test

KRA(L)J DELANJA

Autor: Lucija Komaić Autori fotografija: Boris Scitar Pixsell
Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika Petkom. 

Tarace kafića diljem Hrvatske su konačno otvorene, ali domaći ljudi iz Dubrovnika, Konavala, Župe, Stona i Primorja i dalje stoje doma ili šetaju uz kafe za vanka. Prerano opuštanje pojedinaca uz konavoske trpeze produljilo je neizvijesnost i agoniju rastućih brojki zaraženih. Umjesto da jug Hrvatske već sada broji rezervacije u sezoni, još će neko vrijeme tek brojati zaražene u koroni. Umjesto omiljenih Britanaca stigao je omraženi soj. Uz duplo ubrzanje proširio se kao nikad dosad. Pokazali smo izniman talent za upropaštavanje ionako malih nada u skori oporavak i stali u red najgorih u Europi. Izgleda da smo ipak najgori kad je najteže. Bez obzira na porazne brojke s juga i novi soj, korona je nakratko smrću Milana Bandića pala u drugi plan. Još uvijek nas gleda s naslovnica tjednika i časopisa po dnevnim boravcima. Još uvijek nisu završile u smeću te brojne analize nadolazećih  lokalnih izbora u kojima je upravo on bio glavni lik. A sad ga više nema i više ništa po tom pitanju nije isto.  

A nije isto jer je već sada nemoguće zamisliti osobu koja bi ga zamijenila. Takav politički talent za opstankom u hrvatskoj političkoj areni rijetko tko može imati. Milan Bandić bio je istovremeno kreator i proizvod  društva populizma i klijentelizma, ali i najbolji predstavnik 'hrvatskog sna' o uspjehu. Od siromaštva u Hercegovini do upravljanja s 200 milijardi jedne metropole. Od neumornog delanja i gacanja kroz blato zagrebačkih nerazvijenih kvartova do života u blještavilu uz kidanje prestižnih etiketa. Njegovim odlaskom rijetki su ostali ravnodušni. Mnogi su plakali jer ih je zadužio, ali mnogi i od sreće. U njegovu odlasku vide novu šansu za Zagreb, novu stranicu povijesti za cijelu Hrvatsku. Iluzorno vjeruju kako je s odlaskom Bandića pokopana i sva ona Hrvatska čiji je bio najbolji simbol te kako ćemo preko noći postati ona neka druga. Hrvatska u kojoj se dela, radi i gradi bez provizije. U kojoj se živi, zapošljava i napreduje na temelju sposobnosti i diplome, a ne veze. Hrvatska u kojoj se novac troši racionalno, a ne za kupovinu glasova. Ali, nećemo.

Laknulo je ipak najviše njegovim političkim oponentima jer je, kakav, takav, Milan Bandić bio nepobjediv iz više razloga. Mreža ljudi koju je isprepleo odavno je prešla granice samog Zagreba, a u glavnom gradu ušla u sve pore društva. Svaki posao, štand, prostor, stan, promaknuće, zaposlenje ili bilo kakva pomoć onda kad je teško pamti se do kraja života. Njegov politički stil imaju i mnogobrojni drugi političari diljem Hrvatske, od malih općina od velikih gradova. Od lijeva na desno, preko centra pa do svih krajnjih i radikalnih granica. Neki od njih puno su mlađi od Bandića, a drugi su shvatili što ovdje prolazi i puno prije njega. Ali on je to razvio kao nitko drugi. Zato što Bandićev politički stil nije ništa drugo nego odraz prosječne političke kulture dominantne većine ovog naroda. Teško će odlazak jednog čovjeka promijeniti duboko usađeno naslijeđe uspona preko veze, mentalnog komunizma, i njegove puno gore novije verzije uz rođačku ekonomiju.

Ekipa koju je okupio oko sebe ostala je s njim do samog kraja, makar su neke suze možda bile i umjetne. Na sprovodu je bilo tisuću ljudi unatoč ograničenju od 25, no bilo je to posljednje u nizu kršenje pravila, koja su u ovoj zemlji ionako pisana očito samo za budale. U zemlji u kojoj bi poštivanja pravila i makar pretvaranja da smo svi jednaki zapravo bila šokantna vijest ovakvo nešto ne čudi. Među svim tim ljudima bilo je svakakvih kategorija. To su ljudi koji su ga podržavali jer im je nekad negdje nešto pomogao. Ili im je omogućio da stoje doma sa svojom djecom i da pritom primaju veću plaću iz proračuna nego da rade. Još prije nekoliko tjedana poručio je zagrebačkim majkama da se ništa ne boje. Da će imati svoje plaće roditelja odgajatelja do djetetove 15. godine sve dok je on gradonačelnik. Njihove suze  nisu umjetne, nego prave i razumljive. Iz te pozicije teško je vidjeti širu sliku i koliko je takav populizam za neke druge članove društva bio bolan i skup.

Nisu ga Zagrepčani birali šest puta samo zato što im je dodjeljivao unosne poslove, nego zato što je nešto i radio, a bio je i nepopravljivi populist. Točno je znao koga, gdje, kada i kako kupiti. I s tom je strategijom pokrio svu većinu koja bira. Milan Bandić otišao je bez poraza i presude. Bio je u dobrim odnosima i s političarima iz Dubrovnika. Pero Vićan bio je 2016. na Bandićevoj listi za Parlamentarne izbore u X. izbornoj jedinici. Simpatije prema njemu nikad nije krio Željko Raguž, a uvijek su u korektnim odnosima s njim bili i Andro Vlahušić, i Mato Franković.  Neki od njih također imaju političkih talenata. Kao i u svakom sportu, ali i umjetnosti, talent je važan, ali i uz njega treba neumorno raditi. Delati. Po mogućnosti malo više  za javni interes, malo manje za svoj.

To jedino vodi prema društvu koje pruža jednake uvjete svima, a ne samo podobnima. Bandića će se sjećati svi. Majke koje su dale otkaze jer ih je on bolje plaćao tuđim novcem. Tajkuni čija je bogatstva skupa sa svojim podebljao. Svi oni na društvenoj ljestvici između ovih krajnosti koje je nečim zadužio. A Zagreb sada ima šansu za nekakvu drugačiju budućnost. Samo je bitno da većina ljudi shvati kako je jedino zaista sretno i uspješno društvo samo ono u kojem vrijede jednaka pravila za svih. Bandićev Zagreb to nije bio do njegovog posljednjeg počinka na koji je pošao uz tisuću okupljenih usred pandemije, na čelu s vodstvom države. Ali, politički pomalo netalentiran narod, predugo odgajan da trpi, umjesto da zahtijeva, možda za ništa drugačije još uvijek nije spreman.

Popularni Članci