Rano ujutro probudila me tutnjavina izdaleka. Izgledalo je kao da je neka oluja u daljini koja ne zna kuda točno treba ići, pa stoji u mjestu i dere se. Nažalost, nije bila riječ o cikloni Boris, Doris, Iris, kako li se već nazivaju, nego o detonacijama granata. Ubrzo se buka počela približavati, sve jače i jače, dok se nije istresla po Srđu. Avioni su raketirali repetitor. Sirene su zavijale, susjedi s gornjih katova zgrade počeli su bježati kod nas u prizemlje. Na licima očaj i suze, pogled mutan. 

Bio je 1. listopada 1991. godine. 

Sljedećih tjedana i mjeseci nećemo imati vode ni struje, bit ćemo odsječeni od svijeta. Informacije će kasniti, vijest o smrti Freddieja Mercuryja doći će nakon što mu se tijelo već ohladi, teško ćemo gledati mečeve Ivaniševića, još teže Europsko prvenstvo sljedeće ljeto. Stigao nam je rat, ta poguba ljudske naravi, iako nitko nije mislio da je moguće. 

Toga listopada 1991. imao sam točno 13 godina, isto kao što ovoga listopada moj sin ima točno 13 godina. Za razliku od mene, on taj period svoga života ne provodi u skloništima, dan mu se ne sastoji od nošenja bidona s vodom i čitanja Zagora i Alan Forda ispod slabe šterike. Baš kao i svi pripadnici njegove generacije, ovisan je o ekranima, a ja sam tada mogao jedino slušati depresivne vijesti preko radija s baterijom. Za razliku od mene, on ide u školu, evo sad će mu ispit iz biologije. 

Besmisao širine 

Skupa učimo. Otvaram prvu lekciju, kakav užas, mati mila. Pazite sad ovo što djeca uče. Moraju znati nabrojati tkiva kod biljaka, a to su tvorno tkivo, osnovno, pokrovno, potporno, provodno i žljezdano. Ne samo ih nabrojati, nego o svakome nešto reći. Što će im u životu te informacije? Ajde nekome tko želi kasnije dodatno usavršavati biologiju, ali bojim se da nitko neće htjeti, jer će je svi zamrziti. Autorice udžbenika iz biologije za sedmi razred osnovne škole kao da su se trudile napisati činjenice na što nezanimljiviji način. Koriste nekakav arhaični jezik koji stvara ogromnu averziju djeci prema školi. I ne samo njima, nego i roditeljima. 

Onda moraju znati što je organela, nabrojati biogene elemente biljaka, znati da se svjetlosnim mikroskopom u stanicama životinja mogu uočiti jezgra, stanična membrana i citoplazma, a ako se koristi elektronički mikroskop još se može vidjeti mitohondrij, mreža kanalića i ribosom. I ne samo to – tko najbolje ubere dijelove stanice dobije i set noževa – već se elektroničkim mikroskopom u biljaka mogu ugledati stanična stijenka, vakuola i kloroplast. Nadalje, treba znati – jer ako se ova informacija ne zna, dijete će u budućnosti valjda biti tapioke gladno – što su arheje i eukarioti, što je difuzija, a što osmoza… 

Kloroplast te jebo, što je ovo?! Evo već tri sata s malim pokušavam naći smisao u vakuoli, arheji i eukariotu, a sve što smo naučili jest da udžbenik biologije iz sedmog razreda značajno povećava anksioznost u obitelji i šteti mentalnom zdravlju ukućana. Živimo u suludom dobu gdje je puno važnije da ti je baba ostavila kuću na Konalu nego da si završio deset fakulteta, šest magisterija i četiri doktorata. Svi koji danas u Dubrovniku imaju novaca – apartmandžije, restorandžije, transferandžije i slično – realno nisu trebali završiti ni treći osnovne, a kamoli dalje. Dovoljno je bilo u drugom svladati tablicu eura i gotovo školovanje. 

Nisam protiv edukacije, dapače, ali ovakva besmislena i bespotrebna širina koju djeca uče je totalno kontraproduktivna. Ne vrijedi to samo za biologiju, nego i sve druge predmete. Kada te u prvom srednje za lektiru dočekaju Ilijada i Božanstvena komedija, učenik može jedino zauvijek zamrziti čitanje. Pa daj mu nešto moderno, nešto s čim se može poistovjetiti, a ne grčku mitologiju koja je jedino korisna na pub kvizovima. 

Način na koji se uči je sulud, knjige su pisane tako da ti nešto što je po logici jasno samo od sebe postane nejasno. Evo što stoji u udžbeniku iz biologije – „Živa bića primaju različite informacije (podražaje) iz svog okoliša i reagiraju na njih. To obilježje nazivamo podražljivost“. Pa naravno da ga nazivamo podražljivost, nećemo ga zvati Dikembe Mutombo Mpolondo Mukamba Jean-Jacques Wamutombo, kako je Slavko Cvitković običavao imenovati legendarnog centra Atlante Hawksa nakon što bi ovaj nekome zalijepio bananu. I onda učitelj(ica) pita učenika što je to podražljivost, i ovaj jadan zna, ali kako da definira? Nema gluplje stvari u školama od definicije. Jednom je meni profesorica umjesto banane zalijepila jedinicu – Slavko Cvitković je to popratio riječima Matoromba Učomba Zapisomba Je(d)an Jacques Marušombi u Dnevnikamba – a kada sam se pokunjen vratio u svoju zadnju glupu na trećem katu Gimnazije na Pločama, napisao sam definiciju definicije koju još uvijek čuvam. 

Uopće nije jasno 

„Definicija (grč. definitos - ni Zeusu nije jasno) je krivudavi put koji vodi linijom optičke varke ili fatamorgane od stvari koje su nam kristalno jasne do nečega što nam uopće nije jasno. Naziva se još i halucinogenom drogom znanja i uzročnik je svih nesporazuma. Naši stari je smatraju linijom težeg otpora i pridaju joj mistična značenja. Nuspojave mogu biti strah, nerazumijevanje, ukočenost, zbunjenost. Epidemske je naravi i ne može se rastaviti na nijedan kvantni dio. Intelektualci je štuju kao božanstvo i organiziraju razne kultove i sekte na čijim temeljima drže predavanja i plaše se kako međusobno tako i šire. Nitko ne zna kako je nastala, koja joj je svrha i što hoće“. 

Svi, nažalost, znamo što je to terorizam, ali rijetki među nama znaju definiciju terorizma, i stoga bi popušili kečinu veliku ko Smederevo, kako je običavala govoriti naša profesorica iz Nikice Franić prije 1. listopada 1991. godine. Pa evo ja vama koji ne znate definiciju terorizma da vam objasnim: 

„Terorizam je naprostoproširena rečenica koju moramo proširiti samo zato da sufiks izam -  jer izam znači da nešto što ima definiciju mora imati i izam -  ubacimo u teror, koji znači strah, te tako dobijemo strahizam kojim mi ustvari definiramo terorizam, ali pošto strahizam zvuči gore od terorizma, ostavljamo manje razumljivu riječ, a to je u ovom slučaju terorizam, da bi valjda i ljude manje bilo strah, a zna se da strahizam ili terorizam siju strašan strah, ne samo što se tiče same definicije, nego i stvarnog života“. 

Razumijete? 

Nije ni važno. 

Ono što sam samo htio reći jest: „Hvala ti Slobodane Miloševiću, hvala ti đubre zločinačko što nisam morao učiti biologiju u sedmom osnovne“.  Eto čak i u ratu, toj najstrašnijoj pogubi čovječanstva, ima nečega dobroga.  

Kao što rekoh, ništa nije crno-bijelo osim klorofila zebre (ah da, zebra nema klorofil, ali ja to ne znam radi Sloba).