Samit Ukrajine i zemalja jugoistočne Europe, kojemu je domaćin bila hrvatska vlada, okupio je visoke državnike 14 zemalja koji su sjeli za stol zajedno s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim čija zemlja je već gotovo tri godine pod agresijom Putinove Rusije. Treći takav samit u nizu, nakon Atene i Tirane, iznjedrio je Dubrovačku deklaraciju u kojoj je izražen jedinstven politički stav o potpori Ukrajini na njenom europskom putu i pomoći u tragedijama koje proživljava i koje će proživljavati još dugo nakon tog jednog dana koji bi označio kraj rata. Ono što je posebno pratilo najavu i tijek samog događaja je njorgetanje velikog broja Dubrovčana. Društvene mreže vrvile su bijesom sugrađana zbog blokade prometa, zabrane parkiranja, rada škola i slično. 

Aleksandar Vučić je pozvan, a Zoran Milanović nije. To je također bila jedna od glavnih tema na ulici, među ljudima koji nažalost ne znaju ništa o međunarodnim odnosima, protokolima kod ovakvih događaja i zašto su oni uopće važni. Naime, Milanović nije bio niti na prethodna dva samita ovakvog tipa, a koji nisu organizirani na razini predsjednika država, nego na razini zemalja koje su same određivale tko će ih predstavljati u ovim međunarodnim dogovorima i potpisivanju zajedničke deklaracije. Ali, kako očekivati da to razumiju prosječni ljudi, kad to ne razumiju ni vodeći političari poput Siniše Hajdaša Dončića, novopečenog predsjednika SDP-a? No, ono što je posebno zaprepastilo je nerazumijevanje građana Dubrovnika samog problema Ukrajine, rata, agresije i svega onog što ovaj sukob predstavlja sigurnosti Europe, cijelog svijeta i svakoga od nas.

Može li itko bolje od Dubrovčana znati što je rat? Kako je to kad ti nestaje sve oko tebe, kad gine mladost, kad si napadnut i trpiš agresiju samo zato što netko želi tvoj teritorij i resurse? Tako brzo je to pošlo u zaborav upravo tamo gdje nije trebalo. Na razini ljudskosti. ''Tko je zvao Zelenskog?'' ''Postat ćemo meta''. ''Zašto moramo patiti i stati u gužvama zbog njega'' ''Djeca nam ne mogu tog dana u školu''. Pitanje Ukrajine jedno je od najvažnijih u sigurnosnom smislu. Čak i ako je teško i nemoguće od građana očekivati razumijevanje geopolitičkih prilika, nevjerojatno je koliko većina građana nije pokazala dozu empatije prema formalnom predsjedniku jedne zemlja koja je u ratu, u kojoj se gine, u kojoj su škole spaljene, a ljudi raseljeni. Davno je bio rat, očito su se izbrisala sjećanja na patnju, nestalo je takvo suosjećanje. Ako bilo koji dogovor bilo kojih političara donese kap nade u mir jedne zemlje, onda je sve imalo smisla, a posebno taj jedan dan bez komoda. No, očito je sve to bilo toliko davno. Očito je davno bila i ona kratka pauza u bukiranju apartmana, nakon što je Putin doveo tenkove na ukrajinske granice, dok zapadnjaci nisu skontali da su te granice ipak dovoljno daleko od  turističke meke. Kad krene bukiranje, nestane svako suosjećanje.

I onda još i on. Aleksandar Vučić. Došao je u Dubrovnik, ali s figom u džepu. Zbog njega se mijenjala Deklaracija. Imao je priliku napraviti zaokret, ali je radije opet izazvao omanji skandal. Rekao je kako ne gleda na događaje iz 1991. kao i Andrej Plenković, odnosno da gleda na njih sto posto drugačije. I to je rekao baš tu, u samom Gradu, na taraci Excellsiora, s kojega se točno prije 34 godine pružao pogled na ranjeni Grad. Znamo gdje je tada bio i kakvu je politiku zastupao, ali je možda mogao barem šutjeti. To je najmanje što je Dubrovnik zaslužio  nakon svega što je od te politike pretrpio. No, izrazio je želju da s Hrvatskom i s ostalim zemljama jugoistočne Europe o svemu i dalje razgovara. Možda od ovakvih treba uzeti i taj prst kad ga ponude, makar bio i srednji.

Te su stvari na razini visoke politike toliko daleko od naroda i ta se politika i drži toliko daleko da uopće ne čudi taj pomalo gadljivi, sebični stav koji je pobjegao mnogim građanima povodom organizacije. ''Što će nam Zelenski, nek' ide neđe drugo'' i tako dalje.  Organizacija događaja bila je sigurnosno na visokoj razini, to je očito i na to Dubrovnik može i mora biti ponosan. Stvarno, što će nam  takva konferencija predstavnika 14 država o najvažnijoj sigurnosnoj temi za sve nas? Što će nam?! Ali, ne do Bog samo da opet kakva kriza uspori dolazak rezervacija. Svi će biti krivi, a najviše ti isti političari. Možda zato što nisu prije kakvog sukoba sjeli za isti stol?! Što će nam Zelenski, dovoljno smo pomogli Ukrajini, zašto baš Dubrovnik, pitaju se građani. Pa ako je samo i radi te slike državnika, u pozadini s Biserom kojega Rusi posebno obožavaju, trebalo ju je organizirati baš tu. Ne samo zato što i taj monstrum Putin voli Dubrovnik i što je upravo Gruž prije par godina bio prva destinacija njegove velebne jahte Scheherazade nakon lansiranja, ne samo zato što ga obožavaju njegovi ljudi, najbogatiji oligarsi na svijetu, nego zato što ga vole i ti tamo ljudi. I oni su već tri godine zbog ruske agresije poprilično zakinuti. Dobro je da se iz Dubrovnika šalje slika i poruka važnosti mira, i osuda promašene politike, koliko god to nebitno, deklarativno i protokolarno bilo.