PRIVATIZACIJA DUBROVKINJE Kako se Zagrebačka banka domogla vrijedne nekretnine

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Google Steet View screenshot
Danas pišemo o takozvanoj zgradi Zagrebačke banke gdje je danas prodavaonica Vipneta

Iako smo za danas najavili da ćemo pisat o privatizacije Kasarne, to obećanje nećemo ispuniti, jer nam nisu stigli odgovori na sva pitanja koja nas interesiraju. Stoga ćemo se okrenuti privatizaciji jedne od najatraktivnijih nekretnina Dubrovkinje Nuove. Riječ je o takozvanoj zgradi Zagrebačke banke gdje se danas nalazi prodajni centar tvrtke Vipnet.

Zagrebačka banka 1998. godine kupuje atraktivnu zgradu veličine 175 kvadrata za 300 tisuća maraka, odnosno za oko 1700 maraka po kvadratu.

Pisali smo već kako vaterpolist Hrvoje Herceg iste godine kupuje ruševni kafić Dix za 2000 maraka po kvadratu, te u njega ulaže dodatnih sto tisuća maraka, jer prostor nema ni izolaciju, ni vodu, ni struju, ni sanitarni čvor.

Kako je moguće da se u istoj godini obavljaju dvije cijenovno različite kupoprodaje? Herceg plaća 2000 maraka, a Zagrebačka banka 1700 maraka za kvadrat. Također treba kazati da je zgrada Zagrebačke banke na neusporedivo atraktivnoj poziciji od kafića Dix, što bi po tržišnoj logici dovelo i do skuplje cijene. Da je Herceg platio 1700, a Zaba 2000 maraka za kvadrat, donekle bi bilo shvatljivo. Ali ovako, nije baš najjasnije.

Ovdje ćemo spomenuti da je članica Uprave Katica Matić samo dvije godine poslije ove transakcije svoj stan u Lapadu, prodala za veću cijenu po kvadratu, nego što je Zagrebačka banka platila nekretninu od 'njene' tvrtke. Podsjetimo, tržišna cijena nekretnina u Dubrovniku 1998., pa sve do 2000. godine, je oko 2000 maraka za kvadrat.

Zagrebačkoj banci nekretnina se prodala izravnom pogodbom, bez javnog natječaja, a Zagrebačka banka nekretninu je u potpunosti platila prijebojem, jer je Dubrovkinja Nuova imala dugovanja prema njoj.

Naravno riječ je o kreditima. Jučer nam je tvrtka Gravosa d.o.o., pravni slijednik Dubrovkinje Nuove, poslala demantij u kojem kazuje kako je dio nekretnina morala prodati zbog dugovanja tvrtke prema dobavljačima, bankama i drugim subjektima.

U redu, uzmimo da su to bile poštene namjere Uprave. Žele prodati dio nekretnina, jer imaju dugovanja na raznim stranama. Može li onda itko normalan objasniti zašto Dubrovkinja Nuova prodaje nekretnine ispod cijene ako ih već moraju prodavati zbog dugovanja, koja, kako sami kažu, počinju još u vrijeme rata, kada je tvrtka pretrpila materijalnu štetu? Umjesto da nekretnine prodavaju po najvećoj mogućoj cijeni kako bi se tvrtka i njeni zaposlenici što duže održali, oni rade drugu krajnost.

Prodavaju nekretnine ispod cijene, te tako dobiju manje novca za tekuće poslovanje. Onda se opet moraju zadužiti kod banke ili nekog drugog, pa im onda opet prodaju nekretninu po nižoj cijeni od tržišne. Sve je to začarani krug u kojem nemamo odgovor na ključno pitanje: Ako su se već nekretnine morale prodavati, zašto se nisu prodavale po tržišnim cijenama? Riječ je o nekretninama na najatraktivnijim mogućim lokacijama, te se za njih mogla dobiti i veća cijena od prosječne. A nije se dobijala ni prosječna, nego niža od realne. Na to pitanje tvrtka Gravosa u svom demantiju ne odgovora.

Zagrebačka banka nedavno je zgradu prodala nekretninskom mešetaru Dobroslavu Ravliću, čovjeku koji živi u Makarskoj. Zanimljivo da je Ravlić za kupnju zgrade Zagrebačke banke uzeo kredit upravo u Zagrebačkoj banci. Uvidom u zemljišne knjige, vidi se da je Ravlić  založio kupljenu nekretninu, zbog osiguranja kredita u iznosu od 480 tisuća eura. Ravlić je, potom, zgradu iznajmio tvrtki Vipnet. Čovjek također, što je opet zanimljivo, i u Makaraskoj poslovne prostore iznajmljuje upravo Zagrebačkoj banci i Vipnetu.

Isto tako, Gradu Dubrovniku ova je zgrada vrlo važna. Svojedobno se govorilo kako bi se zgrada rušila zbog proširenja prometnice, jer je upravo na prostoru zgrade Zagrebačke banke promet, kako automobila, tako i pješaka, najgušći.

Kako god završi, i Zagrebačka banka, i Ravlić će profitirati na kupoprodaji nekretnine Dubrovkinje Nuove. Jedino tko nije dobro prošao je upravo ta tvrtka, koja je više od desetljeća izlazila u susret mnogim kupcima s manjim cijenama od tržišnih prilika.

Hrvoje Herceg nije bio te sreće. Kad već spominjemo kupce koji su nekretnine kupili po tržišnoj cijeni, red je da nešto kažemo i o tvrtki Brenum.

Naime, o vlasniku Brenuma Lukši Jakobušiću pisali smo u aferi Zamračene zidine, pa bi  od nas itekako bilo objektivno da kažemo na koji način je njegova tvrtka došla do prostora Dubrovkinje Nuove na Batali.

Tvrtka Brenum 2001. godine od Dubrovkinje Nuove kupila je prostor na Batali veličine 120 kvadrata za 250 tisuća maraka, odnosno nešto više od 2000 maraka po kvadratu. Za kupoprodaju ove nekretnine, bio je raspisan javni natječaj, a ponuda tvrtke Brenum bila je najbolja. Dodali bismo i realna za prilike u tom vremenu.

Zašto se druge nekretnine nisu prodavale po tim, normalnim i realnim cijenama zna Pavo Miloglav, ali neće da kaže. Ako se već prebijao dug sa Zagrebačkom bankom, nekretnina se mogla procijeniti na puno veću cijenu od tržišne. Nešto nam govori da se Banka ne bi bunila, jer je vjerojatno bila svjesna da je riječ o odličnoj poslovnoj lokaciji, te da će na njoj zaradit. Poslije se ispostavilo da je zarada višestruka – uložilo se 300 tisuća maraka, a dobilo 480 tisuća eura uz kamate. Još ako Ravlić ne bude mogao vraćati kredit, opet će joj pripasti. Tko kaže da ne postoji nekakav dogovor između njih?