Ipak, ozbiljne godine donose iskustvo i podsjećanje na događaje iz već davne prošlosti. I, zanimljivo je ta sjećanja i iskustva usporedit sa današnjim događajima. Ne bi vjerovali koliko je tu sličnosti. Iako, promijenio se društveni ustroj, politika, uvela se demokracija. Reko bi čovjek da su političke, društvene i demokratske okolnosti dijametralno suprotne, ali nije to baš tako.

Evo jednoga sjećanja iz moje mladosti. Ko mulac sam, sa ćaćom i materom, bio na jednoj večeri u obiteljskih prijatelja đe su iznenadni, „last minute“, gosti bili jedan tada uvaženi član komunističke partije i njegova žena. Ko i svaki političar, za vrijeme cijele večere je „držao glavnu riječ“. O svemu je on sve znao i bio „svakom loncu poklopac“. Taj se razumio u sve, od plivanja, kuhanja, turizma, zanatstva, apotekarstva i ko zna čega sve ne. Čudo od čovjeka!

Bilo je to u vrlo ranim sedamsedetim godinama prošloga stoljeća. 71. je tek nedavno bila.

Na stranu što je cijelu večeru očito „udavio“ sve koji su na večeri bili, ali bilo je zanimljivo poslušat njegovu teoriju po kojoj su komunisti postupali 1945. godine. A, svi na večeri znali da je on bio jedan od onih koji su to postupanje osmislili i provodili.

Meni, ko mulcu, nije bilo dozvoljeno, a osobito ne preporučljivo od ćaće i matere, da komentiram. Bila su teška vremena. Što bi se dogodilo da sam se ja nešto usprotivio ili reko nešto nepodobno? A, bio sam u pubertetskim godinama i prilično lajav. Odma bi mi ćaća i mati bili sumnjivi. Zasigurno bi ih tadašnji dušobrižnici zapitali o čemu se to u nas doma govori, kako se djecu odgaja? Bio sam unaprijed upozoren od roditelja da ne sudjelujem u takvim razgovorima. Da samo šutim i slušam! A, ako imam neko pitanje ili komentar da pričekam da se vratimo doma, kad nas niko drugi ne čuje.

Uglavnom, nakon valjda dvije-tri čaše vina, naš je „filozof“ jasno reko da je tadašnja Komunistička partija nakon II. svjetskog rata bila suočena sa pretežno seoskim stanovništvom, čak 70-80%. Onda se tadašnja vlast dosjetila i proglasila potrebu za industrijalizacijom i elektrifikacijom i time privukla ogroman dio seoskog stanovništva da presele u gradove jer je za to trebalo radne snage. To nije bila nikakva novost jer smo o tome i u školi učili.

Ne govorim da u to vrijeme nije bila potrebna djelomična industralizacija i elektrifikacija, ali – prema tvrdnjama našega gosta na večeri – nije bio osnovni cilj niti gradnja tvornica niti postavljanje dalekovoda. Osnovni politički cilj bio je dovesti što veći broj ljudi sa sela u gradove.

Zašto?

Zato da postanu ovisni o politici i političarima! Dok su bili na selu bili su naizgled siromašni ali ih tadašnja vlast nije znala ni mogla privuć u svoje redove jer su svi ti ljudi na selu mogli zadovoljit sve svoje osnovne životne potrebe. Stanovali su u vlastitoj kući. Nijesu bili gladni, imali su kokoši, prace, ovce i janjce, koze i kozline. Kravu. Kupusa, bobice, slanutka, pomadora, kapule, patata, balančana, vina i svega drugoga što im je trebalo za svakodnevni život.

Kad su preselili u grad po prvi put su se počeli susretat sa nekim osnovnim egzistencijalnim problemima. Ovisno kolika im je bila plaća, često su oskudijevali u osnovnim životnim potrepštinama. Bili su podstanari ili sustanari u nekoj privatnoj kući. I, postali su ovisni o milosti šefova i lokalnih šerifa. Morali su im se „klanjat“ da bi ostvarili osnovne životne potrebe, dobit' stan, veću plaću i druge beneficije.

Svi političari imaju cilj osvojit vlast. Ali, kad dođu na vlast, nisu samo s time zadovoljni. Oni bi htjeli izravno utjecat na život svih svojih podanika. Nije im dovoljno što su na vlasti. Njima treba da ih njihov narod za nešto stalno moli, da prosi od njih ko da su bogovi. Jer, kakav je to gust biti na vlasti a da te niko za ništa ne moli? A, da ne govorimo da su bili uvjereni u svoje poslanje i mudrost i da su htjeli učinit revolucionarne poteze da ih povijest zapamti.

Usporedite to vrijeme i političare sa ovima danas.

Na primjer, kad se bude odlučivalo o broju apartmana ili restorana ili taxi obrta ili bilo koje druge djelatnosti u Gradu, o tome đe i koliku kuću možete sagradit ili bilo što drugo što u svome životu mislite poduzet, mislite li da vladajućima u bilo kojemu gradu, neće bit važno ko pripada kojoj „struji“ ili ko je „bliže oltaru“? Da im neće bit važno da li ih neko za nešto moli? Ako mislite da to nije važno, naivni ste.

Povijest se ponavlja.

Što učinit da se pogreške iz povijesti ne ponove? Stara izreka govori da svaki narod uči na svojim vlastitim greškama, a da Englezi uče na Oxfordu i Cambridgeu. 

Eto, ponadao sam se da će se naša djeca naučit na Sveučilištu u Dubrovniku (a ne na svojim greškama) ali zadnjih godina su brojevi upisane djece na naše Sveučilište u najmanju ruku zabrinjavajući. Ti brojevi upisanih studenata nekako prolaze „ispod radara“ i o tome se ponekad pojavi neki skromni članak u našim lokalnim medijima.

U zadnje vrijeme se – što se tiče Sveučilišta – najviše u narodu čuje o Studentskom domu i kako se tamo afitavaju sobe turistima. Ne znam je li istina, ali „zli jezici“ govore da se studente u Domu išćeriva vanka isti dan kad im završi ispitni rok i da se takoreći nemaju vremena spakirat. Ili, ne pušta ih se da dođu najesen u dom prije nego počne nastava iako prije početka nastave imaju za polagat zaostale ispite koje nijesu položili u proljeće. Ako je to istina koja je razlika u postupanju u usporedbi sa građanima koji svoje podstanare ćeraju da izađu iz svojih soba ili stanova čim „navonjaju“ prve turiste?

Dubrovačko Njorgalo