Potpuni hit ovoga mjeseca bio je video u kojem se vidi kako se muškarac iz Nepala, nakon rada u dubrovačkoj Čistoći, vratio u svoje rodno selo s helikopterom. Na livadu pored sela, sletio je kao heroj, na oduševljenje svojih sunarodnjaka koji su snimali videom ovaj počasni dolazak za kojega je Nepalac navodno morao izdvojiti 800 eura. Toliko je otprilike iznosila i njegova mjesečna plaća u Dubrovniku za čišćenje naših prekrasnih ulica, no očito je vrijedilo proslaviti taj dolazak doma nakon radnih godina provedenih u Hrvatskoj. Rad u našem Gradu, određeni broj godina, Nepalcima se očito dobro isplati jer zarade dovoljno za kvalitetniji nastavak života u svojoj domovini. Ako slika govori više od 1000 riječi, onda ovaj video govori i znatno više od toga. 

Nije tajna da u Hrvatskoj vlada određeni strah od stranih radnika, a ako to nije strah, onda je zbunjenost, mnoštvo pitanja o tome što donosi budućnost. Hrvatska je zemlja koja pati od nenadoknadivog starenja populacije i gubitka stanovništva. Mnogima je ovo tek jedna rečenica koja ne znači previše dok se ne stavi u kontekst da gubitak stanovništva u potpunosti ugrožava opstanak jedne zemlje. Nestajemo! I ovo nije floskula, nego to dokazuju općepoznate egzaktne brojke. Možda nas sada nije briga jer živimo za danas, ne mislimo na sutra. No, to „sutra“ je Država koja nema za mirovine, koja se zadužuje, koja zbog dugova prodaje zadnje što joj je ostalo i tako tone sve dublje. To sutra je država bez radne snage, bez obrazovanih, bez pametnih, bez mladih koji su sposobni liječiti, stvarati, graditi, razvijati, čuvati, održati. I to nije daleka budućnost, to je već krenulo. 

Ni oni neće tu ostati 

A što Hrvati rade po tom pitanju, naravno u pauzi od šugavih rasprava o koncertima i pozdravima?! Ne rade ništa, kao i obično. Selo gori, baba se češlja. Gori sve, gori brzinom požara na zgradi Vjesnika koju su u nekoliko minuta do temelja uništila neka tamo djeca. Neka tamo djeca koja nikad neće raditi u Čistoći i čistiti te prekrasne ulice jedne Bogom dane zemlje koju uništavamo, dok nam je drugi čiste, ali ne zadugo. Uz ovakve demografske trendove, tu neće biti mjesta ni za njih. I za njima ćemo plakati. 
No, svemu tome mogao bi možda doći kraj jer Hrvatska ipak ima Ministarstvo demografije i useljeništva na čelu kojega je ministar Ivan Šipić iz Domovinskog pokreta. Po struci vjeroučitelj, ministar Šipić prethodno je bio gradonačelnik Trilja. Ovaj gradić, prema popisu stanovništva, ima nešto više od 8 tisuća stanovnika. U odnosu na popis od deset godina ranije, izgubio je oko tisuću stanovnika u tom periodu. Zanimljivost je Trilja da istovremeno ima više registriranih birača nego što ima stanovnika. Bilo bi zanimljivo vidjeti tko su ti ljudi i bi li bili voljni doći ovdje živjeti i raditi, čistiti naše ulice, bilo što, umjesto Nepalaca, kad već imaju pravo birati. No, to je druga tema, a ministar demografije boravio je ovoga tjedna u Dubrovniku na okruglom stolu o natalitetu i demografiji na Sveučilištu u Dubrovniku. 

Novorođeni nisu dovoljni 

Sudionici skupa „jednoglasno“ su zaključili kako natalitet i broj novorođene djece ne ide uz dubrovačke cijene stambenih kvadrata. Ministar je također najavio kako bi brojke u Dubrovniku mogle biti i bolje nego prethodnih godina, uz komentar kako je i samo jedno dijete više pozitivna promjena. Naravno. Pogotovo ako je tome pridonijela neka od demografskih mjera koje provodi svaka ozbiljna vlada i lokalna vlast, uz rastuću ekonomiju koja je inače zapravo i najvažniji faktor za to. No, ima jedna loša vijest čak i u toj dobroj. To i dalje neće zaustaviti katastrofalni demografski slobodni pad na hrvatskom putu prema dolje. 
Da svaka žena u reproduktivnoj dobi rodi više od prosječnog broja djece narednih godina ili desetljeća, to opet ne bi moglo generirati tzv. zamjenu stanovništva, odnosno nadoknaditi umiranje i iseljavanje. To su činjenice. Hrvatska nema budućnost bez zaustavljanja rastućeg trenda gubitka stanovništva. Čak i drastično povećanje novorođenih nije dovoljno, potrebna je imigracijska politika. To znaju i u ministarstvu koje u svom nazivu, uz demografiju, ima i termin „useljeništvo“. 

U tom kontekstu, sve su oči uprte u te ljude koji u tuđini pričaju priče o svojoj Domovini u kojoj više ne žive i čiji jezik njihova djeca možda više ni ne govore. Dva su pravca za razmišljanje i djelovanje. Što bi te ljude moglo motivirati za povratak u Hrvatsku i kako potaknuti rađanje većeg broja djece u Hrvatskoj? Naravno, sve bi to zajedno pridonijelo tome da se smanji trend novih odlazaka koje bi opet trebalo nadoknađivati. 

Preskupe nekretnine 

Prosječna hrvatska obitelj s dvoje zaposlenih s prosječnim plaćama, s dvoje djece, kojima bi trebao barem dvosobni stan u Dubrovniku, ne može ga sebi priuštiti ni uz kreditni aranžman. Grad Dubrovnik provodi brojne mjere, od subvencije podstanarstva do 30 tisuća eura pomoći kod stjecanja prve nekretnine, ali kvadrati su jednostavno preskupi. Dubrovačke nekretnine na međunarodnom tržištu nisu dom, nego unosan turistički biznis, toliko da ni zakonske izmjene s ciljem ograničavanja apartmanizacije ne donose znatniju promjenu. Tu su i hvalevrijedni poticaji za novorođenu djecu, ali konkretnijeg rješenja nema ni u nekoj daljoj budućnosti, pogotovo uz sve jasniji trend kako i šira okolica juga Hrvatske pronalazi svoje mjesto na unosnom globalnom tržištu nekretnina za turistički najam. 

 
Prvi dom u vlastitoj Domovini ne bi smio biti nedostižni luksuz, a dok je tako, nema govora o bilo kakvim ozbiljnijim promjenama demografskih trendova. Složili su se to i sudionici okruglog stola u Dubrovniku, na kojima su bili predstavnici lokalne vlasti, demografi, biskup Roko Glasnović i ministar. I Dubrovačka biskupija pohvalila se s dvadesetak stanova koje daju u najam obiteljima. Nažalost, ni blizu dovoljno, posebno zato što se zna da bi Dubrovnik, priobalje, kao i Zagreb trebali nositi teret iseljavanja Slavonije i ostalih, manje razvijenih dijelova Hrvatske. 

U tom kontekstu, vrijedi se vratiti na Nepalca čiji je povratak doma s helikopterom postao hit. Taj bi video trebale pogledati sve one horde ljudi u Hrvatskoj kojima se omakne, u najboljem slučaju, kakav negativni komentar ili strah od stranih radnika. Pa neće Nepalac ostati tu do kraja života čistiti naše ulice za 800 eura, nije mu vrag odnio pamet. Došao je tu na neko vrijeme dok ne zaradi dovoljno za krov nad glavom ili bolji život u svojoj domovini. Ili možda još gore. Došao je tu naučiti raditi kako bi s tim iskustvom i on pošao dalje od Hrvatske, u neke zemlje u kojima je raditi to isto puno unosnije, uz manje životne troškove. Da je tako, i oni bi, kao i stotine tisuća iseljenih Hrvata, ostali ovdje. Ukratko, ne bojte se Nepalaca. Pa ne može ni jedan od njih kupiti stan u Dubrovniku kad ne može ni Dubrovčanin s višestruko većim primanjima. 

Motiv za povratak 

Irska, Njemačka, Australija, SAD, Velika Britanija, Švicarska, Švedska i brojne druge zemlje, novi su dom iseljenih Hrvata koji svoje znanje i iskustvo ulažu u rast i prosperitet tih zemalja, baš kao i kasnije njihova djeca. Tamo su iz vrlo jednostavnog razloga. Zato što im je tamo bolje! I eto vrlo jednostavnog rješenja kako ih vratiti u Domovinu. Potrebno je postići toliki stupanj gospodarskog, kulturnog i civilizacijskog razvoja da im ovdje bude kao i tamo gdje im je bilo bolje. Dakle, Hrvatskoj treba razvoj na svim područjima. Isključivo održivo gospodarstvo, strateško poticanje obrazovanja, razvojnih investicija, poduzetništva, gospodarskih i svih drugih sloboda, jednakost pred zakonom i ljudska prava, može dovesti do toga da Hrvatska postane zemlja u koju će se svi ovi ljudi vraćati. I ne samo oni. Zašto to ne bi bila zemlja u kojoj bi svoju sreću mogli pronaći i Irci, Nijemci, Amerikanci, Britanci, Šveđani?! Hrvatska ima potencijal biti i zemlja za njih i za Nepalca koji tu dolaze privremeno kako bi poštenim radom na radnim mjestima za koje Hrvati nisu zainteresirani, osigurali sebi bolji život. I tek tada će se moći pričati o promjeni katastrofalnih demografskih trendova. 

Ponekad ljudi, pa i političari pokazuju ogromno neznanje i nerazumijevanje ovih problema. Tako im ponekad pobjegne, u strahu od stranaca, i strah od razvoja. Misle pritom, ako nema razvoja, nema ni stranaca. Tako krivo i tako opasno! Bez održivog razvoja, ne da ovdje neće biti Nepalaca, nego neće biti ni Hrvata. Isključivo održivi razvoj ovdje može osigurati nova rađanja, nova useljavanja i preokrenuti trend u kojem Hrvati nestaju. Neće se medicinska sestra ili maserka porijeklom iz Primorja vratiti u Hrvatsku dok to ne bude zemlja u kojoj će standard toliko narasti da će moći imati primanja kao i u Irskoj. A do toga se može doći isključivo održivim razvojem, investicijama koje generiraju prihode i dobiti lokalnih ljudi, koje čuvaju lokalne resurse i stvaraju novu vrijednost. Neće se vratiti informatičar iz Irske ako Hrvatska ne postane zanimljiva zemlja u kojoj se drastično razvija IT industrija i pritom privlači brojne stručnjake i investitore iz svijeta. Neće nas zaustavljanje razvoja u turizmu spasiti od stranaca, ali može biti poligon za njihov dolazak i boravak u Hrvatskoj u kojoj su važan kotačić razvoja na radnim mjestima koje Europljani više ne žele pa tako ni Hrvati. I naši su ljudi nekad bili upravo taj faktor razvoja nekih drugih zemalja i nažalost to još uvijek i jesu. Neće Nepalac ukrasti radno mjesto Dubrovčaninu u Čistoći. Samo će očistiti naše prekrasne ulice od kojih svi živimo i odletjeti u svoje rodno selo helikopterom. 

Ukratko, na okrugle stolove o demografiji u Hrvatskoj potrebno je dovesti najbolje dubrovačke, hrvatske, europske i svjetske ekonomiste pa neka satima analiziraju i raspravljaju o granama gospodarstva koje Hrvatska može i treba razvijati i u što treba sve napore ulagati. Samo to, i jedino to može generirati nova rađanja i nove povratke, zaustaviti odlaske. Zbog toga je i samo ministarstvo, koje je realno osnovano kako bi Domovinski pokret imao ministra, manje važno u kontekstu demografske obnove od primjerice ministarstva gospodarstva. Sam ministar, po struci vjeroučitelj, koji je prethodno bio gradonačelnik Trilja iz kojega je u deset godina iselilo tisuću ljudi, manje je važan od nekog ministra ekonomske struke ili s iskustvom u gospodarskom sektoru. Ovo je toliko ozbiljna tema da bismo o njoj trebali svakodnevno raspravljati na svim razinama. No, kad se pogledaju teme o kojima se raspravlja u Hrvatskoj, jasno je da od toga nema ništa i neće biti ništa ni u budućnosti. Rijetkima je jasno kako u tom slučaju nema ni budućnosti za Hrvatsku.