Prvu reportažu o Visu 2 radio sam još prije skoro 20 godina. Dok se približavam improviziranom prihvatilištu za dubrovačke beskućnike pitam se je li itko od tih ljudi živ. Može li čovjek bez kuće preživjeti dva desetljeća u oronulom hotelu? Kada kažem beskućnik pri tom ne mislim nužno na nekoga tko nema mogućnost stanovanja, često je riječ o čovjeku kojeg više boli jer nema bližnje. Stoga bi ponekad umjesto beskućnik bilo bolje upotrebljavati imenicu bezbližnjik. Uvjeren sam da je lijepom broju žitelja Visa 2 veći problem nedostatak voljenih, nego nedostatak kvadrata.

Upravo je povod za moju reportažu u Visu 2 bila smrt Davora Vrdoljaka koji je preminuo, a da u početku nitko nije primijetio. Davora sam znao iz viđenja sa Straduna devedesetih godina, uvijek mi je bio zanimljiv, njegovo oblačenje poput hipika, vidjelo se da je svoj. I u vrijeme pisanja moje prve reportaže iz Visa 2 bio je jedan sličan lik, boem, Selim Turki se zvao, bavio se poezijom i izdavao knjige. I onda kada sam posjetio Turkija, i evo sad kada nas je napustio Vrdoljak, strašno su me pogodile te ljudske sudbine, nepredvidivi životni ruleti. No, sjećam se da mi je i Selim onda govorio da je sve u redu, da mu je dobro u životu, bio je vedrog duha, puno optimističniji od velike većine ljudi koji žive u vilama s bazenima.

Na kraju je, valjda, sve stvar percepcije. Ali kada čovjek dođe do ulaza u Vis 2 i recepcije, ne budu mu baš ružičaste percepcije. Uokolo porazbacane mašine za robu i suđe, poderana odjeća i obuća, ima čak i automobilskih guma. Fasada se raspada, slova Vis 2 samo što ne otpadnu. Izlazim ponovno vani, pa šetam s vanjske strane 'hotela', sve je mirno, ne čuju se nikakvi glasovi, kao da nema nikoga. Tišinu rujanskog jutra paraju jedino cvrčci. Evo me sad na strani od mora, ni tu nema nikoga, čak ni kupača, sunce još nije prostrlo svoje zrake preko stjenovite plaže. Pa čovječe, ima li uopće (i)koga u prihvatilištu?

Prije Visa 2 bila na ulici

Odlučujem ući unutra i penjem se na kat. Hodnicima nedostaje pitura kao Josipi Lisac Karlo Metikoš. Ipak jedna vrata su otvorena, dopire miris kafe. Kimeta se taman probudila. Poziva me da sjednem, a ja joj govorim kako ima lijepo ime, nikad ga prije nisam čuo. Prostor je prekrasno uredila, ima dušu. Čim su na zidovima knjige i CD-ovi feng shui je odmah dobar. Započinje svoju priču.

-Mučila me mrena na lijevom oku, evo sad sam je operirala, pa nešto vidim, nešto ne. Imam i neke druge zdravstvene probleme što je i normalno jer sam skoro dogurala do sedamdesete. Ovdje sam već deset godina. Ima nekih ljudi koji su i više od dvadeset. A opet puno ih je i pomrlo. Samo u mojoj sobi umrlo je četvero ljudi prije nego što sam došla – priča nam Kimeta.

Pitam je kako je uopće stigla u Vis 2?

-Radila sam u dubrovačkoj bolnici na odjelu Andra Vlahušića, a bili smo i susjedi. Nakon što mi je muž umro, ostala sam samohrana majka. Živjela sam kao podstanar u prostoru koji je bio u vlasništvu pravoslavne crkve. No, oni su ga prodali, ja sam morala izaći i nisam imala gdje. Otišla sam na ulicu, snalazila sam se kako sam znala i umjela. Dijete mi je zbog ulice završilo u Domu Maslina. Kada mi je takav život dozlogrdio, jer sam dugo patila za malim, na kraju sam se obratila Vlahušiću, rekla mu svoju životnu priču, te da sam na ulici. Tako sam došla ovdje. Inače, zdravstveni problemi muža počeli su kada je u ratu dobio otkaz u svojoj firmi. Onda ga je i strefio moždani udar – govori nam svoju životnu sudbinu žiteljka Visa 2 dok pripaljuje novu cigaru.

Kakav vam je život ovdje, imate li problema sa sustanarima?

-Nemam nikakvih posebnih problema. Doduše, ni ne družim se s njih previše, samo s nekima moje generacije. Ima samo jedna problematična osoba koja izmišlja razne probleme, zna iz čista mira zvati policiju izmišljajući svakakve priče, ali u globalu nema skandala. Neki stanari bi mogli biti čišći, paziti na stubište, ispred svojih vrata. Ima nekih koji su odlični, drugi malo manje – objašnjava Kimeta.

Najvažnije joj je da je sin opet blizu. I on je u Visu 2. Inače, zaposlen je u jednom ugostiteljskom objektu. Pitamo je je li zna sudbinu Davora i Selima?

Naslijedio nekretninu pa odmah umro

-Baš sam ja prva osjetila neugodan miris iz Davorove sobe. Nadala sam se da je možda riječ o nekoj životinji, ali nažalost nije. Davor je preminuo dva, tri dana prije. Bio je baš drag. Isto kao i Selim. Nažalost, i on je preminuo nedugo nakon što sam stigla u Vis 2. Znate li da se brinuo o jednoj starijoj gospođi? Imao je ugovor o uzdržavanju. Kada je ta starija osoba preminula, Selim je naslijedio nekretninu, ali odmah je i on sam umro. Eto što ti je sudbina, što ti je život. Inače, bio je jako drag, pametan, načitan, ljubazan – sjetno će teta Kimeta.

Nedaleko njene sobe pokušavam doznati životnu priču od još jednog stanara. Kucam, i iznutra čujem glas.

-Tko je?

-Novinar. Želio bih doznati…

-Mrš, gubi se – ljubazno nas je stanar Visa 2 poslao u rodnicu.

Ali ne odustajem. Opet kucam. Ovoga puta gospodinu Antu. On me pušta u svoj životni prostor. Baš je lijepo sređeno, Anto mi govori kako je građevinar po struci, kako je sam obavio dobar dio potrebnih radova u svom prostoru. Čestitam mu i pomalo sam ljubomoran. Pa jesam li ja normalan? Jest da sam i sam podstanar (što je u biti ljepša riječ za beskućnika), ali kako mogu biti ljubomoran na čovjeka koji živi u prihvatilištu? Možda biste bili i vi da dođete na njegov balkon. Pogled puca na grebene, Neptun, Elafite – modra boja mora prelijeva se u plavkastu od neba, a između se ugurala zelena od borova. A kroz grane, dole na plaži, naziru se i djelići tirkize. Idila.

-Vama bi najgore bilo da Grad Dubrovnik izgradi novo prihvatilište i da tamo morate preseliti - izleti mi nepristojno - Ostali bi bez ovog fenomenalnog pogleda, ali i plaže.

-Da, dobro govorite. Baš je sjajan pogled, svi koji dođu dive se. A i plaža je odmah tu, kupam se cijelo ljeto – iskreno će ovaj građevinar i branitelj – A realno i mislim da se prihvatilište neće još dugo vremena graditi negdje drugo. Bilo je govora o onoj zgradi Hrvatskih cesta ispod Mosta Franja Tuđmana, ali po zakonu se radi sigurnosti ne smije graditi na takvom mjestu odnosno pod mostom. Tako da od toga svega neće biti ništa. Grad Dubrovnik bi negdje trebao kupiti zemljište i napraviti zgradu, ali to je duga procedura. Na kraju krajeva, ja to sigurno neću doživjeti.

Pitam ga je li prokišnjava, bude li zimi hladno?

-Pa na pokojim mjestima ima vlage. Grijemo se na grijalice, može se izdržati. Struja ne izbacuje. Voda i kanalizacija su isto u funkciji. Uglavnom, može se ovdje živjeti, nije tako loše kako izgleda na prvu – zaključuje ovaj stanar.

Dok mi to govori s njegove televizije Alen Islamović se dere:

-Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, đurđevak zeleni, svima osim meni.

'Vidite koliko pogodnosti'

Baš je zanimljiv život. Svi bismo na prvu pomislili, da nama koji nismo u Visu 2, đurđevak zeleni, ali jedna stanarka koja je željela ostati anonimna, kaže da je njoj boravak u Visu 2 isti, ako ne i bolji, nego da živi u zgradi u Mokošici ili Gružu.

-Skoro svaka zgrada u Dubrovniku ima neke probleme. Užasne fasade, ne poštuje se kućni red, bezobrazni stanari, psi i mačke, smeće uokolo zgrada, problemi sa sjenicama. Kada čovjek malo bolje promisli, ne razlikuje se Vis 2 nimalo od Mokošice. Mi, za razliku od njih, često imamo proces deratizacije. Svaki put kada netko umre, evo baš kao što je sad bio slučaj s Davorom, ali i ne samo kada se premine. Znači, da su uvjeti u Visu 2 sigurno sterilniji nego primjerice u gruškom neboderu. Ja vam ovo govorim iskreno i objektivno. Mogla bi, naravno, naći mane i pljuvati, svugdje se to može, ali ništa u životu nije crno-bijelo, pa tako ni ovo – iskreno naglašava ova stanarka.

Dodaje kako Grad Dubrovnik ima sluha za potrebe stanovnika prihvatilišta.

-Mi u svakom trenutku imamo na raspolaganju Natašu koju možemo zvati za psihosocijalnu pomoć. U bilo koje doba dana i noći. Imaju li takvu mogućnost drugi stanovnici? Kada crkne bojler, Grad to riješi. Ili vodokotlić, slavine. Možda nekad ne dođu isti tren, ali dođe li vama meštar odmah kad ga zovete? Sve to košta, a nama je besplatno. Dobijemo i humanitarne pakete svakih petnaestak dana. Ulje, mlijeko, šećer, brašno, pastu, higijenske potrepštine... A korisnici imaju mogućnost odlaska u pučku kuhinju u Gružu. Vidite koliko pogodnosti. I sad bih ja trebala pljuvati Grad Dubrovnik i Crveni križ, a pogledajte koliko pomažu – govori nam ova korisnica.

Najveći problem Visa 2 su, prema njenom mišljenju, ustvari građani Dubrovnika. Oni žele 'pomoći' stanovnicima, a u biti im rade štetu. Donose odjeću i obuću, razne mašine, madrace, svakakve potrepštine koje ne trebaju stanarima, pa onda ostanu razbacani na sve strane, pa se nered i šporkeca čine ogromni.

-Apeliram na građane Dubrovnika da nam ništa ne dovoze. Tako nam samo rade štetu. Puno smeća za sobom ostavljaju i kupači. Tako da Vis 2 izvana izgleda grozno, ali za to su najmanje krivi stanovnici, razumijete?

Za svoje susjede ima samo riječi hvale.

-Ne znam kad sam zadnji put bila u situaciji da bih zvala policiju. Ima ta jedna osoba koja je problematična i sve joj smeta, ali u kojoj zgradi nema takvih? Inače su susjedi sjajni, spremni pomoći u svakoj prilici, puno više nego u nekoj klasičnoj zgradi. Svi smo nekako povezani, slavimo zajedno Božić, Bajram, sve blagdane. Nije nama loše, pričam vam sve ovo realno, jedino što bi trebalo počistiti to smeće koje nam dovoze Dubrovčani, i eventualno opiturati fasadu i zidove – ističe stanarka Visa 2 koju smo uhvatili pred recepcijom taman kad je išla na posao.

Eto koliko je važna percepcija. Nije problem sama situacija, nego kako mi reagiramo na nju. Dio ljudi u Visu 2 gleda na svoju situaciju kao na katastrofalnu, a drugi dio vidi i ogromne prednosti. Potpuno različiti pogledati na iste činjenice.

Nije važno je li đurđevak crveni ili zeleni, nego kako se čini meni. Dok napuštam recepciju, izgleda mi kao da sam i sam promijenio percepciju. Bio bi na to ponosan moj dobri Selim Turki, beskućnik koji je umro baš u trenutku kada je dobio kuću. I mi svi ćemo jednog dana umrijet. S kućom ili bez nje. A to nam tad neće biti nimalo bitno.