LOKRUM JE NAJLJEPŠI PROKLETI OTOK NA SVIJETU Ravnatelje oćeraju ko kučke, umrli kradu karte i gorivo, a ludi sade travu po otoku

Autor: Nikša Klečak Autori fotografija: Grgo Jelavić/Pixsell
Lokrum je najljepši prokleti otok na svijetu. No, čini se kako poznate legende o prokletstvu budućim vlasnicima, koje je ostalo nakon što su Benediktinci napustili otok, nisu samo puke priče koje se lijepo uklapaju u povijesna zbivanja. Kako ide vrijeme, prokletstvo Lokruma ne zaobilazi ni njegove formalne političke vlasti, kao ni ravnatelje, s obzirom na to kako se svakoga od njih na kraju otprati  'ko kučka,' dok uglavnom umrli kradu karte i gorivo, a ludi sade marihuanu po otoku.

Nije dobro završio Ludvig II. Bavarski, koji je prenoćio na otoku, u vrijeme afere s Elizabetom Bavarskom, sestrom svoje zaručnice. Nakon što se vratio, svrgnuli su ga s prijetolja, proglasili ludim, nakon čega je pronađen mrtav. Boravio je tu i nadvojvoda Maksimilijan, brat cara Franja Josipa I., sa suprugom Šarlotom. Nakon Lokruma se zaputio u Meksiko, proglasio se carem, ali je na koncu uhićen, osuđen na smrt i strijeljan.  Šarlota je doživjela brodolom prilikom povratka na otok, a kraj života dočekala tragično, pomračena uma u dvorcu Miramare pokraj Trsta. Novi vlasnik Lokruma, prestoljonasljednik Rudolf tu je boravio sa svojom zaručnicom Stefanijom, a prema starim dubrovačkim kroničarima prilikom iskrcavanja zemlja se stresla, a more divljalo. Na koncu je Rudolf u svom dvorcu 1889. ubio ljubavnicu i počinio samoubojstvo. Legenda kaže kako su na otok trebali doći i Franjo Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija, nakon posjeta Sarajevu, gdje su ubijeni, nakon čega je Europi nastupila katastrofa i Prvi svjetski rat.

Ovo je tek ukratko ono što se može pročitati ili čuti o lokrumskom prokletstvu od lokalnih vodiča, iz prošlost, no čini se akutalno i danas. Propala je Dubrovačka Republika. Propala je Austro-ugarska. Propale su prva i druga Jugoslavija, a po svemu sudeći raspada se i Europska unija. Ništa bolje nije stanje ni s ravnateljima ove javne ustanove posljednjih 20 godina.  

Dovoljno bi bilo porazgovarati s jednim djelatnikom javne ustanove Rezervat Lokrum s dvocifrenim radnim stažem kako bi se shvatilo da  je neko novo prokletstvo počelo kružiti nad Lokrumom u tom vremenu.  Otprilike u vremenu kad se lova počela slijevati na račun Rezervata, kad je tadašnji gradonačenik Vido Bogdanović sa suradnicima Ustanovu prebacio pod ingerenciju Grada ili kada je jedan dogradonačelnik krenuo šerifski zapošljavati u tu Ustanovu i dodjeljivati restorane i kafiće, malo sebi i malo drugima.

Baš se poklopilo to doba sa zapošljavanjem vatrogasaca, koji to nisu, a legenda kaže kako se u to vrijeme, do prije desetak godina, pola taksi vozila po Gradu punilo naftom Skale, Zrinskog i Lokruma. To možda nije samo legenda, nego  i dokazani fakt, no odgovornost je uvijek išla na one koji bi umrli. Uvijek su oni bili krivi i odgovorni.

Ovo je tek ukratko ono što se može pročitati ili čuti o lokrumskom prokletstvu od lokalnih vodiča, iz prošlost, no čini se akutalno i danas. Propala je Dubrovačka Republika. Propala je Austro-ugarska. Propale su prva i druga Jugoslavija, a po svemu sudeći raspada se i Europska unija. Ništa bolje nije stanje ni s ravnateljima ove javne ustanove posljednjih 20 godina.

Za prokletstvo i zlu kob tog otoka na kojem, kada dašak juga zapuše, prekovremeni sati lete ko brzinomjer Ferrarija, uvijek su odgovorni pokojni i smijenjeni. Tako uvijek postoji odgovor na pitanje tko je krao ili recimo sadio marihuanu po otoku.  Uvijek je to navodno neki preminuli kapetan, smijenjeni direktor, zatvoreni narkoman koji je u komuni, koji se kao jedini bavio tom vrstom poljoprivrede na otoku. Nikad nitko živ ili polu-normalan nije odgovoran za išta suvislo. I sada da nestane hiljadu izletničkih karata usred sezone, odgovoran bi bio netko tko je preselio na Ahiret prije deset godina.

Legenda koja to nije kaže kako je prije 10,15  godina jedan od ravnatelja djetetu na račun Lokruma kupio skuter, a u isto vrijeme mu je brodogradilište koje je radilo remont lokrumovih brodova obnavljalo njegov brod. Zli jezici govore kako je skuter na kraju morao vratiti i opravdati trošak. Ali, nećete vjerovati, radi se o bivšem ravnatelju. A Upravno vijeće, kao nadležno tijelo koje kontrolira ravnatelja? To je tek jedna od legenda koja, pretpostavit ćete, nije samo legenda.

Jedna od članica Upravnog vijeća je umjesto da glasa za podizanje cijene jednom ugostiteljskom objektu radila za isti objekt kolače pa joj je bilo malo glupo da im se podiže cijena najma.

I zadnja tri ravnatelja baš ne prati sreća na Lokrumu. Grilec se baš sinoć na Gradskom vijeću spasio od nekog pisma uz Izvješće Lokruma. Jedan od najpoštenijih ljudi u Dubrovniku koji su vjerojatno ikad imali posla s politikom bio je Mario Petrušić. Čovjek koji je imao dobre organizacijske sposobnosti, veliko radno iskustvo u pomorstvu kojeg je donio iz Atlasa. Jednostavno je imao znanje kako bi Ustanovu podigao na koljena, a gdje je bila nakon onoga koji je kupio malome skuter preko računa Lokruma. Samouki vatrogasci su i beneficirani radni staž dobili, a zaostatke im je isplatio upravo gospar Mario Petrušić. Nije mu to bilo dovoljno. 

Jedna od članica Upravnog vijeća je umjesto da glasa za podizanje cijene jednom ugostiteljskom objektu radila za isti objekt kolače pa joj je bilo malo glupo da im se podiže cijena najma.

Kada je kapetanima oduzeo karticu od goriva, nikada mu to nisu oprostili.  Kada je naručio analizu Branka Šimare 2012. godine i kada je isti zaključio kako Dubrovački vatrogasci moraju nadzirati Lokrum, a ne ljudi s tečajem iz Zagrebu, na svoja leđa je nasadio cijeli bataljun lokrumskih roštiljđija. Šest godina su mu svi zajedno unutar Rezervata kopali jamu sve dok ga politika nije smijenila. Nedugo nakon toga čovjek je preminuo. Njegovog imenjaka Tevšića nije zadesila ista sudbina, mada je bio na granici. Samo je jednu kaznenu prijavu anonimnog prijavitelja dobio, a ove godine se libero i tog tereta s vrata.

A Ivica Grilec, ni on sam ne zna kakva ga sudbina čeka. Možda jedino da se utopi s prosjekom, da umjesto lokrumskih vatrogasaca on radi gradele restoranima na Lokrumu, da možda kafićima radi kolače i torte u slobodno vrijeme ili pak da djetetu kupi skuter karticom Ustanove. Možda je to jedini način da se skine to lokrumsko prokletstvo. Da je nadvojvoda Maksimilijan o trošku svoje vojske financirao svoju barku, možda bi i on bolje prošao. Tko će ti ga znati.

Nikša Klečak

Popularni Članci