Prema podacima iz bolnica, broj nesreća s romobilima, u odnosu na lani, porastao je za 285 posto. Romobil je postao hrvatski prometni Mad Max, samo bez kacige i zakona. Nekad je dijete s biciklom bio pojam zdravlja, danas na romobilu – prizor horora. Mali pilot bez kacige, s mlađim bratom, kopilotom, suludo juri pločnikom, za dlaku promašuje starije pješake, skače preko dječjih kolica….

I što kaže zakon? Pa može sve to ako ima 14 godina i kacigu. Ako se sjeti stavit je!

Roditelji, koji su inače brižljivi oko toga hoće li dijete jesti gluten, eko-soju ili organsku čokoladu iz Bolivije, puni roditeljske ljubavi kupuju mu igračku, koje dostiže brzinu skutera i može prošupljit pogođenog pješaka ko dinju. Pa neće mali valjda pješke? To bi značilo da kasni s objavom na Tik-Toku. Narod sve češće traži akciju vlasti. Ako već moramo registrirati kučka, zašto ne i električni romobil? Ako odrasli vozač skutera mora imati vozačku, kacigu, tablicu i prijatelja na tehničkom zbog blokade onih mizernih 49 kubika, zašto dijete na romobilu može slobodno voziti ko da snima nastavak serijala 'Brzih i žestokih', za gledatelje preko 12 godina? Zato traže da svi romobili imaju registraciju, vozači vozačku dozvolu, prometnu knjižicu, kacigu, retrovizor, žmigavce, trubu… I da, barem jednu sigurnosnu crnu kutiju – jer statistika pokazuje da nije pitanje hoće li, nego samo, kad će udarit. Dotad, svi oprezno i na cesti i trotoaru.

Nekad je Hrvatska imala more, sunce, srđele i gostoljubive domaćine, koji su turiste dočekivali s kupicom rakije i fetom pršuta, uz prihvatljive cijene stranim, a često i domaćim gostima.

Danas, ono isto more i sunce i bez rakije i pršuta košta znatno više, valjda zbog orijentalne posluge, Wi-Fija i ormarića za ključeve pored vrata apartmana. Sve to košta.

Još prije mjesec dana, krenula kuknjava u medijima, kako je u nas sve preskupo, pa gostima prekipjelo što običnu pizzu sa sirom plaćaju 19 eura, pa jedu u pekarama. Kulturni program svodi se na preskupo hodanje po žarkom suncu i zidinama, a cijena apartmana na Jadranu ravna je ljetovanju na Baliju, u vili s osobnim maserom i pravim, roza flamingom u bazenu. A kad su prazni apartmani i loše recenzije počeli svakodnevno curit u javnost, oglasio se ministar turizma. Mudro, smireno, državnički, poručio je – ne pričajte o tome! Jer ako ne pričamo da je loše, možda postane dobro. Po njegovoj logici, ako pukne guma na autocesti, ne zoveš HAK, nego ignoriraš škripu felni i nadaš se najboljem. Ministar je predložio da se o cijenama, bezobraznim maržama i pomfritu od 10 eura ne razgovara sad, usred sezone. Ne, ne, to je za jesen, kad se svi vrate doma i počnu se spremat za hladnu zimu i zaborav. A onda se oglasio premijer, koji tih dana nije pratio TV i uletio s briljantnim opažanjem o tome, kako naše more nije jedino more na svijetu! I da pola Europe bira destinaciju prema cijeni, što znači traže povoljne opcije. Srećom, mi se nećemo zamarati tim siromasima! Nama treba ona druga polovina, koji na Booking.comu filtriraju od skupoga prema najskupljem. Oni nezasitni gurmani, koji se vesele što su platili 38 eura za 'lokalnu riblju juhu' koja sadrži tunjevinu iz konzerve. Poruka je jasna: Hrvatska ne cilja na kvantitetu, nego na kvalitetu – samo se, eto, kvaliteta još nije pojavila. I što sad? Pa ništa. Turisti neka dolaze, ali samo oni koji ne gledaju cijene, ne čitaju recenzije ne plaču nad kremiranim lignjama i ne pogađa ih što više ne smiju vozit oko grada.

A naš uspješni prometni režim prometa, najviše je pogodio taksiste. Uz 680 taksi vozila, koji su i dosad imali pravo prolaza oko Grada, jer su imali parkirališna mjesta, struka je odredila da se kaos oko Grada može riješit održivim brojem od 750 njih, pa je nakon javnog natječaja, još samo 70 sretnika dobilo - Zlatni volan. Oni manje sretni nisu krili nezadovoljstvo, nakon objave rezultata. Zato se gradonačelnik u novoj objavi na Facebooku osvrnuo na reakcije onih koji su uvjereni da su baš oni trebali dobit dozvolu - a nisu!

Kaže, prozivaju ga mnogi, čak i neki branitelji koji su imali bodovnu prednost, ali nisu dobili prolaz, jer je falio jedan pečat. A smeta im što su neki imali sve pečate, a bili su na krivoj strani Srđa u Domovinskom ratu. Ili nisu iz Grada! Zamisli samo da nam na Stradunu sladoled prodaje Splićanin. Ogorčeni roditelji sad s tugom gledaju u budućnost svoje djece, pitajući se kako da im sin postane netko i nešto, ako ne može vozit oko zidina. Uskraćeno im je pravo da rade i zarađuju svoj kruh, što nije ni moralno ni po zakonu. Gradonačelnik je podsjetio nezadovoljne kako se u Gradu nude brojni poslovi. Fali karijernih komunalnih redara, a ako baš vole vozit, fali i Libertasu hrpe vozača. Doduše - autobusa. Eto kruha za sve.

Na koncu je, u svrhu smirivanja strasti, svih podsjetio na Paljetkovu pjesničku misao ravnu Normabelu, kako bi nama Grad trebao bit sve, a mi njemu samo - stanovnici.