Kako su svjedočili svi koji su za Badnji dan i za Božić bili u Gradu, najveća festa je prošla besprijekorno. Krasne slike mladih ljudi koji su pošli u Grad na Badnji dan, sudjelovanje u kolendi, pjesmi, dobrim željama prema svim prijateljima i svim drugim sugrađanima.

I ja sam, premda u ovim godinama, pošo u Grad. Kako nisam očekivo da ću nać parking oko Grada, parkiro sam auto na Gruškom polju i odlučio poć u Grad autobusom. Bila je jaka bura, paralo se da će odnijet krov tarace sa obližnjeg hotela.

I tako stojeći na stanici, onako inkaputan, sa kapom na glavi, promrzo, gledam grupu mladih ljudi koji čekaju autobus sa mnom. Svi svečano obučeni. Ma ..... napola goli! Cure u minicama, mladići samo u paletunima, a škura bura dere. Lijepa je mladost. Ništa ti ne smeta.

Vozeći se tako do Grada u autobusu pada mi na pamet razgovor sa dva naša sugrađanina, od kojih je jedan nažalost pokojni. Jedne godine smo sjedali na kafi i ćakulali o kićenju bora i cijele kuće za Božić.

Različiti su bili običaji. I sami su moji sugovornici svjedočili da im svojta i prijatelji u različite dane kite kuću za Božić. Većina je bor kitila na Badnji dan. Ipak, bilo je izuzetaka. Neki bi Betlem počeli postavljat već na Svetu Katu, pa bi se polagano nadograđivao, a sve bi završilo kićenjem bora na Badnji dan. Neki drugi nisu ništa kitili sve do Badnjeg dana. Neki bi pak okitili sve u kući, uključivo i bor, na Svetu Katu.

Ali, nije ovo tekst o kićenju nego o tome kad bi se borovi i ukrasi raskitili.

Svi znamo da velika većina familja danas i bor i ukrase iz kuće raskiti za Tri kralja. Upravo su smiješni razlozi za to. Većina kaže da kuća ne treba bit okićena za pravoslavni Božić.

E, tu su mi moji sugovornici iz kafića rekli da u njihovoj mladosti nije bio takav običaj. Oba dvojica su se rodila u Gradu, u zidinama, i tamo proveli cijelo djetinstvo. Govoru mi da se u njihovom djetinstvu kuće nisu nikad raskitile niti iza Nove Godine, niti prije Tri Kralja, nego tek iza Feste Svetoga Vlaha.

Jedan od njih mi je ispričao fascinantnu priču o Betlemu u njega doma. Vjerujem da će Vam bit zanimljivo pročitat i takvo iskustvo. Insoma, njegova je mati svake godine pravila od šperploče kućice i tvrđave, pituravala ih, i dodavala na već postojeće koje su bile spremljene od prethodnih godina. Bila je i modra tkanina koja je, na zidu, predstavljala noćno nebo. I zvijezde je napravila i zalijepila na tu tkaninu.

Imali su mjesta u stanu pa je cijeli Betlem bio velik i impozantan. Posebno je na njega ponosan bio njegov pokojni otac i tražio je da se svake godine okiti. Kasnije mu je otac pričao da mu je taj okićeni Betlem vjerojatno spasio život. Naime, kad su u II. svjetskom ratu kapitulirali Talijani u Grad su došli Nijemci. Očito su imali nešto protiv njegovog oca jer su poslali, neđe u prosincu 1943. godine, dva vojnika da mu oca uhapse i privedu. Jedan vojnik je ostao čekat u korti, a drugi se popeo u njihov stan sa namjerom da mu oca odvede. Ali ..... kad je ugledo Betlem u stanu, ukipio se, spustio pušku sa ramena, skinuo šljem i stavio ga na cijev puške i dugo, dugo je gledao u Betlem. Možete mislit kako su se osjećali svi ukućani, vjerojatno „smrznuti“ od straha i neizvjesnosti.

Nakon što je vojnik tako zapanjeno dugo gledo u Betlem, vjerojatno se sjećajući svoga doma u Njemačkoj đe su mu možda mati ili otac svake godine kitili sličan Betlem, odusto je od hapšenja i otišo iz kuće, ostavljajući mu oca doma.

Lijepa i potresna priča!

Zato, kitite i raskitite kako Vas je volja. Kako Vam srce govori.

U to ime, sa puno godina „na leđima“ želim vam od srca da puno godina živite blago, u dobrome zdravlju, da pomognete kome god možete, u dobroti i razumijevanju. Sretan Vam Božić i Nova godina.

Dubrovačko Njorgalo

PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora

...