test

KOMENTAR Žalosno je što nitko od kandidata za gradonačelnika Dubrovnika ne spominje ovo

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Grgo Jelavic/PIXSELL
Jug Hrvatske, uostalom kao i ostatak zemlje, katastrofalan je po pitanju brige za oboljele od Alzheimera. Nema dnevnu bolnicu, nema smještajne kapacitete u domu, nema dovoljno kvalitetnih i adekvatno plaćenih stručnjaka – da skratimo priču – nema ništa

Ovih dana pogledao sam odličan film The Father redatelja Floriana Zellera. Priča je to o starcu (fenomenalna uloga Anthony Hopkinsa) koji boluje od Alzheimera. Redatelj je na sjajan način prikazao muku koju prolaze oboljeli od demencije zajedno s njihovim obiteljima. Alzheimer je zaista strašna bolest, vjerojatno jedna od najgorih koje čovjeka mogu zadesiti, jer ne samo što rezultira sporom smrću, nego ubija i dostojanstvo čovjeka.

Nakon što sam odgledao zadnji kadar stao sam se ironično smijati. Zbog epidemije korone zaustavio se čitav svijet u nezapamćenoj krizi. Svjetski vođe neprekidno ponavljaju da nema veze što se ekonomija rasula, što djeca ne idu u školu, što smo zatvoreni u kućama kao kokoši na ogromnim farmama – jedino što je važno u čitavoj priči je ljudski život, točnije njegove spašavanje. Netko tko se upravo sada probudio iz kome bio bi sretan da vidi koliko se svjetske vođe brinu za svoje podanike. Slušajući ih svaki dan kako broje mrtve i oboljele od korone, taj probuđeni komaš zaista bi pomislio kako su zdravlje i ljudski životi na prvom mjestu.

A onda ga Anthony Hopkins vrati u surovu realnost.

Korona je, ruku na srce, smiješna bolest naspram Alzheimera. Da se mene pita, ja bih radije obolio od britanskog, južnoafričkog, trinidadtobagoškog, gvinejabisauskog i saotomeiprincipalskog soja korone nego popušio i najmanju demenciju. Ako ćete korona odnijeti na nebeske pašnjake, nećeš se (pre)dugo mučiti. Sve je gotovo unutar nekoliko dana ili tjedana. S druge strane Alzheimer može čitavo desetljeće uništavati ljudsko dostojanstvo oboljelog i obitelji, a svejedno mu nema spasa. Polako, ali sigurno oboljeli u najgorim mukama klizi prema vječnim lovištima. Najstrašnije od svega u priči o demenciji jest što obitelj najčešće želi da im voljena osoba što prije umre - ima jedna scena u filmu gdje kćer zamišlja kako davi oca u krevetu - kako bi se i oboljeli i bližnji manje mučili.

Zašto se Angela Merkel boji korone?

Kada onaj naš probuđeni junak iz kome upali televiziju i vidi Beroša, Capka, Alemku, Borisa Johnsona, Angelu Merkel i Joea Bidena kako pozivaju na lockdowne, blabla, odgovornost, blabla, socijalnu distancu, blabla, cijepljenje, blabla – a sve kako bi se spasili ljudski životi – siguran je da oni isto ovako vode računa i o oboljelima od drugih, strašnijih bolesti. Sto posto može biti siguran da se sustavi najrazvijenijih zemalja brinu za svoje invalide, psihički oboljele, za autiste, one s Down sindromom, za multiple sklerozu i sve druge strašne bolesti zbog kojih se svijet u niti jednom trenutku svoje povijesti nije zaustavio.

Nažalost, naš komaš je u nebudnom stanju proveo čitavo 21. stoljeće, pa ne zna da Merkelicu i sav razvijeni svijet zaboli za sve te strašne boleštine. Postavlja se skroz logično pitanje – zašto se Joe Biden i Angela Merkel boje korone, a ne Alzheimera? Odgovor je jednostavan – većina svjetskih vođa uključujući njemačkog i američkog su u osjetljivim godinama. Boje se korone, jer je riječ o zaraznoj bolesti. Narav zaraznih bolesti – valjda je to nasljeđe povijesti, svih kuga i kolera koje su naši preci prošli –  takva je da izaziva brutalnu paranoju. Ne vidiš taj zločesti virus, ne znaš tko ga nosi i tko ti ga može prenijeti – sve to stvara ogroman strah. Za razliku od korone, invalidnost, multiple skleroza, demencije, psihičke bolesti… nisu zarazne – Boris Johnson, Angela Merkel i Vladimir Putin ih se ne boje, jer 'neće njih'. Isto kao što ljudi bezbrižno voze automobil i smatraju 'neće nas zadesiti prometna nesreća', tako i brojno ljudstvo ima stav da se ove gore nabrojene nezarazne bolesti događaju nekome drugome.

Velika je to zabluda. Bolest ne bira. U bilo kojem trenutku život nam se može promijeniti iz temelja. Ako meni ne vjerujete, pitajte Michaela Schumachera. Danas si sedmerostruki prvak svijeta, uživaš na skijanju u mirovini, a sutra si u kolicima i ne mogu ti pomoći ni milijuni eura. Za razliku od svega dobrog u životu za što se moraš jako i dugo potruditi, tragedija se dogodi preko noći - skočiš u more, ozlijediš kralježnicu i ostaneš potpuni invalid (i o tome također postoji sjajan film Mar Adentro baš nedavno prikazan na HRT-u).

Ostavljen od Sustava

Kada tijekom pandemije korone slušaš o važnosti zdravlja i ljudskog života, čovjek bi rekao kako je Sistem omogućio svu moguću logistiku i kod drugih teških bolesti. Kada oboliš od Alzheimera na raspolaganju ti je dnevna bolnica, dom, senzorne sobe i brojni stručnjaci koji ti omogućuju da posljednje godine života provedeš kvalitetno i dostojanstveno. Ali ne, u praksi si ostavljen od Sustava, obitelj se sama bori sa svim nedaćama iscrpljujući se na sve moguće načine. Naravno, u zapadnim razvijenim zemljama pomoći će ti debela svota novca na računu, ali ako je nemaš, svejedno ti je živiš li u Hrvatskoj ili Britaniji. Nafrknuo si kako god okreneš.

Pred nama su lokalni izbori, a kampanja traje mjesecima. Kandidati za gradonačelnika Dubrovnika iskaču iz pašteta i obećavaju brda i doline. S druge strane niti jedan od pretendanta na gradonačelničko mjesto u nijednom javnom nastupu nije spomenuo kako će poboljšati skrb za oboljele od demencije u Dubrovniku. Jug Hrvatske, uostalom kao i ostatak zemlje, katastrofalan je po pitanju brige za oboljele od Alzheimera. Nema dnevnu bolnicu, nema smještajne kapacitete u domu, nema dovoljno kvalitetnih i adekvatno plaćenih stručnjaka – da skratimo priču – nema ništa. Ali kandidate za gradonačelnika Dubrovnika to uopće ne brine. Oni ne spominju da će išta napraviti po tom pitanju, jer je oboljelih od demencije relativno malo u ukupnom postotku stanovništva, pa na tim obećanjima neće dobiti previše glasova. A što se tiče njih samih i njihovih obitelji, stav je da se demencija njima neće dogoditi – pa nije riječ o zaraznoj bolesti.

Nema od toga puno, udruga za oboljele od Alzheimera u Dubrovniku je prestala s radom. Nije im se više dalo boriti s vjetrenjačama. Toliko obećanja su čuli, a ništa se nije pomaknulo s mjesta. Umorili su se i digli ruke od svega. Mediji su o kraju udruge izvještavali par dana, a onda je sve utihnulo. Nije više bilo atraktivno pisat, kao što je slučaj s zaraznom koronom. Danas je situacija takva da oboljeli Dubrovčani od demencije umiru u tišini, u strašnim mukama, a obitelji se raspadaju financijski i emocionalno. Sve se to događa daleko od ekrana, čini se kao da te muke uopće ne postoje.

A onda se pojavi Anthony Hopkins i razvali planetu svojim užasom. Naravno da je kandidiran za Oskara, čak i svijet koji tradicionalno okreće glavu od tih strašnih bolesti, nije mogao ostati indiferentan na fenomenalan način kojim film dočarava pakao Alzheimera. Sada će se do svečane ceremonije dodjele kipića pričati o njegovoj fenomenalnoj ulozi i o strašnoj bolesti, a onda će se sve brzo zaboraviti. Svjetski vođe će nastaviti s pričom o koroni, jer demencija nije zarazna bolest. Neće njih, znate kako to već ide, iako bi se Joe Biden dobro trebao pregledati. Sudeći po suludim, nediplomatskim izjavama o Putinu, njega je već zahvatilo.

Popularni Članci