test

NISU TU OD JUČER Donosimo fascinantnu priču o barkariolima Gradskog porta

Autor: Ivo Batričević Autori fotografija: Ivo Batričević, privatni arhiv
Ivo Batričević u feljtonu 'Priče o moru i brodovima' Dubrovačkog dnevnika ovaj put donosi priču o barkariolima Porta i plovilima kojima su iz njega ispolavljavala kroz prošlost. 

Jedan od prošlih feljtona bio je posvećen barkariolima Gruža, a ovoga puta riječ je o barkariolima Gradskog porta, ali i svim ostalim manjim plovilima koja su isplovljavala iz porta na izlete, panorame, linijske plovidbe prema Lokrumu i okolici Grada, i to od samog početka pa do Drugog svjetskog rata. Tema je toliko opširna, posebno u dijelu do Prvog svetskog rata da je izazov odlučiti gdje početi, a da se ne preskoči neki podatak. U jednom od sljedećih nastavaka  tema će biti i barkarioli i linije preko Rijeke Dubrovačke. Dio teksta je iz knjige Iva Perića ''Razvitak turizma u Dubrovniku i okolici od pojave parobrodarstva do1941. godine'', uz puno materijala za pisati, što je potrebno sažeti, a da se o svima nešto napiše,  te fotografija i kartolina iz osobne kolekcije.

POČECI  PRIJEVOZA PUTNIKA                                                                                                                   

Prvi pisani podaci o prijevozu putnika sežu u kraj 19. stoljeća za potrebe prvih turista, a koji su bili povezani s početkom turizma na našem području i otvaranjem dubrovačkih svratišta - konačišta, pansiona, hotela itd. Tih su se godina počeli pojavljivati mali parobrodići, ali su u znatno većem broju tada bile barke na vesla. U cjenicima njihovih prijevoznih usluga u 1910. godini navode se sljedeći podatci: ''za prijevoz barkom iz Gradske luke do luke u Pilama, do najbližeg iskrcavališta na Lokrumu ili do Betine špilje plaćalo se odlazak, za jednu osobu 60 para tj hellera  (para je bila domaći sinonim za heller kao dio austrijske krune), za 2 osobe svaka po 30 para, za više osoba svaka po 24 pare, a za odlazak i povratak za 1 osobu 80 para, za 2 osobe po 50 para, za više osoba svaka po 40 para. Noću i to „točno i za vrijeme vojničke retirate (bubnjanja na sanak)“ prijevoz barkama se plaćao za jednu trećinu više. Ako bi putnici zahtijevali da zbog nevremena ili potrebe brže vožnje veslaju dva veslača, cijena prijevoza je također bila uvećana za jednu trećinu. Putnici su mogli iznajmiti barku i za duže vrijeme te bi ih prvi sat koštao 1 krunu, a za svako pola sata dalje po 50 para (hellera). U barkama koje su bile u službi javnog prijevoza, morale su, na vidljivom mjestu, biti istaknuti cijene.''

OD OTVARANJA IMPERIALA SVE VIŠE TURISTA

Brze longitudinalne pruge u zadnjem desetljeću 19. stoljeća na relaciji Trst – Kotor s među lukama  po našoj obali održavali su parobrodi Austrijskog Lloyda, Dubrovačke parobrodarske plovidbe, a na relaciji Rijeka – Kotor parobrodi Ugarskog - hrvatskog parobrodarskog društva itd. Počeli su dolaziti brojniji turisti, pansioni i hoteli su se punili, počeo je sve bolji i bolji kulturni život, restorani su počeli primati sve više domaćih i stranih gostiju, a time je i započeo prijevoz malim barkama i parobrodima u lokalnoj plovidbi. Tako je lokalni list zabilježio da je sredinom svibnja 1894. skupina od 58 turista došla parobrodom iz Trsta te su unajmili mali parobrodić MELANIRA, s kojim su obišli Lokrum i Rijeku dubrovačku.

Svaku sljedeću godinu je dolazilo sve više turista, ali brojniji dolasci su bili tek nakon izgradnje hotela Imperial 1897. kojega je izgradio Austrijski Lloyd kao akcionar Prvog austrijskog dioničarskog društva za građenje hotela i lječilišta Dubrovnik – Kotor. Austrijski Lloyd je  nabavio 1897. mali parobrod imena IDA za izlete gostiju hotela. Taj parobrodić je bio izgrađen 1888. u Trstu, imao je 7 brt-a, duljine 12,64 i širine 2,5 metara. Na njemu su bila zaposlena tri člana posade, među kojima je zapovjednik bio Frano Goll, agent Austrijskog Lloyda u Gružu. Mogao je prevoziti 30 putnika. Ako je na tom parobrodiću bilo mjesta, s njima su na njegovim izletničkim prugama, uz goste hotela Imperial, mogli putovati i ostali turisti, kao i građani Dubrovnika.

Svoje zadatke IDA je počeo obavljati u nedjelju 7.ožujka 1897. svakodnevno po svom plovidbenom redu. Svakog ponedjeljka ujutro je plovio na Lokrum, a poslijepodne u Zaton i na Daksu; utorkom ujutro za Trsteno, a poslijepodne za Rijeku dubrovačku; srijedom ujutro je plovio za Župu, a poslijepodne na Lokrum; petkom ujutro za Lokrum, a poslijepodne za Rijeku dubrovačku; subotom jutro za Župu, a poslijepodne Daksa i Zaton. Četvrtak i nedjelja su bili dani određeni za posebne izlete, tj. mogao se iznajmiti po želji.                                                                                                

MALIM PAROBRODIMA U REDOVNOJ LINIJI PREMA LOKRUMU

Turisti su, za svoga boravka u Dubrovniku, rado posjećivali Lokrum. Prvi barkarioli su vozili na vesla između Gradske luke i Lokruma, a u ljetnoj sezoni 1904. parobrodići MARIJA i URSUS su svakodnevno plovili od 8:00 do 20:00, i to svako pola sata prema Lokrumu.

Vlasnik URSUSA je bio Jako Batinić, parobrodić je izgrađen u Engleskoj, nabavljen 1902., za pogon parnog stroja je koristio garbun,  plovio je 7 milja na sat, a mogao je udobno smjestiti 14 putnika. Vlasnici  MARIJE su bili Frano Goll i Ivo Jelić. Nabavljen je 1901., bio je duljine 8,10, širine 2,10 i visine 1,0 metara.         

Navest ću i ostale parobrode koji su povremeno plovili po želji putnika na Lokrum ili u bližu okolicu, a neki od njih su održavali i pruge. Drveni parobrodić  MAUZ je izgrađen 1894. u Gružu, duljine 9,0, širine 2,5 metra, bio je visok 1,2 metara, a vlasnik mu je bio Robert Škoda. Vlasnik parobrodića ANČICA je bio Jako Bojanović, a parobrodića  ELENA Nikola Srinčić, oba su nabavljena 1901. godine.

LOKALNE PRUGE IZ GRADSKOG PORTA DO CAVTATA, MOLUNTA I PREMA STONU, MLJETU, KORČULI I LASTOVU

Prugu Dubrovnik - Cavtat održavao je od 1890. novonabavljeni parobrod CAVTAT izgrađen u Malom Lošinju. Bio je dug 25,62, širok 4,08, visok 2,13 metara, s jačinom parostroja od 150 KS. Suvlasnike tog parobroda, kojih je bilo više, službeno je zastupao Ivo Jelić. Prema plovidbenom redu, objavljenom početkom 1891., taj parobrod je održavao sljedeće pruge: ponedjeljkom i srijedom Cavtat-Srebreno-Dubrovnik (Gradski porat) - Koločep-Trsteno-Lopud-Suđurađ-Luka Šipanska-Slano- Ston (i u te iste dane natrag prema Cavtatu, u koji je stizao uvečer); utorkom, četvrtkom i nedjeljom: Cavtat-Srebreno-Dubrovnik (s povratnim polaskom iz Dubrovnika u 12 sati prema Cavtatu); petkom i subotom: Cavtat-Srebreno-Dubrovnik (također  s povratnim polaskom iz Dubrovnika u 12 sati prema Cavtatu s tim da je ove dane iz Cavtata produžavao prema Moluntu i uvečer se vraćao u Cavtat).

Godine 1891. parobrod  CAVTAT je prodan u Grčku, a nabavljen je 1893. drugi polovni parobrod imena CAVTAT,  bivši Excelsior N. 2, izgrađen 1888. u Ranfrewu. On je bio manji i sporiji, a bio je namijenjen  za održavanje lokalnih pruga između Dubrovnika i okolice. Njegova dužina iznosila je 18,8, širina 2,96 i visina 1,62 metara. Parni stroj je imao jačinu od 50 KS. Vlasnici su mu bili Ivo i Ante Račić (s po10 karata), Pavo Drobac (s 2 karata), te Vlaho Rajčević i Luka Kalačić (s po 1 karat). Karat je udio u vlasništvu.  

Od 1902. Ivo Račić i Ilija Račić iz Cavtata, te Pavo Drobac iz Dubrovnika uključili su se u lokalni promet s nabavljenim parobrodom STON (bivši  Melanira). Parobrod STON je održavao prugu Gruž-Ston i to ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom, svraćajući  u usputne luke: Koločep, Lopud, Trsteno, Slano i Luku Šipansku. STONA su zvali „betonski brod“, ali on je bio čelični, jer je negdje pukao i nasuli su dio unutrašnjosti  betonom.

Sljedeće 1903. Ivo i Ilija te Pavo Drobac nabavili su novosagrađeni parobrod GRUŽ od 89 brt-a s jačinom parostroja od 220 KS. Godine 1904. Ivo i Marija Jelić  nabavili su novosagrađeni parobrod TONĆI od 169 brt-a, duljine 34,68 i širine 5,74 metra. Godine 1907. Jako Batinić nabavio je parobrodić VENĆESLAV od 14 brt-a, duljine 18, širine 2,9 metara.

 Sljedeće 1908. godine Mato Gracić, Jovo Milić, te Vladimir i Božidar Tripković nabavili su parobrod SOKO od 18 brt-a, i jačinom parostroja od 49 KS. Zapovjednik je bio kapetan obalne plovidbe Jako Batinić, a uz njega od posade su bili strojar i dva mornara.

 Parobrod SOKO je održavao putničko-teretnu liniju  svake subote na relaciji: Gruž-Orašac-Trsteno-Lopud –Slano-Ston i natrag, a svakog utorka i četvrtka na relaciji Gruž-Mokošica-Zaton-Orašac-Trsteno- Lopud i natrag.

 Godine 1909. Mato Krunajević i Ivo Jelić nabavili su dva parobroda kojima su dali ime ADAM i EVA. Ta su dva parobroda bila potpuno ista, imali su po182 brt-a, duljine 45,7 i širine 5,6 metara, i parostroje od 320 KS.

Godine 1910. Marija Ettore nabavila je motorni brodić RAGUSIN. Godine 1911. dr. Mato Gracić je nabavio parobrod SOKO II, izgrađen u Veneciji 1909. Godine 1912. Frano Ettore je nabavio motorni brodić LILY. Godine 1913. Jako Batinić  nabavio je parobrod EPIDAURO, s kojim je sudjelovao u lokalnom prometu od Dubrovnika do Korčule.

U novinama „Crvena Hrvatska“ piše: to je bio prvi parobrodić koji je imao generator za struju tako da je s putnicima plovio i po noći. Prvih par setemana bio je privezan u portu na Velikom mulu. U to doba Stradun je  bio prazan, jer je čeljad prebacila điravanje sa Straduna na Veliki muo. Jako Batinić je uzeo veliki kredit i osigurao ga je kod Lloyda Austriaco. Sve je to bilo godinu dana prije Prvog svjetskog rata...

U nastojanjima oko unapređivanja lokalnog pomorskog prometa osobito je bilo važno osnivanje društva s.o.j. „Obalna paroplovidba“ u Dubrovniku koji su započeli s radom od 1908. godine. Održavali su lokalne pruge Gruž-Ston i Ston-Pomena na Mljetu. U pruzi Gruž- Ston parobrod je četiri puta tjedno (ponedjeljak, srijeda, petak i subota) pristajao u Koločepu, Orašcu, Trstenom, Lopudu, Šipanskoj Luci i Slanom, a u pruzi Ston - Sobra dva puta tjedno (utorak i četvrtak).

Obalna paroplovidba je od 1910. prihvatila dva parobroda Iva Račića, te je Društvo obalna paroplovidba tada imalo četiri parobroda: MLJET, NAŠ, CAVTAT i GRUŽ. Društvo je od tada još bolje poslovalo sve do Prvog svjetskog rata na tri redovne pruge: Dubrovnik-Cavtat-Molunat; Dubrovnik-Gruž-Zaton-Koločep-Orašac-Trsteno-Lopud-Suđurađ-Luka Šipanska-Slano-Ston; Dubrovnik-Luka Šipanska-Sobra-Polače-Lastovo.   

Očito, lokalni pomorski promet u dubrovačkom kraju i što se tiče redovnih pruga i što se tiče broja izletničkih brodova mogao je u potpunosti zadovoljiti tadašnje putničke i turističke potrebe.

IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

Oporavak nakon Prvog svjetskog rata je bio jako spor tako da se i turizam počeo sporo opravljati, a njime i izleti prema Lokrumu i okolici. Prvo su počeli dolaziti domaći turisti, a tek 1922. i 1923. je zabilježen znatno veći dolazak stranih turista. Dvadesetih i tridesetih godina se izgradilo dosta pansiona i hotela, a sve je to bilo usko povezano s temom ovog članka.  Znatan rast turizma je usporila velika svjetska ekonomska kriza (Velika depresija) od 1929.-1933., a onda je turizam i sve što je bilo povezano s turizmom  doživjelo veliki napredak.

S obzirom na to da je prostor novine ograničen, a osobna arhiva  o temi velika, u nastavku teksta pisat ću manje detaljno. Na postavljenoj kartolini, kao često i na drugim kartolinama iz 30-tih godina prošlog stoljeća, može se vidjeti parobrod Cavtat koji je plovio u pruzi iz Gradskog porta-Srebreno-Mlini -Cavtat i natrag, kao i na izlete prema Elafitima i Trstenome.

Bio je u vlasništvu Dubrovačke parobrodarske plovidbe A.D. (od 1938. u nazivu skidaju riječ „parobrodarske“), imao je 127 brt-a, duljinu 36,05 i širinu 5,85 metara, parni stroj jačine 186 KS., plovio je brzinom od 10 čvorova. Za Dubrovačku plovidbu je plovio od 1928. godine do početka Drugog svjetskog rata, te biva potopljen u bombardiranju luke Gruž 1943. Tih tridesetih godina se pojavilo jako puno malih motornih brodica koje su počele ploviti prema Lokrumu i bližoj okolici grada.                                

Na kraju bih  posebno izdvojio gospara Giusti Težaka, barkariola koji je imao za ono doba tridesetih godina skupu i elegantnu brodicu od mahagonija s kojom je prevozio turiste, uz voditelja je moglo biti još pet turista. Održavao je liniju iz Gradskog porta prema hotelu Argentina, iz Gradskog porta prema Belvederu i ponekad do Lokruma. Na priloženim fotografijama je ova zaista elegantna brodica, kao i gospar Giusti Težaka slikan na taraci pansiona / hotela  Belvedere.

Popularni Članci