Inflacija mete. Brutalna je. Kako je nastala? Tako što su nas idioti zaključali u domove tijekom korone. Nisu nam dali živjeti i raditi. Onda su tiskali novac koji je potaknuo inflaciju. 

Ovo vrijedi za većinu zemalja u svijetu. No, ne i za Hrvatsku. Nama se dogodilo još veće sranje. Premijer Andrej Plenković uveo je euro točno kada je inflacija počela mesti sve pred sobom. Da je birao najgori trenutak u povijesti za uvođenje eura, ne bi mogao ubrati luđi. Na valu inflacije i uvođenja eura, cijene su podivljale. Kupci se jednostavno nisu matematički snašli, pa su svi počeli dizati cijene po inerciji, a ne ekonomskoj logici. Zato danas imamo veće cifre nego Italija ili Njemačka. Njima se dogodila inflacija od tiskanja novca, a nama plus još od uvođenja eura. Dok su se građani skontali i u glavama zaista preračunali nove cijene u odnosu na kunu, osiromašili su. 

Tek sada kreću bojkoti, a trebali su puno ranije. Međutim, nikad nije kasno, pa je dobro i ovo. Inače, ne vjerujem da su se trgovački lanci udružili u kartel. Nije to jednostavno provesti u praksi, odnosno dogovarati se s konkurencijom, a uostalom riječ je o kaznenom dijelu. Oni su samo na valu inflacije i uvođenja eura dizali i dizali cijene jer potrošnja istovremeno nije padala. Moglo se tako, to je sve. Nema to veze ni s maržama, ni s PDV-ovom. Uostalom, kruh na kojem je PDV svega pet posto, najviše je rastao. Sad bi neki libertarijanski guzonja spomenuo rat u Ukrajini i da je to razlog što se dižu brojke dizanog tijesta. Za rast cijena kafe dodao bi Ruanda, a za cijenu kakaa Burundi. Jebote kafaovac, kao da državni udari u Africi desetljećima nisu normalno stanje. 

Klasična pljačka 

Cijene u Hrvatskoj, rekoh, nemaju nikakve veze s ekonomskim mislima koje mogu donijeti Nobelovu nagradu. Evo samo još jedan primjer, pa da apsolviramo da nas pljačkaju. Svi. Ne samo trgovački lanci. Nedavno sam popio bijelu kafu u ugostiteljskom objektu Čipka u Lepoglavi. I taj kafić i cijela Lepoglava izgledaju kao kulisa za snimanje horor serije From. Depresivno u pičku lepe(glavske) materine. Nikad turistička noga nije kročila u Lepoglavu, osim ako naravno ne računamo posjete obitelji, prijatelja i kamatara lepoglavskim zatvorenicima, a ista stvar je i s kafićem Čipka. No, bijela kafa tamo košta 2,20 eura ili ako hoćete po staroj cijeni 16,58 kuna. Ne može taj kafić pravdati cijenu kafe cijenom najma, jer sigurno nema u Lepoglavi potražnje za poslovnim prostorima kao što je to na obali, pa opet cijena je veća nego na nekim mjestima u Dubrovniku. Kako objasniti primjer iz Lepoglave osim klasičnom pljačkom za koju bi odgovorni trebali u Lepoglavu? 

Pljačkaju nas i građanima je dopizdilo pa sudjeluju u bojkotu. Hoće li on išta promijeniti? Nekoliko je scenarija hoće li bojkot dugoročno uspjeti ili ne, ali pobjeda je već odnesena, jer su građani samom organizacijom bojkota poručili da im je dosta dizanja cijena. Sutra će svi akteri na tržištu dobro promisliti hoće li nešto tek tako zaokruživati. Da bi bojkot dugoročno uspio treba biti ustrajan. Pitanje je hoće li građani imati dovoljno živaca i strpljenja. Kritičari bojkota, obično je riječ o zagovornicima slobodnog tržišta, govore kako on nema smisla, jer ako bojkotiramo sve lance u petak, a ono što nam treba kupujemo u četvrtak, onda je zarada lancima ista. Ili ako cijeli tjedan bojkotiramo Lidl, i istovremeno odlazimo u Plodine, što time dobivamo? 

Donekle su ti kritičari u pravu. Zato je najbolje rješenje za zaustavljanje divljanja ovog suludog kapitalizma kojem svjedočimo – minimalizam. Građani bi se jedan duži period trebali odreći svih luksuza bez kojih itekako mogu. Ovaj stav vrijedi prema svim potrošnjama, a ne samo hrani. Pokret minimalizma u godinama iza pandemije sve jače raste. Uostalom najljepše stvari u životu većinom su besplatne. Kupanje, boravak u prirodi, poljubac, zagrljaj, sport, zalaz sunca… 

Sve treba bojkotirati 

Sve treba bojkotirati. Evo recimo nogomet. Taj sport nikad nije bio dosadniji. U svega nekoliko najbogatijih klubova skupila se ogromna lova, razlike su nikad veće. Već sada znamo sedam klubova koji će igrati u četvrtfinalu Lige prvaka. Koja dosada. Umjesto da mi bojkotiramo takav dosadan nogomet, mi plaćamo sportske pakete Areni, Maxsportu i ostalima. Trebali bismo im bojkotom poručiti evo vam vaš dosadni nogomet, nas ne interesira. Mi ćemo ga opet gledati ako ga resetirate, vratite na tvorničke postavke, u kojoj Čelik iz Zenice može sa sjajnom generacijom konkurirati za naslov prvaka Europe. 

Kafiće i restorane također treba bojkotirati. Ako hoćeš piti kafu na suncu, napraviš je doma, pa ju odneseš u termosici na klupicu. Čuj plaćati dva i kusur eura. Pizza je 15 eura. Možeš je kući smućkati po puno manjoj cijeni. Jest da se moraš malo utlačiti, ali ušteda je ogromna. Ista stvar je s noćnim izlascima. Mali gemišt dođe pet eura. Doma skoro za te novce možeš čitavu bocu popiti. Lijepo se zagriješ u svoja četiri zida, pa odeš u noćni provod. 

Ne samo da treba bojkotirati kafiće poput Čipke, nego i čipku. Ništa kupovati u šoping centrima, ionako nam se dvije trećine toga što kupimo, uopće ne sviđa, niti ikad nosimo. Bolje kupiti komad tkanine, pa je odnijeti u šnajderice da ti sašije. Jest da je cijena na kraju veća, ali je osjećaj neusporediv. Pomogao si nekom malom obrtniku u tvom zavičaju, a i odjevni predmet će ti biti puno draži i nosit ćeš ga s neusporedivim guštom. 

Svaki euro treba paziti, prevrnuti ga nekoliko puta prije nego ga potrošiš. Ovo vrijedi i za turistička putovanja koja inače slove za najbolje potrošen novac, jer ti pružaju iskustva i uspomene za cijeli život. Ako se već mora putovati, onda se može ići na manje razvikana mjesta, recimo u Bosnu, Albaniju, Bugarsku... Svejedno će se otamo donijeti lijepe uspomene, uz puno manju potrošnju. 

Kapitalistički način života uništio nam je male gušte iz svakodnevnice, iz našeg lokalnog života, jer turizam i potrošnja samo generiraju rast cijena. Trebamo se tome vratiti, opet naći radost u sitnim stvarima, kao što su Gradske ulične igre, odlazak na (zimsko) kupanje, boćanje, čitanje knjige, planinarenje, bicikl… To je smisao života. Minimalizam. Pa će cijene prirodno pasti. Ono što trebamo jest bojkot ovakvom šugavom kapitalizmu, koji nas tjera na suludu potrošnju – tu me (kolju) cijene, tu kupujem! - a uopće nas ne čini sretnim. Da bar proizvodi kap sreće, ne bih riječ rekao, slova otipkao.