Pitanje za milijun dolara

Autor: Vjera Šuman Autori fotografija: Robert Anić / Pixsell
Večer prije suludog napada na policajca, pred Banskim dvorima, sat prije  ponoća, vraćajući se doma, hodala sam po nogostupu Banskih dvora i prošla niti  pola metra od policajca, koji nije ni podigao pogled, dok  je žustro tipkao po mobitelu. Uobičajena i rekla bih, svakodnevna situacija. 

Ova neobična opuštenost donekle je razumljiva, jer u to doba u Vladi nema ni jedne štićene osobe. Ipak, pitanje sigurnosti štićenih osoba, štićenih zgrada i prostora, ma što tvrdili ravnateljstvo policije i ministar, čak i oku  neupućenog promatrača, definitivno je obavljeno neobično  ležerno.  Nije ni danju bilo manje opušteno,  uz odsustvo  tipkanja po mobitelu, ali i odsustvo pancirki i dugih cijevi što bi bilo  normalno s obzirom na razinu štićenosti. Sutradan totalni kaos. Hvala Bogu što je mladi policajac preživio, ali doista je tužno bilo gledati snimku na kojoj je vidljivo kako su mu prvi u pomoć priskočili samo građani iz susjedstva. Nakon tog strašnog jutarnjeg napada na policajca i zgradu  Vlade policija je okupirala Gornji grad. Usprkos tome što se znalo tko je napadač, koji je sam sebi presudio, usprkos tome što iza njega ne stoji nikakva tajna ćelija fundamentalista, niti što slično,  policija se rasporedila po cijelom Gornjem gradu manifestirajući totalnu paniku u vlastitom vrhu.

Dan iza kaos je poprimio dramatične razmjere. Postavljene ograde i onemogućen prilaz i prolaz preko ovog  Zagrebačkog trga, kao i ulazak u Markovu crkvu, koja nije samo turistička atrakcija, već crkva u punoj funkciji za  vjernike. Na vrhu Mesničke kontrola svakog automobila, osobne, vozačke, prometne. Kolone auta cijelom Mesničkom i dijelom Ilice, na putu prema Banskim dvorima i Saboru, ali i stanovima i kućama stanara. Kako  onda vjerovati da nije bilo nikakvog propusta u osiguranju, najštićenijih osoba i institucija u Hrvata? Neće biti baš tako, moj ministre. Zoki je poručio da treba maksimalno štititi Vladu i Sabor i da  tuda nemaju što šetkati prolaznici i turisti. Ma dajte najte, rekle bi kumice na Dolcu. Te su zgrade dio života ovog dijela grada, ničim  izdvojene, niti imaju  mogućnost postavljanja nekakve sigurne ograde. One su dio trga koji je živ i pripada stanovnicima i turistima, jednako koliko premijeru, ministrima i saborskim zastupnicima. Je li to baš dobro drugo je pitanje. Odavno je već bilo planova o preseljenju Vlade s ove prometno i sigurnosno nespretne lokacije. Ali kako to u nas  biva, sve su to samo silni planovi bez ikakve ozbiljne odluke o realizaciji. U nas se ništa dugoročno ne planira, ako jedna vlada donese neki plan, sljedeća to ignorira i donosi svoje planove. Svi u nas moraju biti prvi i jedini, zbog čega ni u čemu nema konsenzusa ni  kontinuiteta.  Pa imamo što imamo, zbog čega sad prolazimo  i ovo 'ad hoc' rješenje, okupacije Gornjeg grada, koje izaziva nelagodu i zebnju. Jesmo li doista prestali biti ono čime smo se toliko dičili pred turistima? Sigurna, mirna i poželjna zemlja.   

Kako se ne zapitati što je nagnalo tog mladog čovjeka na takav suludi čin. Jesmo li  toliko duboko pod utjecajem relativno nedavno završenog rata postali militarizirano društvo s  velikom količinom lakog i teškog naoružanja, skrivenog po kućama, garažama, spremištima. Jesmo li postali društvo koje glorificira nasilje?  Podijeljeno društvo, koje pod površinom skriva bijes, radikalizam, mržnju i duboki prezir prema svemu građanski tolerantnom? Sve veća nejednakost među građanima, onih opterećenim ovrhama, bez posla, prema onima koji poput bivšeg šefa Janafa  i njemu sličnih „moćnih igrača“, gomilaju desetke skupih nekretnina i ostalih simbola statusa i moći. Sustav koji počiva na  korupciji koja je prisutna u svim porama društva  i nevjerojatna nonšalantnost političkih elita, koja svoje djelovanje u Parlamentu i državnim institucijama svode na agresivna  prepucavanja i međusobne optužbe na rubu incidenta, isključivo  zbog vlastite promocije. Rastom nepovjerenja u institucije, počevši od Pravosuđa, do jednako tako sporih i neučinkovitih institucija, čija bi jedina svrha trebala biti to da učinkovito budu na usluzi građanima. Posljedica je  rastući bijes, nezadovoljstvo, strah za egzistenciju. Upravo to postaje okruženje u kojem  rastu naša djeca, upijajući taj bijes i nezadovoljstvo, doživljavajući ga kao jedinu i realnu stvarnost i kao  jedinu, realno moguću  opciju.

To i takvo kancerozno društvo postalo je mjesto izlijevanja bijesa  i mržnje za sve vrste 'hejtera' po društvenim mrežama. Gotovo je nemoguće pronaći portal, čak i kad se radi o potpuno  benignom tekstu, bez takvih gađenja i prolijevanja kloake. Toliku količinu mržnje, frustracije i bijesa teško je racionalno objasniti, usprkos svim devijacijama društva. To je postalo opće mjesto, 'novo normalno', bez obzira iz koje sredine dolazi korisnik društvenih mreža. Svjedočili smo hejtanju sinova nekih naših visoko pozicioniranih političara, dakle onih koji žive bez i najmanje straha za egzistenciju.  Mladi ljudi su se savršeno uklopili u globalnu sliku vremena u kojem živimo. Kad uz sve to nedostaje demokratskih mehanizama, pa ako hoćete i elementarnog građanskog odgoja od kojeg uporno bježimo zbog stupidnih naši –vaši razloga, uz sveprisutan govor mržnje u javnom prostru i opću nesigurnost, onda su posljedice svega toga  kalašnjikov u rukama dvadesetdvogodišnjeg dječaka. Zato danas na tim istim društvenim mrežama čitamo morbidne poruke podrške suludom činu pred Vladom. Protiv toga ne pomaže policija na svim prilazima Vladi i Saboru, nego promjena paradigme ,kako ćemo – lako ćemo,  u kojem duhu i dalje pravimo  'novi plan' borbe protiv korupcije, na mjesto ravnatelja postavljamo stranačkog poslušnika i poslije se čudom čudimo. Možda je struka umjesto podobnih trebala  valjano odraditi osiguranje Banskih dvora pa  ne bismo imali besmislenu okupaciju Gornjeg grada. Slično je i sa svim ostalim rak ranama ovog društva. Koliko smo kao društvo svjesni i spremni na promjenu paradigme?

To je pitanje za milijun dolara na koje hitno moraju odgovoriti dečki s Markovog trga, Eto vas.

Kolumna je izvorno objavljena u tisanom izdanju Dubrovački dnevnik - petkom od 16. listopada 2020. 
Više tekstova iz tiskanog izdanja možete pronaći u nastavku.

Popularni Članci