test

Željko Tutnjević – uno di noi!

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Goran Mratinović
Prije dva dana u mirovinu je otišao legendarni fotoreporter Željko Tutnjević, institucija ovog grada

Talijani imaju fenomenalan izraz – uno di noi – jedan od nas. Najčešće se rabi u nogometnoj terminologiji kada navijači opisuju igrača koji nosi boje njihovog voljenog kluba s tim da je i on sam, baš poput njih, prije svega – navijač! Totti, de Rossi, Giannini, di Bartolomei, Maldini, Baresi, Costacurta, Di Natale, Sergio Pellisier, Del Piero… – svi su oni nogometne ikone koje su dosegle visine i zvjezdani status – ali ako ultrase klubova za koje su igrali pitate da ih opišu u najkraćim crtama, samo će vam reći – uno di noi.

Postoje i u Dubrovniku ikone koje su dosegle visine i zvjezdani status, ali ako mene pitate da ih opišem u najkraćim crtama, samo ću vam reći – uno di noi.

Jutros sam tri puta bio na WC-u, a smiješi mi se i četvrti. Ako ovako nastavim iskakit ću i jetru i bubrege i slezenu – jebem li ti stres i tremu. Danas je moj prvi novinarski radni dan u životu. Idem s legendarnim Željkom Tutnjevićem raditi anketu za Dubrovački vjesnik i tresem se kao bršljan na 40 čvorova bure. Do jučer sam bio samo čitatelj novine koja je obilježila Dubrovnik u zadnjih pola stoljeća, a danas – još uvijek ne mogu vjerovati – sam ću napisati par redaka koji će se objaviti pod mojim imenom i prezimenom.

-Maro, je li dobro ovako? – pita me Tutnjević nakon što je okinuo par žrtava ankete, a ja ne mogu vjerovati što se događa.

Hodajuća legenda Dubrovnika pita mene izasranog žutokljunca je li dobro ovako – nemam pojma stari ništa, ne znam uopće na kojem sam planetu, kojoj vasioni, najradije bih mu rekao – a on onako skroman samo se smješka na moju zbunjenost. Totalno mu je svejedno hoće li novinarski zadatak ići obaviti s dobitnikom Pulitzera ili usranom budaletinom koja ne zna pisati - on će svoj posao obaviti pošteno i skromno, uvijek respektirajući kolegu novinara, iako za to nema ni najmanje potrebe.

Uno di noi, tada sam shvatio.

Od prve fotoreportaže, pa sve do ove posljednje koju je objavio početkom ovog srpnja, Željku Tutnjeviću je bilo skroz nebitno snima li predsjednike država, osvajače zlatnih olimpijskih medalja, holivudske glumce… ili samo predsjednike razreda Osnovne škole Nikica Franić, osvajače nogometnih turnira na Gagarinu ili netalentirane školske glumce koje samo gledaju njihovi roditelji. Svaki zadatak koji je dobio odradio je kao da mu je posljednji – jedino što ga je interesiralo jest pronaći najbolji kadar - zaustaviti trenutak koji će kasnije u budućnosti vjerno svjedočiti što se toga dana dogodilo. Posebno je pažljivo odrađivao događanja djece i mladih, baš kao da se radi o njegovim potomcima.

Uno di noi.

Tako sam i sam u cvijetu puberteta po prvi puta u životu osvanuo u novinama kada je Tutnjević zveknuo fotku Špilje u Divljoj ligi. Bili smo mladi momci, gubili smo s dvadeset golova razlike, svi su se šprdali s nama uključujući i naše navijače, kupače s Danača, a onda je jednog dana stigao Tutanj i ispalio svoju legendarnu rečenicu.

-Dajte da vas okinem!

Sreću koju sam doživio sljedeće subote teško je riječima opisati, pa ću s dijelom tijela – kada sam ugledao sebe na slici Špilje u Dubrovačkom vjesniku doživio sam erekciju koja je trajala čitavo ljeto. Bilo je to vrijeme bez interneta, pametnih telefona i društvenih mreža, jedina veza s širim vanjskim svijetom bili su mediji, a fotografija vlastite malenkosti u novinama bila je dokaz da život nije uzalud potrošen. Teško je danas mulcu s najnovijim Huaweijem i Instagramom objasniti tu sreću kada sebe ugledaš na crno-bijeloj fotografiji svježe odštampanih novina – a sveti Petar koji je jedinke puštao u taj raj – bio je upravo Željko Tutnjević. Gledajući iz današnjeg kuta, Tutanj se mogao obogatiti samo da je naplaćivao ulazak u novine preko svojih fotki, ali kao i svakom pravom geniju i umjetniku, novac je oduvijek bio sporedan lik njegovog filma za razvijanje.

Luzer u tom pogledu, baš kao i dobar dio nas - uno di noi.

U sljedećih nekoliko godina, Špilja je od ekipe za šprdanje s crno-bijele fotografije izrasla u ozbiljnu momčad koja je prijetila osvajanjem najvažnijeg amaterskog vaterpolo natjecanja na svijetu. Bile su u pitanju prve godine novog milenija kada smo ušli u finale Divlje lige. Na Bellevueu se skupilo na stotine ljudi čekajući početak velikog finala, ali tek kada se pojavio Tutanj naoružan svojim ogromnim aparatom, spektakl je bio zagarantiran. Željko je u to vrijeme bio veći od svih događaja, ako njega nema, pa kakvo je to, pobogu, finale Divlje lige, kakva je to premijera Hamleta, kakav je to koncert Juliana Rachlina… - sve je to jedno veliko ništa bez čovjeka koji aparat ne skida ni dok vodi ljubav i odlazi na jutarnju nuždu.

-Može biti u WC-u strašan motiv paukove mreže - objasnio mi je jednom zgodom zašto nosi Nikona na mjesto gdje i kraljevi idu bez vjernih pratitelja.

Postoji legenda u naših Sedam smrtnih grijeha da Željko Tutnjević na fotki osobne iskaznice i pasoša nema svoje lice, nego foto-aparat – jebiga, tako ga je lakše legitimirati – jer ga nitko nikad nije vidio bez vječitog suputnika. Lakše ćete vidjeti Clinta Eastwooda u špageti vesternima bez pištolja i cigare, nego Tutnjevića bez glomaznog foto-aparata.

Uno di noi SSG-a.

A onda se dogodila digitalna revolucija – stigao je internet i pametni telefoni. Svaka budala s završenim prvim razredom osnovne škole – dovoljno za pročitati upute za iPhone – postala je 'fotograf' i mogla je objavljivati svoje gluparije 'urbiju et orbiju'. Sveti Petar na vratima raja postao je sporedan lik, čak mu je prijetio otkaz. Tiraže novina počele su padati, a potreba za fotografima svakodnevno se smanjivala. Ne treba ti plaćati profesionalca u ovo novo digitalno doba kada fotku može okinuti i kućni ljubimac. Tutnjević umjesto da živi u zenitu karijere i bere plodove dugogodišnjeg rada, odjednom se našao u egzistencijalnim problemima. I što je poduzeo? Nastavio fotografirati kao i do tada, jer on to nikad nije radio zbog love, nego onog crva u grudima koji mu ne da da miruje…

Tako je Tutanj i zadnjih desetak godina digitalne karijere neumorno proveo bilježeći Dubrovnik i njegove stanovnike. Ljubav prema životu koji kola ulicama, jedino je što je oduvijek imao i što će i sada, kada je otišao u mirovinu, zauvijek nastaviti teći njegovim žilama. Željko Tutnjević, Slavonac s neizmjernom simpatijom za Grad, institucija koja je dosegla visine i zvjezdani status, ali ako mene pitate da ga opišem u najkraćim crtama, samo ću reći:

Uno di noi!

Jedan od nas luzera koji sve što imamo jest ljubav prema nekom malom, sićušnom trenutku.

Popularni Članci