PRIVATIZACIJA BABINOG KUKA Kako je Grad Dubrovnik ostao bez 200 tisuća kvadrata vrijednog zemljišta

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Zvonimir Pandza/PIXSELL
Babin kuk je Gradu Dubrovniku trebao dati skoro 200 tisuća kvadrata zemljišta, ali to se na kraju nije dogodilo

Hotelsko turistički centar Dubrava Babin Kuk, prije rata u svom je posjedu imao brojne vrijedne nekretnine. Spomenut ćemo one najatraktivnije: hotele President, Argosy, Plakir, Tirena, Minčeta, kamp Solitudo, Kuća starog kapetana, Trgovački i gospodarski centar, odnosno poslovne prostore oko Malog Straduna, restorane Komin i Orsan, snack Maro, dječji centar, vanjski bazen, 12 tenis terena i još neke druge manje vrijedne izgrađene objekte.

Osim vrijednih izgrađenih nekretnina, Babin kuk je u svom posjedu imao brojna neizgrađena zemljišta čija je priča u privatizaciji Babinog kuka, za razliku od Dubrovkinje, mnogo važnija, jer ona još uvijek diktira kako će Babin kuk izgledati u budućnosti odnosno tko će i što graditi na brojnim neizgrađenim atraktivnim parcelama.

Babin kuk je raspolagao s nevjerojatnih 838 tisuća kvadrata zemljišta od kojih veći dio do dana današnjeg nije izgrađen. Mladen Falkoni, direktor Babinog kuka u to vrijeme, u početku privatizacije mora popisati imovinu tvrtke i njenu vrijednost. Tako Falkoni za 646 tisuća kvadrata zemljišta procjenjuje vrijednost i uključuje je u temeljni kapital Babinog kuka. Tadašnja cijena tog zemljišta je oko 80 milijuna njemačkih maraka, a nju je odredio Fond, dok je Uprava Babinog kuka procjenila vrijednost tog zemljišta na svega tridesetak milijuna maraka. Zanimljivo, da Državna revizija u svom izvješću ističe kako je vrijednost tog zemljišta bila veća od 100 milijuna maraka, što je za 20 milijuna maraka više od procjene Fonda, i čak za 70 milijuna maraka više nego što je uprava na čelu s Falkonijem procijenila vrijednost tvrtke kojom upravljaju!

Puno važnije je, međutim, da vrijednost za 191 tisuću metara kvadratnih zemljišta nije procjenjeno i ono ne ulazi u temeljni kapital tvrtke.

To je u suprotnosti s odredbama članka 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća koji kazuje da se to mora napraviti, inače se prenosi u vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju. Međutim, vlasništvo nije preneseno u Fond, iako je to prema odredbama članka 47. Zakona o privatizaciji trebalo učiniti, već se priča oko skoro 200 tisuća kvadrata vrijednog zemljišta, počela komplicirati.

Falkonija smo pitali da nam objasni situaciju, ali nije bio raspoložen za velike komentare. Rekao nam je da u toj firmi ne radi već 15 godina, te da se za sva pitanja vezana uz poslovanje Babinog kuka, javimo aktualnoj upravi.

Falkoni, podsjetimo, bio je direktor Babinog kuka od travnja 1991. do 25. ožujka 1999., kada investicijski fond Dom fond postaje većinski vlasnik Babinog kuka i 'ubacuje' ga u tvrtku Valamar koja je pod njihovom kontrolom, te instalira direktora Uwea Geisera na Falkonijevo mjesto.

No vratimo se mi na devedesete i spomenuta zemljišta. Šteta što nam Falkoni ništa ne želi reći, jer je priča oko tih skoro 200 tisuća kvadrata zemljišta jako zanimljiva i to sve do današnjih dana.

Naime, vrijednost tog zemljišta vjerojatno nije procjenjena, jer je Upravni odbor u sastavu Ivan Đerek, Perica Cvjetković, Davor Miloglav, Šime Đodan (ujedno je bio i predsjednik Nadzornog odbora sve do kupnje Valamara) i Ivo Bautović, 1994. godine donio odluku da se to zemljište prenese u vlasništvo Grada Dubrovnika. Tih 191 tisuća kvadrata zemljišta sastoji se od pomorskog dobra (21 tisuća kvadrata), ceste i putovi (69 tisuće kvadrata), te onaj najvažniji dio – oko 100 tisuća kvadrata neizgrađenog građevinskog zemljišta i zelenih površina.

Upravni odbor, nakon odluke, podnosi zahtjev Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske za davanje suglasnosti na ovu odluku, ali ta institucija, iz nepoznatih razloga, nikad nije dala odgovor na suglasnost.

Epilog je da je Grad Dubrovnik ostao bez vrijednog zemljišta, a da je Babin kuk prekršio zakon, jer nije procjenio vrijednost zemljište, nije ga uvrstio u temeljni kapital, a ako to već nije učinio, vlasništvo je trebao prenijeti Fondu za privatizaciju, ali ni to se nije dogodilo. Zbog nonšalancije državnih institucija, ali i ljudi koji su vodili Babin kuk, repovi oko vlasništva djela zemljišta na tom atraktivnom poluotoku, vuku se sve do danas, a Grad Dubrovnik i Babin kuk još uvijek se spore po sudovima.

Najluđe je od svega, što je Mladen Falkoni dio tog zemljišta koje je trebalo pripasti Gradu Dubrovniku, tijekom druge polovice devedesetih godina, prodavao fizičkim osobama, ali i one su imale problema oko upisa vlasništva, upravo iz razloga što vrijednost tog zemljišta nije bila unesena u temeljni kapital Babinog kuka. Poslije mnogih peripetija, kao vlasnik se upisala država, a kupci, koji su Falkoniju uredno platili zemljište, ostali su kratkih rukava (o ovim problemima ćemo potanko pisati u sljedećim nastavcima). Falkoni je prije prodaje, trebao od Fonda za privatizaciju zatražiti obnovu postupka pretvorbe, ali on to nije učinio, iako je po zakonu bio dužan.

Tek nakon odlaska Falkonija s mjesta direktora, nova uprava na čelu s Uweom Geiserom zahtijeva od Fonda za privatizaciju da obnovi postupak pretvorbe kako bi se to sporno zemljište našlo u temeljnom kapitalu Babinog kuka. Međutim, Fond odbija to učiniti, a problemi oko tog zemljišta traju sve do danas.

Kako je moguće da je Falkoni prodavao zemljišta fizičkim osobama, a koje je trebalo pripasti Gradu Dubrovniku, bez da je isto bilo u temeljnom kapitalu tvrtke, odnosno da se kupci nisu mogli upisati kao novi vlasnici, iako su uredno platili cijenu koju im je Falkoni odredio? Nažalost, on o tom vremenu ne želi govoriti.

Spomenimo i to da je Babin kuk, početkom devedesetih godina imao čak 862 zaposlenika. Deset godina kasnije u firmi radi samo 332 radnika. Znamo koji su razlozi -  zbog rata, turisti nisu dolazili, tvrtki je padao prihod, i zaista su to bila teška vremena za poslovanje.

Kako bi Falkoni namaknuo sredstva za plaće radnika i druge tekuće troškove, rasprodavao je nekretnine Babinog kuka. U njegovom mandatu prodano je točno 100 nekretnina. Prodavao je zemljišta, poslovne prostore oko Malog Straduna, skladišta, Kuću starog kapetana, praonicu u auto kampu Solitudo, restoran Komin, djelove upravne zgrade te mnoge druge nekretnine o čemu ćemo više pisati u sljedećim nastavcima.