test

Kakva nam može biti sigurnost na moru kad je režiraju birokrati iz zagrebačkih ureda?

Autor: Nikša Klečak Autori fotografija: Nel Pavetić/PIXSELL
Percepcija službenog Zagreba, pa i novinara iz Zagreba kada pišu uobičajene ljetne traktate, je da su Dubrovčani bogati, da je kafa na Stradunu 50 kuna pa vjerojatno žele da bogati Dubrovčani Lučkoj kapetaniji kupe bolji i veći brod. A kupili smo im ga već, ogromnim porezima sve mi to na kraju i plaćamo. Baš kao i sve one birokrate u ministarstvima u Zagrebu koji o pravilima vezanima uz more odlučuju iz svojih  udobnih klimatiziranih ureda. Nova kolumna Nikše Klečka 

U tjednu iza nas dogodila se pomorska nesreća koja je nažalost završila sa smrtnim ishodom. Voditelj brodice u mljetskom arhipelagu izgubio je život prevozeći strane turiste. Sreća u nesreći je da je nesretni čovjek spasio sve putnika sa svoga broda. Osim toga, sretna okolnost je bila i što se na mjestu događaja pojavio Mljećanin Mario Orlandini s prijateljima i spasio nesretne turiste. Da je bilo čekati pomoć institucija, imali bismo tragediju veću od one prije pet godina na Šipanu. I valjda će se netko sjetiti i nominirati Orlandinija i njegove prijatelje za Plavu vrpcu Vjesnika. 

Ima tu svačije, a ne samo odgovornosti voditelja brodice u ovom slučaju. Na oko nestručno modificiran brod godinama je u luci upisa prolazio na tehničkom pregledu. Iako je iz istog brodogradilišta i iz istog navoza izašlo na tisuće brodova tipa Adriatic, ovaj baš i  nije nalikovao na niti jednoga od njih, bio je na štetu stabiliteta uređen za veći broj putnika. I tako je brodio dvadeset godina, a barem je desetak puta bio na tehničkom pregledu i dobio onaj pečat u dozvolu za plovidbu. Nitko od odgovornih to neće javno izgovoriti jer bi i sami priznali odgovornost. 

Morem našeg plavog Jadrana, posebno u vrhuncu sezone plovi na tisuće brodica, jahti, glisera, skutera i tko zna kakvih plovila bez pogona. I dok zakon u 21. stoljeću vjerojatno još traži fizičke karte i šestar za brodicu koja ide iz Gruža do Dakse na kupanje,  za kajake, primjerice, nema nikakvog ograničenja plovidbe. Svako malo za vrijeme neke tramuntane privatni gliseri spašavaju zalutale kajakaše koje je more prevarilo. Nitko im, recimo, ne brani da se iz Grada zapute za Molunat ili Mljet. Očit primjer je i akcija spašavanja dvoje turista, oca i sina na supu, za kojima je potraga trajala dva dana i koja je na kraju imala sretan epilog. Niti je tom neodgovornom ocu netko fakturirao troškove koje je Republika Hrvatska imala radi njegove lude glave niti je zakonski to uopće moguće. Jednako kao i kada po Velebitu ili Svetom Iliji idu u japankama bez deca vode. Sve to mi plaćamo, tko kaže da smo skupi?! Dobrodošli u Hrvatsku, malu zemlja za besplatno gubljenje po klisurama i morskim pučinama. 

E, sad u Hrvatskoj je tako, ali u Dubrovniku i nije baš tako. Stožerni i jedini normalni brod Lučke kapetanije Dubrovnik, brod Danče ovih dana jednostavno ne radi. Zli jezici govore da mu je ispalio motor pa je evo već četrdeset dana vezan u Shellu, a sezona je u punom jeku. Ako se ne daj Bože nešto dogodi, imaju neku malu kadu, fali im jedna mala patkica u njoj da upotpune doživljaj. Ako ovaj zadnji brod rikne, jedino preostaju pedaline.

Odgovornost na nivou, reklo bi se, a mi u Dubrovniku na to smo navikli kada odluke nama na štetu donose u Zagrebu.  Percepcija službenog Zagreba, pa i novinara iz Zagreba kada pišu uobičajene ljetne traktate, je da su Dubrovčani bogati, da je kafa na Stradunu 50 kuna pa vjerojatno žele da bogati Dubrovčani Lučkoj kapetaniji kupe bolji i veći brod. A kupili smo im ga već, ogromnim porezima sve mi to na kraju i plaćamo. Baš kao i sve one birokrate u ministarstvima u Zagrebu koji o pravilima vezanima uz more odlučuju iz svojih  udobnih klimatiziranih ureda. Tako su u vremenu korone neka gospoda u ministarstvu odlučila brisati iz Upisnika sve brodice čiji vlasnici nisu platili uzastopno dvije godine zaredom naknadu za sigurnost plovidbe i zaštitu mora od onečišćenja. Zbog tog razloga mijenjali su i pravilnik. Bez zadnje opomene, samo brisanje. Tako su i u našoj Županiji izbrisali tristotinjak brodica. I to sve u vremenu korone u kojem su  birokracije diljem Europe, pa tako i MUP Hrvatske, tolerirali sve i svašta radi višeg cilja, ostajanja doma i izbjegavanja gužvi. Dopuštalo se da se vozila ne registriraju, a zadrže tablice, da se osobne iskaznice ne produljuju, ali neki čoban iz Ministarstva prometa je osmislio kako će se u istom razdoblju osvetiti vlasnicima brodica koji su zaboravili platiti naknadu za sigurnost. 

Ciklama koja je osmislila promjenu pravilnika trebala bi znati onda i objasniti kako će ta uplaćena naknada za sigurnost biti provedena u praksi kada brodovi Lučke kapetanije 'ne pale', kada nema ljudi jer su im plaće mizerne i kada se ne može skupiti dovoljno posade da sve funkcionira kako bi trebalo. A ništa ne funkcionira kako treba, ali zato plati bijedni narode sve naknade bez odgode, inače ti brišemo plovilo iz našeg upisnika. Da se razumijemo, djelatnike Lučke kapetanije Dubrovnik treba uvijek pohvaliti jer su to profesionalci – Samarijanci koji bi na drugim poslovima imali i tri puta veće plaće. Glupo je i da je Ministarstvo mora u Zagrebu, ali ima i glupljih stvari u Hrvatskoj.

A osim što je sigurnost na moru dosta upitna, dok ronite ili plivate između očenaša da vas ne opizdi neki skuter ili gliser, opasnost je proteklog tjedna bila i visoka temperatura mora. Stručnjaci su upozorili da bi nam mogle doći velike opasne i otrovne beštije iz tropskih krajeva kojima godi toplo more. Srećom, more je naglo ohladilo uslijed vremenskih uvjeta proteklog tjedna i sve je opet kako je i bilo. Neka tako i ostane. Samo nam još fali dodatnih problema, imamo ih previše i bez opasnih, tropskih beštija u moru. I onih u uredima.

Popularni Članci