test

ZRINSKI i SKALA ove godine slave 50. rođendan, izgrađeni su u brodogradilištu u Mokošici

Autor: Ivo Batričević Autori fotografija: privatna arhiva
Ivo Batričević u rubrici 'Priče o moru i brodovima' Dubrovačkog dnevnika donosi detalje o brodovima Zrinski i Skala koji ove godine slave 50. rođendan. 

Zajedničkim naporima Uprava Rezervata Lokrum, ali i posada, prema mišljenju brojnih sugrađana, besprijekorno svih ovih godina održavaju svoje brodove koji su prevezli milijune i milijune putnika na jedinstven otok Lokrum.  

Turisti su za svoga boravka u Dubrovniku uvijek rado posjećivali Lokrum. Prvi barkarijoli su vozili na vesla između Gradske luke i Lokruma, a u ljetnoj sezoni 1904. parobrodići MARIJA i URSUS su svakodnevno plovili od 8:00 do 20:00, i to svako pola sata prema Lokrumu. Vlasnik URSUSA je bio Jako Batinić. Parobrodić je izgrađen u Engleskoj, nabavljen 1902., za pogon parnog stroja je koristio garbun,  plovio je 7 milja na sat, a mogao je udobno smjestiti 14 putnika. Vlasnici  MARIJE su bili Frano Goll i Ivo Jelić. Nabavljen je 1901., bio je duljine 8,10, širine 2,10 i visine jedan metar.     

 Navest ću i ostale parobrode koji su povremeno plovili po želji putnika na Lokrum ili u bližu okolicu, a neki od njih su održavali i pruge. Nakon izgradnje hotela Imperial 1897. kojega je izgradio Austrijski Lloyd, nabavljen je mali parobrodić imena IDA za prijevoz hotelskih gostiju, ali i za ostale turiste i čeljad Grada. Vozio je izlete po okolici, ali često ih  je dovodio na Lokrum te postoji jedna lijepa fotografija parobrodića IDA u Portoču. Taj parobrodić je bio izgrađen 1888. u Trstu, imao je 7 brt-a , duljine 12,64 i širine 2,5 metara. Na njemu su bila zaposlena tri člana posade, a mogao je prevoziti 30 putnika. Zapovjednik broda je bio Frano                                                                                          Goll, inače brodski agent Austrijskog Lloyda u Gružu. 

Drveni parobrodić  MAUZ je izgrađen 1894. u Gružu, duljine 9,0, širine 2,5 metra, bio je visok 1,2 metara, a vlasnik mu je bio Robert Škoda. Vlasnik parobrodića  ANČICA je bio Jako Bojanović, a parobrodića  ELENA Nikola Srinčić, oba su nabavljena 1901. godine. Na Lokrum su još povremeno dolazili parobrodići: LACROMA, TONĆI, VENĆESLAV od Jaka Batinića, SOKO, SOKO II, motorni brodić RAGUSIN i nakon Prvog svjetskog rata male motorne brodice kao što su Dixie, Victoria, lijepa barka od mahagonija od barkarijola Giusti Težaka itd...

Cjenik usluga iz 1910. 

 Poznat je cjenik njihovih prijevoznih usluga iz 1910. godine (izvor : Ivo Perić). 

''Za prijevoz barkom iz Gradske luke do luke u Pilama, do najbližeg iskrcavališta na Lokrumu ili do Betine špilje plaćalo se odlazak, za jednu osobu 60 para tj hellera  (para je bila domaći sinonim za heller kao dio austrijske krune), za 2 osobe svaka po 30 para, za više osoba svaka po 24 pare, a za odlazak i povratak za 1 osobu 80 para, za 2 osobe po 50 para, za više osoba svaka po 40 para. Noću i to „točno i za vrijeme vojničke retirate (bubnjanja na sanak)“ prijevoz barkama se plaćao za jednu trećinu više. Ako bi putnici zahtijevali da zbog nevremena ili potrebe brže vožnje veslaju dva veslača, cijena prijevoza je također bila uvećana za jednu trećinu. Putnici su mogli iznajmiti barku i za duže vrijeme te bi ih prvi sat koštao 1 krunu, a za svako pola sata dalje po 50 para (hellera). U barkama koje su bile u službi javnog prijevoza, morale su, na vidljivom mjestu, biti istaknute cijene.''                                              

Početak rada javne ustanove Rezervat Lokrum

Organizirani istraživački rad u području oceanografije i ribarstva u Dubrovniku započeo je nakon Drugog svjetskog rata osnivanjem Ribarstvene stanice 1946. godine i utemeljenjem Biološkog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) 1949. godine. Pri Biološkom institutu su bili prvi početci rada Rezervata Lokrum, ali je JAZU 21. siječnja 1967. predložio izdvajanje rezervata tako da je Javna ustanova Rezervat Lokrum u potpunosti samostalno započela s radom 29. veljače 1968., prijestupne godine. 

Od samog početka javnog prijevoza na Lokrum spominju  se manje brodice tipa lajboti,  bilo ih je nekoliko te su dva bila aluminijska, a četiri su bila drvena. U kolažu svih brodova Rezervata Lokrum je i plavi lajbot koji je tada bio u vlasništvu Vedrana Grabovca. Prvi brod u vlasništvu Rezervata je bio POLAČE, te su kasnije nabavljeni pod registarskim brojem:  BRODICE, LEUT, METKOVIĆ (pod registarskim brojem 351 DB) kasnije kao brod LOKRUM, a pod brodom SKALA (prva), ZRINSKI, SKALA i ARGOSY.

Naručitelj gradnje brodova Zrinski i Skala je bilo Hotelsko Dubrovnik

Iz novinskog članka Slobodne Dalmacije od 14. rujna 1971. je vidljivo da je ZRINSKI i SKALU naručilo poduzeće Hotelsko Dubrovnik i da su za njihovu izgradnju platili dva milijuna ondašnjih dinara. Hotelsko Dubrovnik je imalo interes ulaganja u brodove jer su imali svoje ugostiteljske objekte koje je trebalo napuniti s brodovima većeg kapaciteta, a oni su u jednoj plovidbi mogli dovesti svaki po 200 putnika. Odmah nakon porinuća Hotelsko Dubrovnik je oba broda prepisalo na Rezervat Lokrum tako da su u Lučkoj kapetaniji Dubrovnik 1971. već upisana na vlasnika  Javnu ustanovu “Rezervat Lokrum''. To je i vidljivo u njihovom e- upisniku brodova kao i u Hrvatskom registru brodova iste 1971. godine, a koji su im prije prvih plovidbi dali odgovarajuće svjedodžbe. 

Brodovi su se gradili u brodogradilištu / škaru Mokošica po nacrtu ing. Đina Lasića, a  koji je tada bio u vlasništvu brodogradilišta Greben iz Vela Luke. Od brodograditelja se spominju Ivo Buratović, Kapetanić, Gardašanić, Badelj, Filippi i još nekoliko naših i brodograditelja iz Vela Luke.                                                        

Iz novinskog članka Slobodne Dalmacije od 18. svibnja 1971. je vidljivo da su oba broda trebala biti predana na korištenje do početka srpnja, ali zbog obima posla i gradnje još nekoliko brodova istovremeno, kasnili su. 

Najposjećenije dubrovačko izletište

Slobodna Dalmacija od 24. rujna 1971. godine navodi da je Lokrum posjetilo od 1. svibnja do 20. rujna oko 120 tisuća Dubrovčana i turista, a što je u odnosu za isto razdoblje 1970. godine povećanje od 30 posto. Ujedno se Lokrum tako svrstao u najposjećenija dubrovačka izletišta, koje posebice pruža sve ugođaje u vrijeme trajanja kupališne sezone, jer pored bistrog mora, ugostiteljskih i drugih usluga debela hladovina stoljetnih borova djeluje kao melem u toplim danima.

 U protekloj sezoni izletnike su prevozile četiri brodice rezervata Lokrum i brod SKALA (prva) dok će uskoro flotila biti povezana s dva nova broda koja će doprinijeti da otok Lokrum bude još posjećeniji jer će odjednom svaki od njih moći primiti po 200 putnika. 

 ZRINSKI je porinut u more 28. svibnja, a SKALA 20. listopada 1971. godine te je nastavak radova uslijedio na vezu brodogradilišta, kao i testne vožnje koje su bile pod nadzorom Registra koji im je iste godine dao sve potrebne svjedodžbe za sigurnu plovidbu s 200 putnika. 

U novinskom članku Slobodne Dalmacije od dana 6. ožujka 1972. piše da se brodovi nalaze vezani u Gružu te da su spremni za plovidbu. Iste godine se trebalo riješiti veoma derutnog broda SKALA (prva) koja je bila isto vezana u Gružu te se sjećam razgovora sa Stijepom Petkovićem - Pempom koji mi je rekao kako su brod napunili kamenjima i oteglili na 1000 metara od Lokruma i tamo ga potopili.

Tehnički podaci brodova

Motorni brod ZRINSKI ima 51,6 BT-a (volumen), dug je 20, širok 5,9 metara, a gaz na ljetnoj teretnoj liniji je 875 milimetara. Ima duplu posadu te su naizmjenice uvijek po 3 člana posade, a  može prevoziti 200 putnika. U samoj izgradnji su mu ugrađena dva motora Torpedo - 4 cilindra, jačine 45 kilowata ili  60,3 konjskih snaga. Godine 2000. su mu ugrađena dva nova motora Catepillar svaki po 155 konjskih snaga, a od 2016. mu po treći put ugrađuju po dva nova motora Cummins jačine 250 konjskih snaga svaki.   

Motorni brod SKALA ima 51 BT-a (volumen), dug je 20, širok 6 metara, a gaz na ljetnoj teretnoj liniji je 950 milimetara. Ima duplu posadu te su naizmjenice uvijek po 3 člana posade, a  može prevoziti 200 putnika. U samoj izgradnji su mu ugrađena dva motora Torpedo - 6 cilindra, jačine 140 konjskih snaga. Godine 2003. su mu ugrađena dva nova motora Caterpillar svaki po 155 konjskih snaga, a od 2017. mu po treći put ugrađuju po 2 nova motora Cummins jačine 250 konjskih snaga svaki.      

Prva održavanja broda su se obavljala u brodogradilištu Greben - Vela Luka u Mokošici,  a od 80.- tih godina u brodogradilištu Greben - Vela Luka u Vela Luci. Od 2008. godine redovno održavanje oba broda je u brodogradilištu Betina na otoku Murteru.                                                     

Brodovi u Domovinskom ratu

ZRINSKI i SKALA su dočekali rat u Dubrovniku. ZRINSKI je završio potopljen u ACI Marini Dubrovnik, a SKALA je bila pogođena s dvije granate u lijevi bok i u provu, ali je zadržala plovnost. To se privremeno zakrpilo kako se moglo od okupacije Mokošice do oslobođenja, odnosno negdje do svibnja 1992., kako bi se moglo održavati vezu između Grada i Mokošice. Nakon oslobađanja Mokošice Ivo Đivanović ju je odveo u Veliko jezero na otoku Mljetu i tamo je stajala neko vrijeme. Nakon što je neprijateljska vojska napustila okupirani dio Rijeke dubrovačke, brod ZRINSKI je izvađen i popravljen.     

Ponovo su krenule plovidbe oba broda prema Lokrumu da bi se ponovo radi pošasti Covida 19 u sezoni bitno smanjio prijevoz turista i naše čeljadi. Uglavnom ZRINSKI i SKALA i dalje plove u svim uvjetima, te će još sigurno ploviti godinama. Kako i brodovi imaju svoju dušu onda im možemo slobodno čestitati 50-ti rođendan, i neka plove još barem toliko!

Besprijekorno održavanje

Ovaj tekst sam napisao jer sam htio da neki način proslavimo pedesetu godišnjicu uspješne plovidbe ova dva drvena broda. Posebno bih pohvalio Upravu Rezervata Lokrum koja zajedno s posadama besprijekorno održava svoje brodove svih ovih godina, a koji su prevezli milijune i milijune putnika na jedinstven otok Lokrum ili kako ga zovu Otok ljubavi. To je mišljenje puno naših sugrađana koji su povezani uz more i brodove, a i svih onih koji se koriste uslugama prijevoza.

U prvim plovidbama građani Dubrovnika nisu baš odmah prihvatili izgled brodova te su u početku komentirali da su brodovi zdepasti, široki, ali uskoro se pokazalo da su idealno napravljeni za plitki dio porta u Portoču, i to pogotovo kad bi za vrijeme oseke došli prepuni putnika. U praksi se pokazalo da su brodovi idealno projektirani, da imaju dobre manevarske sposobnosti i da su jako dobri za plovidbu po većim valovima. Dubrovčani su itekako odmah zavoljeli ZRINSKI i SKALU te se i ne može zamisliti neka plovidba prema Lokrumu bez njih, a sudeći po održavanju brodova, oni će još puno godina biti s nama.

Brodogradilište / Škar / Mokošica

Evo par riječi o brodogradilištu gdje su napravljeni  ZRINSKI i SKALA te mnogi drugi drveni brodovi koji i danas nakon 50-60 godina i dalje plove. U istom brodogradilištu krajem šezdesetih, isti gore navedeni brodograditelji izgradili su još šest nama znanih drvenih brodova za prijevoz putnika za turističku agenciju Putnik te su svi imali imena PUTNIK, a drugi dio imena su im bili rimski brojevi od I do IV. Oni su plovili u akvatoriju Budve, Dubrovnika, Korčule i Makarske, a jedan od njih i danas plovi u nas pod imenom PROIZD. 

Također te iste 1971. godine su se gradila dva manja brodića od ovih s imenom PUTNIK za Hotelsko Dubrovnik te su se zvali DUBROVNIK 1  i  DUBROVNIK 2, a ovog prvog je vozio Miho Hajtilović i često je bio vezan u portu na malom mulu.       

Cvijeto Kapetanić piše: ''Rijeka dubrovačka bila je poljoprivredno - ribarski opredijeljena tako da su dva rođaka Cvijeto Donatović i Cvijeto Kapetanić (moj djed) bili šegrti, a kasnije i meštri brodogradnje, rođeni 1898. godine. Zanat su izučili na brodogradilištu kod obitelji Krile, a kasnije su prešli u Gruž (Solska baza) gdje se zadržavaju pet godina. Uvidjevši potrebu popravaka i gradnju novih leuta, bracera, trabakula, prvo Cvijeto Donatović odlazi u samostalnu brodogradnju te nalazi povoljan prostor na području ponta Žala u Mokošici te kupuje prostor. Ubrzo mu se pridružuje Cvijeto Kapetanić te sklapaju ugovor po sistemu vlasništva 50 - 50 posto, i registriraju se 1934. godine. 

Iz godišnjaka izdanog 1939. je vidljivo da su se uknjižili na pomorsko dobro, čestica zemlje 820/1 k.o. Mokošica na površini od 320 metara kvadratnih, kao poduzeće. Nakon Drugog svjetskog rata poduzeće je nacionalizirano te nastavlja raditi kao Državna zadruga. U momentu oduzimanja na skladištu je bilo cca 3,5 vagona hrasta bijelca i 1,2 vagona prvoklasne murve te nešto sitne građe i materijala potrebnog za gradnju brodica. U kolovozu 1960. brodogradilište preuzima Pomorsko transportno poduzeće Dubrovnik, a od 1962. prelazi u vlasništvo Atlantske plovidbe iz Dubrovnika koja je tada i dobila flotu Male obalne plovidbe od Pomorskog transportnog. 

U škveru su se izvlačili, uređivali i popravljali svi brodovi Obalne plovidbe poduzeća, a i ostali brodovi. Tada je Atlantska plovidba u jednom pogonu aktivirala jedrariju gdje su uglavnom šili šatorska krila za brzo pokrivanje štiva - skladišta, za sve njihove brodove kao i za brodove Duge plovidbe. 

Nakon nekoliko godina Atlantska je prepustila vlasništvo brodogradilištu Greben iz Vela Luke, a 80-tih godina u vlasništvo dolazi Atlas te nakon privatizacije Atlasa  brodogradilište prelazi u ruke grupacije Andronika Lukšića, našijenca iz Čilea. Danas brodogradilištem upravlja Nautički Centar Mokošica d.o.o.

Popularni Članci