U međuvremenu, s druge strane Atlantika, američki predsjednik s tipkovnicom kao oružjem masovnog odvraćanja ocjenjuje Papu slabim i - lošim u poslu. Jer, naravno, kad netko glasno kaže, da bi novac trebalo trošiti na zdravstvo, obrazovanje i hranu gladnima umjesto na bombe, to je siguran znak profesionalne nekompetencije.                                                                                    

Hrvatska je javnost, očekivano, oduševljena novim Papom. Poželjeli bi da malo spraši i u nas cvjetajuću posebnu sortu vjernika, koji se desnom krste, a lijevom posežu u tuđe takuline.                                                                                                                

A to što je Papa Amerikanac, daje mu dodatni šarm: govori direktno, bez celofana, bez ukrasnih fraza koje najčešće ništa ne znače. U svijetu gdje je moral postao dodatna oprema, a ne standard, ispada da je najradikalnija stvar – reći očito. Ta papina očitost, nažalost, nije dugo izdržala, jer je već sutradan Trump ukinuo milijune dolara financiranja za američku katoličku dobrotvornu organizaciju koja pruža sklonište djeci. Dobri Papa je nakon toga osporio neke aspekteBottom of Form svoje izjave, otupivši tako kritiku upućenu Trumpu. Krivo je shvaćen, očito.

Mađarski izbori su iznova dokazali staru političku istinu: možeš imati prijatelje na svim stranama svijeta, ali biračko mjesto je i dalje neugodno lokalna institucija. Bivši premijer Viktor Orban ušao je u utrku naoružan podrškom iz impresivne galerije međunarodnih likova; od Putina do Trumpa, uz regionalni začin Vučića i Slovačkog Fica. Prava pobjednička ekipa demokratskog minimalizma. No, čini se da ni takav ''dream team'' nije bio dovoljan da uvjeri Mađare kako je beskonačno produžavanje vlasti, zapravo oblik nacionalnog sporta. Orban je godinama gradio sustav u kojem su institucije fleksibilne poput plastelina, mediji poslušni poput kućnih ljubimaca, a kritika tretirana kao zarazna bolest. Na koncu su birači očito pokazali da čak ni dragocjeni politički savjeti iz Kremlja ili Floride, ne mogu zamijeniti ono sitno, dosadno uvjerenje građana da bi možda htjeli – promjenu. Promjena bi dobro došla i Hrvatima. Ako se već ne mogu riješit Plenkovića, bar Orbana više neće morat gledat na odmoru u Dalmaciji, obučenog u majicu velike Mađarske. Suprotno od političara, koji iz nekog razloga rado ugošćuju režime koji nas svojataju ili su nekad prisvajali hrvatski teritorij.                                                                          

Nakon Pavlekove snježne afere od 30 milijuna eura, u javnosti se špekulira da su i drugi sportski savezi očito vrhunski inovatori u krađi javne love. I Hrvatski judo savez se istražuje, a najnovija sumnja je usmjerena na Hrvatski odbojkaški savez? Ima nešto i o šahu, ali to nije sport, iako isto ima domoljubni pridjev - hrvatski. Iz vlade su odma' poručili da se oni zalažu za nultu stopu korupcije, da ne bi građani slučajno promislili da se HDZ financira iz državnih tvrtki i privatiziranih poduzeća, kao nekad iz Fimi medije. Jer tako misli i istražitelj hobist, gradonačelnik Oroslavlja Šimunić, koji upozorava, kako je lavina krenula sa skijališta i neće se zaustavit, dok ne zatrpa veći broj sportskih saveza. Jako je sumnjiv model izvlačenja novca iz javnih sredstava putem sportskih sponzorstava. Na društvenim mrežama je objavio dokumente javnih tvrtki, koje sklapaju sponzorski ugovor sa sportskim savezom. Tko nije s veseljem gledao na TV-u reklame brojnih državnih firmi, sponzora reprezentacije? Na sportskim stadionima se vrte reklame Hrvatske lutrije, Plinacroa, Elektroprivrede, Hrvatskih šuma, Hrvatske pošte, poručujući Hrvatima da je hrvatska struja, balvan i poštanska marka najbolja za svih i da zato kupujemo isključivo - hrvatsko. Neka konkurencija crkne od zavisti što nema para ni za plaće, a kamoli za sponzorstvo. Monopolisti trebaju sponzorirati sportove, umjesto da pare ulaze u državni proračun ili infrastrukturu. A sportski stručnjaci neka uživaju u plodovima domoljublja.

Balkanska politika ponovno pomiče granice, ovaj put doslovno, do ruba Dubrovnika. Jer ako je sudit po prijedlogu ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Sevlida Hurtića, najbolje rješenje za regionalne nesuglasice je zapalit smeće usred turističke sezone na samoj granici poviše izvora Omble. Ako već ne možemo riješiti problem, zašto ga ne pretvoriti u turističku atrakciju? ''Game of Smog'', recimo.                                                                                                       

A sve to kao odgovor na hrvatske planove o skladištenju jedanaest (11) kubnih metara radioaktivnog otpada u Trgovskoj gori blizu bosanske granice, što je prema ministru prijetnja nuklearnom apokalipsom. Naravno, kontra argument o kontroliranom, sigurnom podzemnom skladištu zvuči dosadno i tehnički, ali zato goruće brdo otpada ima onu iskonsku, skoro pa festivalsku energiju.

Zato ministar važnog resora predlaže dimnu kulisu najvećem trgovinskom partneru, zemlji koja redovito šalje pomoć; od gašenja požara do medicinskih evakuacija i hitnih uplata, prilikom prirodnih katastrofa. Nije pristojno prigovarat, ali ovakva priča priziva sjećanje na onaj nezgodni povijesni detalj, kad su stotine tisuća Bošnjaka bježeći pred granatama s istoka, tražili utočište preko granice, u Hrvatskoj. I našli ga! Ali povijest je, kao i okoliš, fleksibilna kategorija; koristi se kad treba, ignorira kad smeta. I dok jedni broje kubike otpada, drugi broje političke bodove, a građani? Oni udišu rezultate.