Sve je idilično, nema razloga za druge teme. A ako oni niđe ne vide razlog za brigu i nemaju potrebe razgovarati o problemima ove države, osim o traumama iz Drugog svjetskog rata, onda znači da su i gospodarstvo, i zdravstvo, i školstvo, i naravno poljoprivreda dobro da bolje ne mogu. Čemu onda raspravljati o tim nebitnim temama kad mogu o ZDS-u i spomenutim ustašama i partizanima? Ako je nama ta tema važnija od sve praznijeg takuina, zašto bi se oni s punim takuinom bavili nečim drugim? U finalu su to pretvorili u urnebesni performans by Sabor. 

Za to vrijeme održana je konferencija o proizvodnji hrane u nas, na kojoj je zaključeno kako je šteta što ne proizvodimo dovoljno. Tim riječima. Ministarstvu poljoprivrede je baš jako žao što je tome tako, uz napomenu kako moramo uložiti više truda kako bi proizvodili više. Nisu trošili riječi na ogroman uvoz hrane, niti su se bavili razlozima zbog kojih se gase farme mlijeka i stoke, niti zbog čega proizvodimo sve manje voća i povrća. Samodostatni smo u narančinima, jabukama i jajima. Piletina je negdje blizu ruba samodostatnosti. Pojma nemaju zašto je toliko poljske piletine u našim supermarketima pa i mesnicama. Pšenice imamo toliko da je izvozimo. Bravo. Zato uvozimo ogromne količine kruha i peciva. Dobro ste čuli, uvozimo kruh! Kako to, kako to? Svi naši genijalni ministri i ministrice poljoprivrede nisu se uspjeli dosjetiti kako treba poticati dodanu vrijednost, dakle proizvodnju tjestenine, kruha, peciva, slastica, jednako kao i proizvodne pogone za džem, marmeladu, sušeno voće i kompote, kao i proizvodnju konserve i sličnih prerađevina od voća i povrća. I to diljem poljoprivrednih područja. Nisu se sjetili poticati udruživanje usitnjenih gospodarstava na zdravoj ekonomskoj računici.  

Priča iz doline Neretve je gotovo obrazac. Prije Drugog svjetskog rata, jedna obitelj s Pelješca otvorila je pogon za pravljenje konserve od mirisnih neretvanskih pomadora. I bili su vrlo produktivni i uspješni. Poslije rata, u skladu s tadašnjim 'običajima' i naputku partije, 'oslobodioci' su ih oslobodili pogona i proizvodnje. Na tom mjestu nastaje čuveni PIK Opuzen. Ipak se nastavilo raditi. Njihova konserva, ili po neretvanski 'kunšerva', izvozila se i bila nadaleko cijenjenja. Zašto? Sorta pomadore u Neretvi bila je posebno mesnata i mirisna uz jedan nedostatak. Vrlo brzo je mekšala, za razliku od ovih GMO koje se sada masovno uzgajaju. I budu tvrde i gotovo iste veličine gdje god ih berete. Daljnjim razvojem povijesne zbiljnosti, PIK je 'propao' i brojna zemljišta su podijeljena po principu - tko je jamio, jamio je. Trideset godina traje potpuna nesposobnost naših ministarstava za problem PIK-ove zemlje. Ratari je koriste i rade na njima, dio je podijeljen braniteljima koji ne rade zemlju, nego ju daju u najam, pa oni koji rade ulažu godinama bez papira i bez poticaja. Onda krene neka 'dodjela' po babu i stričevima i bliskima onima na lokalnoj ili državnoj vlasti koji, kako je i red, tu nisu nikad uzgajali, a kamoli ulagali, pa se digne 'seljačka buna' i sve se vrati na početak. Što se tiče onih pomadora, njih nema više jer su seljaci zemlju preorali i posadili mandarine, kupus ili nešto treće.  

Sad je mandarina glavni proizvod. Ima i uspješnih pokušaja malih pogona za cijeđenje soka koji je doista fantastičan. Ali ništa ozbiljno i/ili dovoljno za plasiranje na veće tržište. Jednako kao i proizvodnja džema i pekmeza od mandarine, koja je ostavljena rukama pokoje ambicioznije domaćice. Što se pak događa s mandarinom? Već nekoliko uzgajivača razmišlja o preoravanju svojih mandarina, posve jednako kao nekad pomadora, jer se uzgoj koji ovisi o otkupu jednostavno ne isplati. Ove godine, na početku sezone ranih mandarina, otkupna cijena za prvu klasu je 0,50 centi, a za drugu koje je više 0,20 centi. Kako dozrijevaju druge sorte, cijena će padati. Osmosatna dnevnica berača je 60 eura. Sve uloženo, po takvoj otkupnoj cijeni, prelazi cifru zarade, dok su oni sretniji na pozitivnoj nuli.  

S druge strane, oni koji imaju kamione i snalažljivosti odvoze tone mandarina po cijeloj Hrvatskoj i prodaju na malo, po boljoj cijeni. Još snalažljiviji već imaju bezbroj štandova po Sloveniji i Austriji gdje na malo postižu odlične cijene jer oni, uz veću platežnu moć, itekako cijene taj neretvanski 'domaći' proizvod. Usput, plaćaju i porez Sloveniji. Što je odradilo Ministarstvo poljoprivrede? Baš ništa. Slavonci svoje svinje voze u Austriju, dok nama ostaje poljsko meso, kineski česan i austrijsko mlijeko i kruh. Do samodostatnosti, koja je u današnje vrijeme jače oružje od 'Rafala', možemo doći samo ako se seljaci više 'potrude'. Neće se valjda time baviti ozbiljni ljudi, tajnici ili ministri u Ministarstvu poljoprivrede? Oni su tu za organiziranje konferencija i proglašavanje uspjeha u prodaji mandarina diljem Slovenije. I za dozvole uvoza jeftinih mandarina i ostalog koje su se cijelu godinu toćale u španjolskim hladnjačama. Ili voća i povrća iz Srbije gdje mrtvo hladno zalijevaju s pesticidima zabranjenim u EU. 'Zdravi' i veseli pređu granicu i evo ih po butigama i placama. Kako? Koga briga?  

U međuvremenu su naši klinci zaboravili razgovarati. Komunikacija je svedena na: “Da!, Ne!, Dobro!, Može!, Lajkam! Pusti me stat!“ Srednjoškolci ne gledaju cure i obratno, nego bulje u mobitele. Nema razgovora, samo šalju poruke onom tko stoji po' metra dalje i isto bulji u mob! I zato je glas digao dubrovački profesor Hajdić, tražeći zabranu u školama. Finska je zakonom zabranila mobitele čak i u vrijeme odmora. Rezultati su im iznad očekivanog. U škole se vratila graja smijeha i razgovora. Klinci su otkrili kako je zabavno družiti se i igrati za vrijeme odmora. I međusobno 'uživo' razgovarati! Bez tipkanja. I zato bi Fuchs itekako trebao reagirati na riječi profesora Hajdića. To se, ministre, zove dvosmjerna komunikacija. I ne, nije online. Eto vas.