U parku Luja Šoletića u Gružu održan je književni susret s Dortom Jagić u sklopu programa „Knjige pod stablima“, koji je u petak, 21. kolovoza, okupio ljubitelje knjige, čitanja i književnosti različitih generacija. Razgovor s jednom od najosebujnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja moderirala je književnica i profesorica hrvatskog jezika Staša Aras.
Program je započeo predstavljanjem slikovnice „Inženjer leta na kraju svijeta“, koju je Dorta Jagić napisala u suradnji s ilustratoricom Monikom Meglić, a objavljena je u izdanju Naklade Ljevak. Riječ je o stihovanoj basni o pticama, letu, slobodi i hrabrosti, u kojoj pitanje fizičke sposobnosti prerasta u pitanje vjere u vlastite mogućnosti i spremnosti na nadilaženje vlastitih ograničenja. Nakon predstavljanja održana je kreativna radionica s Martom Baće i Robertom Kraljem, namijenjena najmlađim sudionicima.
Središnji i večernji dio programa bio je posvećen razgovoru s Dortom Jagić o njezinu književnom putu, poeziji i prvom romanu „Kafić Dan“, objavljenom 2025. godine u Nakladi Ljevak. Razgovor je ubrzo prerastao okvire predstavljanja knjige i otvorio pitanja ljubavi, ovisnosti, nasilja, ženskog iskustva, društvenih obrazaca, književne slobode i potrebe da književnost istražuje prostore koje bismo najradije držali izvan pogleda.
„Dorta je prvenstveno pjesnikinja, ali i vrhunska stilistica u hrvatskoj književnosti“, kazala je Staša Aras, ističući kako je njezin prvi roman važan i zato što „ocrtava i mapira jedan toliko autentičan i dosad neispričan prostor grada i određenu vrstu ljudi koje generacijski poznajemo, ali dosad nisu ovako predstavljeni“.
U razgovoru se posebno govorilo o nastanku romana i temi alkoholizma koja se kroz priču isprepliće s ljubavlju, obiteljskim odnosima, nasiljem, društvenim obrascima i položajem žene. Jagić je istaknula kako roman nije nastao iz unaprijed donesene odluke da će pisati prozu, nego iz potrebe da određena tema pronađe formu koja joj odgovara.
Iako polazi od intimne priče, autorica osobno iskustvo ne odvaja od društvenog konteksta. Upravo suprotno, zanima je ono što se događa kada pojedinačna sudbina počne odražavati šire obrasce vremena. „Ljubavi koje su nespretne i destruktivne, razni opijati – alkohol, droga – zapravo zrcale društvo. Mene ne zanima samo osobna priča. Osobna priča nikad nije samo osobna priča. Mene uvijek zanima ta društvena rezonanca.“
U takvom književnom svijetu posebno mjesto zauzimaju likovi koji se nalaze na društvenoj margini. „Likovi s ruba zanimljivi su mi jer su šareni, slikoviti, hodajuće opomene. Oni zapravo govore kako društvo živi i kakvo je njegovo stanje. Odražavaju polomljenu podsvijest svoga vremena.“
Posebna pažnja posvećena je glavnoj junakinji romana – emancipiranoj ženi u kasnim četrdesetima koja se nakon ljubavnog brodoloma pokušava ponovno sastaviti. Razgovor je otvorio i pitanja ženskog identiteta, društvenih očekivanja prema ženama koje nisu udane ili nemaju djecu te različitih oblika mizoginije i nasilja koji se mijenjaju zajedno s društvenim paradigmama.
Jagić je govorila i o autobiografskim elementima romana, naglašavajući da glavna junakinja nije njezin književni alter ego, premda među njima postoje dodirne točke. „Nije identična meni. U nekim stvarima da, u nekima ne. Dopustila sam joj neke opsesije i interese koji mene osobno ne zanimaju jer bi mi bilo strašno dosadno. Htjela sam je pustiti tamo gdje ja nikad ne bih.“
Roman je nastajao tri godine, a proces pisanja opisala je kao svojevrsno suočavanje s vlastitim iskustvima, ali i kao prostor intenzivnog istraživanja. Posebno mjesto u razgovoru zauzela je taksidermija, jedan od neobičnijih motiva romana, koja u priči postaje metafora za naše vezivanje uz destruktivne ljubavi, navike i odnose koji su, premda ih se i dalje držimo, zapravo već mrtvi.
Govoreći o vlastitom književnom postupku, Jagić se osvrnula i na odnos prema eksperimentu i neobičnom u književnosti. Istaknula je potrebu da književnost izađe iz sigurnih obrazaca i dopusti autorima da budu hrabriji, neobičniji i zaigraniji. „Sve smo više strogi, sve se više bojimo ludila. Normalni smo, funkcionalni, samo da ne bismo izmakli.“ Prema njezinu mišljenju, taj se strah prelijeva i na književnost. „Naše društvo je progutalo metlu. Književnost je zrcalo vremena.“
Autorica smatra da se pisci ponekad previše prilagođavaju očekivanjima čitatelja, tržišta i kulturnog sustava, čime se gubi dio književne nepredvidivosti. „Pisci su to kao progutali i onda se boje pisati nešto što je opičeno. Daj malo fantastike, bubni nešto blesavo.“
Njezin roman upravo zbog toga izmiče klasičnoj fabuli, oslanjajući se na unutarnji monolog, asocijativnost, poetski jezik, humor i erudiciju. U razgovoru se govorilo i o reakcijama čitatelja. Dok su neki roman doživjeli kao izrazito poetski i gust, drugi su upravo u njegovu jeziku pronašli najveću vrijednost. Jagić je pritom istaknula kako prilikom pisanja ne želi podilaziti očekivanjima čitatelja, nego pisati ono što joj je književno zanimljivo i važno.
Drugi dio susreta bio je posvećen poeziji, književnom putu i autoričinim počecima. Jagić je na hrvatsku književnu scenu stupila 1999. godine, kada je za rukopis „Plahta preko glave“ dobila nagradu Goran za mlade pjesnike. Iako je prvotno željela raditi u kazalištu, postupno se odlučila posvetiti pisanju. Uslijedile su brojne pjesničke zbirke, nagrade i međunarodna priznanja, a njezina su djela prevedena na više od 20 jezika. „Poezija je obilježila život. Nije lagan put, ali velika je duševna nagrada raditi ono za što si stvoren. Miran si sam sa sobom.“
Posebno se osvrnula na poeziju kao proces stvaranja i na važnost slobode u pisanju. Govoreći o jednoj od svojih zbirki, predstavila je i ciklus pjesama posvećen dvanaest žena koje su mijenjale povijest, nastao nakon dugotrajnog istraživanja. Kao važnu inspiraciju izdvojila je Edgara Leeja Mastersa i njegovo djelo „Spoon River Anthology“, ističući spoj biografije i monologa kao postupak koji joj je bio osobito zanimljiv.
Večer je zaključena pričom o Annie Londonderry, ženi koja je 1894. godine prihvatila okladu i krenula na put oko svijeta biciklom, iako ga prije toga nije znala voziti. Njezina priča, kao i brojne druge ženske priče koje Jagić istražuje i književno reinterpretira, poslužila je kao simbol hrabrosti, slobode i mogućnosti da se prijeđe granica onoga što se smatra mogućim.
Susret u Gružu tako je završio upravo ondje gdje je i počeo – kod književnosti koja ne pristaje na granice. Od slikovnice i svijeta ptica, preko romana o ljubavi, ovisnosti, nasilju i ženskoj slobodi, do poezije i zaboravljenih žena iz povijesti, Dorta Jagić predstavila je širinu autorskog svijeta koji već više od dva desetljeća počiva na jeziku, imaginaciji, humoru, istraživanju i hrabrosti da se ode tamo gdje književnost još nema ucrtane staze.
