači programi koje se moglo brže i s manje novca te proći manje muke. Doktorate su počeli dijeliti i drugi, neću baš reći da su se prodavali, ali skoro. Uz to, studenti iz Dalmacije i Grčke su dugotrajnom kuknjavom uspjeli postići da im se oprosti prisustvovanje predavanjima, što je imalo jako impakta na kvalitetu i malo po malo to je vodilo nekakvu provincijalizaciji studija u Padovi gdje je počelo dolaziti manje stranaca i nekako se osjetila ta silazna linija", ispričala je Lonza.
Relja Seferović je naglasio kako je “Prema izvoru znanja“ priča o 79 dubrovačkih studenata na Sveučilištu u Padovi, gdje su od kasnog 14. do početka 19.stoljeća uspješno studirali rimsko i kanonsko pravo, teologiju i medicinu te se više od polovice njih vratilo s diplomom.
"U Padovi su predavali najveći znanstvenici poput Galilea Galileja, a ugled i organizacija tog sveučilišta privukli su i Dubrovčane, tradicionalne takmace Venecije na Jadranu i međunarodnoj politici pa je baš u Padovi studirao najveći broj naših drevnih sugrađana. Osnovni problem koji je pogađao studente bili su iznimno visoki troškovi života i studiranja. Knjige su tradicionalno bile skupe,razne pristojbe još više. Autorica studentske teškoće opisuje životno, gotovo u anegdotalnoj maniri…Kad je financijski teret postao pretežak za pojedince i njihove obitelji, pomogli bi oporučni legati ili pojedinačne zaklade. Ipak, glavni je teret morala podnijeti država pa je stoga Senat Dubrovačke Republike 1557. donio zakon o stipendiranju studenata. Iako je siromaštvo bilo (a možda i ostalo) tipična boljka studenata, ovisnih o raznim vrstama potpore, to je bio samo sporedan razlog zašto Dubrovčani nisu utemeljili vlastito sveučilište. Interesa je bilo, umnih je ljudi uvijek bilo, a čak se i Venecija kao prostranija od Dubrovnika, nije usudila na svojem užem gradskom području podići sveučilište, strahujući od mogućih studentskih nemira, nego je za to poslužila nešto udaljenija Padova“, rekao je Seferović.
Na kraju je autorica rekla kako je “posebno zanimaju povijesne i teme studenata, a ova se tema sama nametnula. Raduje me da je knjiga ugledala svjetlo dana i nadam se da će neke potaknuti na buduća istraživanja. Jako sam sretna što je HAZU prepoznao moj doktorat kao nešto vrijedno objavljivanja i nadam se da će i čitatelji prepoznati vrijednost knjige. Prikupljanje materijala za disertaciju i kasnija istraživanja znanstvene literature i brojnih arhivskih izvora trajali su više godina, a istraživanje u arhivima i knjižnicama je prilično samotan posao. Upravo tom prilikom upoznate ljude bez kojih ova knjiga ne bi bila ista: neki pomognu savjetom, neki razgovorom, a neki preuzmu neprocjenjivu ulogu čitatelja“, rekla je Grdiša Asić i posebno zahvalila svojoj obitelji te mentorici Nelli Lonzi koja je znanjem i strpljenjem pomogla da knjiga ugleda svjetlo dana. Priznala je kako je ova tema nije dovela do kraja istraživanja nego do početka novih, točnije da već ima dva kraka koja idu ka vlastitom istraživanju, ali će te teme zasad ostati mala tajna.
