ŠTO NAM JE S PUTINOM!? I korona dokazuje koliko je naš mozak bolno 'milicijski'

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Grgo Jelavic/PIXSELL, Victoria_Borodinova/Pixabay, DD
Danas se ne mjeri danom nego stoljećem. Takav je neki dojam uz ovu korona krizu kad je jučer isto što i danas.

Ne samo kroz monotoniju događanja, već kroz aspekt onoga gdje je to trenutno čovječanstvo, koje izmišlja umjetni mozak, a ovoj krizi ne može doskočiti. Kao da uz sve silne korake naprijed opet se stoji u mjestu pa se čini da je sav napredak u tehnologiji nemoćan pred čudima prirode. 

Nije tako samo u tom smislu koji se tiče naše nemoći pred ovim virusom, tako je i u mikro kontekstu naroda, prije svega kroz političko naslijeđe. 

Prisutno je to kroz oduševljenje, recimo, Vladimirom Putinom. Oduševljeni su tako Hrvati kako se Putin odnosi s onima koji prekršavaju samoizolaciju, ali i prema onima koji se slobodno šetaju. Dio oduševljenih ljudi tako "dijeli" po društvenim mrežama fotografije gdje stoje Putinovi citati. 

Na jednom Putin tako poručuje da će pet godina u zatvor oni koji će prekršiti izolaciju, na drugome tu su citati o zatvaranju trgovina koje poskupljuju proizvode... Stvar je otišla toliko daleko da se čak dijeli fotografija lava na ulicama, uz natpis kako je Putin pustio lavove kako bi ljudi poštivali samoizolaciju, kao da je normalno da državnik na ljude u 21. stoljeću pusti divlje životinje..

Tu se zaboravlja koliko je krvoločno opasan drugi kraj Putinove oštrice, te koliko se općenito u "ad hoc odlukama" koje ovise o jednoj osobi krše ljudska prava. Skupo slobodnomisleći ruski narod plaća tu vrstu odlučnosti da se 15 godina šalje u zatvore zbog samoizolacije, ima to reperkusije na one koji sve rade drugačije, prije svega drugačije misle.

No, volimo očito čvrstu ruku pa imponira Putin, jednako kao što na ljestvicama najvećih Hrvata redovito najbolje kotiraju notorni  diktatori Josip Broz i Franjo Tuđman, koji su jednako poput Putina sami prisvajali sebi aplauze na prozirne načine. 

Ima iz tog poučka naših ljudi i Putina u doba korone još poučaka koji lijepo zrcale realnost. 

Fascinantno je naime koliko je  naš mozak bolno milicijski, špijunski, udbaški. Koliko bi nas slalo "na Goli Otok sve koji krše samoizolaciju", te na koje načine bi se sve u diskreciji noći "lomilo koljena onima koji se šeću". Ustvari potreba za prijeteće postavljenim kažiprstom nadvladala je nad onim fotografijama klinaca koji se nudili pomoći nositi spenzu starijim ljudima kad je kriza tek počela. 

Jasno, u vremenima krize, zazivaju se razni Putini, Brozovi ili  Staljini, a u nedostatku njih imponiraju našem narodu i karijeristi "plenkovići" ili "beroši", od kojih se podanički tako pošto-poto želi biti manji,  a njima se prisvajaju nadljudske moći, evo samo što s anđelima na nebu ne izrađuju zlatne ribice.

Kako svaki problem ima svoju daljnju produbljenost, ima je i ovaj. A to je ratno stanje koje se uporno želi izazvati, a koje potenciraju upravo ove ćate, koji su valjda pomislili da isto nije loše biti dio mačističke matrice, u kojoj su se našli samo zato što su bili na pravom mjestu u krivo vrijeme.

Novinar HRT-a tako je uz zagrebački potres  komentirao da kad se vidi vojska na ulicama dobije se osjećaj zajedništva, što je glupost par excellance. Bolno je to izvan ikakve životne realnosti, dakle uspoređivati vojsku sa zajedništvom i jedinstvom, uopće uspoređivati ikakav životni pad sa zajedništvom. Postoji nešto što se zove solidarnost, a uz što se budi ljudska emocija, no to nije zajedništvo, ono se javlja obično u nekakvoj vrsti histerije.

Histerije kakva se želi izazvati ovom epidemiološkom krizom. Uspoređuje se tako situacija s ratom 1990-ih godina, govori se ratnom terminologijom, poziva se na opsadna stanja, prijeti se i obračunava fašističkim metodama utjerivanja straha u kosti, a niti slučajni junak Vili Beroš nije se proslavio fantazijama o "petoj koloni".

E pa recimo još i to. 

Koronavirus nije nikakav rat pa niti onaj domovinski. Koronavirus je kriza iz koje ćemo se izvući, pa tek kad budemo slobodni zapitat ćemo se "hoće li sloboda umjeti pjevati kao što sužnji pjevaju o njoj".

A Domovinski rat nismo birali sami, birali su ga neki drugi umjesto nas.

Sjećamo se tu metaka koji su nas promaknuli, ali i svijeće na stolu koja je uvijek brzo dogorijevala, pa smo se bojali mraka. Ono malo svjetla što bi dopiralo činilo se da nije pravo, pa se tako nekako i danas čini sa slobodom, u čije ime bi voljeli da se drugačije pjeva.

Popularni Članci