'

Jesmo li zaista toliko siromašni, jadni i nesretni koliko mislimo da jesmo?

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Riccardo/PEXELS
Netko je napisao – mi smo postali jedna tužna generacija sa sretnim slikama. Tuga se ne uklapa u duh supermarketa. Nikakva emocija se ne uklapa u duh supermarketa

Negdje sam pročitala da je stres točno ona razlika između života koji živimo i života kojeg želimo za sebe. A pod stresom su svi. Psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti se ne mogu obraniti od posla. Čekaonice su pune, svi traže to magično i brzo rješenje za nesanicu, depresiju, napade panike, anksiozne poremećaje, tugu, prazninu i bezvoljnost. Jedan Xanax i sve je riješeno. Možete se vratiti u žrvanj obaveza, trčanja i ispunjanja ciljeva koje ste pred sebe postavili ili koje vam je predstavilo društvo, bez bolovanja, bez pauze, bez ikakve potrebe da popričate sami sa sobom i ustanovite što vas to toliko muči i u čemu griješite.

A ciljevi su bolesno visoki. Prosječnost, drugo mjesto, zamjena, to jednostavno nije dovoljno dobro. Morate biti prvi! To je modus koji ste prenijeli i na svoju djecu. Uzmite kao primjer jedan razred. Prije su 'petičari' bili manjina, onih što su prolazili s tri ili četiri je bilo puno više. Onome kome nije išlo s knjigom, išlo je s loptom, netko je bio predodređen da bude novi Ronaldo. Ili s crtanjem. Jednostavno, malo kome je išlo sve. Danas su djeca kolektivno silno frustrirana ako nisu najbolja u svemu. Tome pomažu i roditelji koji suznih očiju pitaju razrednika čemu taj prosjek 4,8, a nije 5,0, mada 'mali' ni tih 4,8 nije zaslužio. Posljedično, imamo generacije i generacije nepismenih i polupismenih odlikaša koji na tržištu rada uopće ne konkuriraju jedni drugima jer su svi podjednako bezveze. I svima je mater suznih očiju molila razrednika da nekako navuče tih nezasluženih 4,8 na 5,0.

Prosječnost koja se ne oprašta

Stav te djece sigurno je projekcija bolesnih ambicija nas odraslih kojima redovno ubijamo sami sebe. Oko sebe vidim hrpetinu ljudi koji trče za parama od jutra do prekosutra, ne da bi imali za auto ili (još jedan) stan nego da bi imali isto 10 tenisaka, samo skupljih, isto 15 torbi, samo markiranih, istu vestu, samo na ovoj skupljoj sad piše Vera Wang. Netko jako pametan će na to kazati da se ne valja uspoređivati s drugima, i to je u teoriji tako, samo što je u praksi drugačije. Čovjek može steći sliku o sebi i svojoj vrijednosti jedino uspoređujući se s drugima. A dok se uspoređuje s drugima, dok su ciljevi bolesno visoki, može se osjećati jedino kao nula. Jer ciljevi su takvi da u svakom polju života moramo biti odlikaši. Pa i više od toga. Moramo biti ono što ljudsko tijelo, um i duh ne mogu izdržati.

Moje vršnjakinje ubijaju se u pokušajima da budu 20-godišnjakinje. Opiturana kosa, puder obrve, isfrizirana kosa svaki-božji-dan i botox polako, ali sigurno postaju stvar osobne higijene. Još jedan motiv da radite od jutra do prekosutra i da nemate ništa. Barem ne ništa vrijedno. Uostalom, Severina sa svojih 50+ izgleda tako pa ne možeš ti biti baš lijena krava. Tako stoji na Instagramu. Nema veze što je u realitetu bitnu drugačije. Svaki dan na internetu izađe barem jedan tekst s naslovom 'Ovako izgleda xy, jučer je napunila 75 godina'.

Instagram vas može učiniti jedino da se osjećate još mizernijim i jadnijim. Tamo su svi lijepi i puni love. Ljepotice, kokteli, auta, putovanja, avioni, kamioni… S videa neki samoprozvani 'lajfkoač' govori da možete imati sve i da možete imati odmah.  I ako nemate, bože moj, sami ste sebi krivi. Ne 'vibrirate' kako treba. Stojite na kraju dana sami sa sobom, od cjelodnevne strke da budete 'najbolja verzija sebe', a 'najbolja verzija vas' samo vam jede jetru i kako da tako, iscrpljeni, ubijeni i u stalnom nesrazmjeru života koji živite i života koji želite (a uvjerili su vas da vam je predodređeno sve) vibrirate išta osim depresije?

Dječji rođendani kao omanje svadbe

Roditeljstvo je priča za sebe. Živimo u svijetu u kojem bi, uz sva dostignuća koja olakšavaju život u odnosu na prije 50 godina, ta uloga trebala biti nikad lakša, a ustvari je postala nikada teža. Legenda kaže da je majka malog Dionizija Lava prije koju godinu svom sinu organizirala proslavu petog rođendana u formi omanje svadbe. Sljedeće godine su, čisto natjecanja među mamama radi jer mame se silno vole natjecati oko toga koja će biti majka godine, to napravile još dvije mame. Sljedeće njih 10, pa 20… I tako je sve krenulo.

Danas mame jednom godišnje doživljavaju stres kakav bi naše majke doživljavale eventualno oko vjenčanja. Svog i djetetovog. Danas su to dvije, tri torte za cijeli vrtić odnosno razred, plus jedna za roditelje, plus jedna bezglutenska da se netko ne naljuti, plus plate i roštilj za roditelje i tri bakse pive za nervozne tate što moraju uopće biti tu. Naše mame bi napravile jednu tortu i izvadile čips, ispucale film od 36 slika, koji se koristio samo za posebne prilike, i potjerale nas djecu u sobu da se igramo. Da ne smetamo našim roditeljima dok pričaju. Na vlastitom rođendanu. Drago mi je što su roditeljstvo i svijest uopće evoluirali do granice da roditelji danas zaista više i češće razgovaraju s djecom i bave se njihovim potrebama, ali ova financijska priča je postala suluda. Jer kako objasniti djetetu iz 3.b da njegov željeni novi iPhone košta kao jedna prosječna hrvatska plaća, dok vas suznih očiju gleda i pita se zašto ga on ne može imati kad ga imaju ostali u razredu? Zar je on lošiji od svih njih pa ga nije zaslužio?

Je li stvarno turizam uništio sve?

Moj kolega novinar Maro Marušić će kazati kako je sve uništio turizam i zato smo užasno nesretni. Ima i to svoje. Klasne razlike su, čini se, sve veće, zahvaljujući tome što je netko imao sreće pa je naslijedio od babe dvije nekretnine i sad ima apartmane, a nekome je vlastiti krov nad glavom nedostižna priča. Posljedično, sve je više djece koja ne mogu na maturalnu i one koja to mogu. Prije su to mogli svi. Ili one djece koja idu na studijska putovanja po Europi i Americi i one koja će jedva platiti ekskurziju. Međutim, možda je ipak glavni krivac duh vremena u kojem živimo i norme koje kao društvo pred sebe stavljamo, koje su prilično visoke, pa se onda osjećamo mizernima i jadnima.

Naši roditelji su lakše dolazili do nekih stvari nego što to može naša generacija – hrana i stanovanje su bili povoljniji, a vlastita nekretnina nije bila nedostižan san, kao što je to danas za ogromnu većinu. Međutim, luksuzi, koji to više nisu, za većinu njih su bili puno teže dostupni. Ljudi nikada više nisu putovali. Naši tate nisu uzimali godišnji da bi putovali po Europi i ili na Sri Lanku nego da bi salijevali ploču, gradili kuću ili kopali u baštini. Ali jedna od najolakotnijih okolnosti koju su uživali jest ta da se prosječnost tada ipak opraštala i jer nisu proveli mladost u duhu vremena koje je jedan veliki supermarket.

Veliki supermarket

Sve što živimo postalo je veliki supermarket, u kojem ima strašno puno ambalaže bez nekog istinskog sadržaja, a pokušavajući ispuniti sve prethodno spomenute i realno neuhvatljive ciljeve, postali smo društvo kvantitete bez ikakve kvalitete života. Kao što kaže ona legendarna Queeena, želim sve i želim to odmah. A sve i odmah može se naći samo u supermarketu. Po prihvatljivoj cijeni i uz nikakvu kvalitetu.

Pa tako danas sve 'kupujemo' i živimo. Imamo mali milijun različitih proizvoda od kojih nam 70 posto njih ne treba, ne nosimo ih niti koristimo. Partner se bira po specifikacijama – je li dovoljno bogat, dovoljno stabilan, dovoljno pouzdan, koliko troši? U tome olakšavaju i aplikacije za upoznavanje, pa i društvene mreže. Samo dva klika 'mišem' dijele vas od 'idealnog' partnera! Onda, to je postala hrana – juhe za umutiti s malo vode, gotovo povrće, štrukle za minut, pizza za dva minuta, gulaš za četiri, rizot iz kesice gotov za samo sedam minuta! Nadalje, to su postali i mediji. Što više kratkih vijesti, što brže u što kraćem vremenu. Idealno za 'supermarket' društvo, samo da se ne treba puno čitati, razmišljati i misliti, po mogućnosti što više upakirano u dobru ambalažu, 'lajv', hrpu slika, videa, animacija… Poslovi koji bi trebali biti kreativni, postali su tvornica bombona, daj što više toga i što šarenije, u što kraćem mogućem roku. Zato će se naši roditelji koji su više radili fizički smijati kad im kažemo da smo pregorjeli na poslovima u kojima smo dostupni vazda putem mobitela, vibera, WhatsAppa, u podne i u ponoća, i u kojima ne možemo procesuirate nagomilane informacije u mozgu, jer to sve češće izlazi iz okvira onoga što ljudsko tijelo može podnijeti, što onda dovodi do već spomenute nesanice, anksioznosti, depresije...

Ali, srećom, tu je Normabel, najpropisivaniji lijek. Ili već spomenuti Xanax. Jednostavno, nema vremena za pauzu i trebaju brza rješenja. Jer neće se kule i gradovi u oblacima sami izgraditi! Žene su strašno voljele gledati 'Seks i Grad' i pratiti toksičan odnos između glavne junakinje i njenog Mr. Biga. Uglavnom, kad je Mr. Big ostavio jadnu Carrie na dan vjenčanja, ona je potpuno shrvana legla u neki hotel gdje su trebali provesti njihov medeni mjesec. Zamračila je sobu i ništa nije jela, samo je spavala i plakala. Carrie je, dakle, bila spremna za Xanax. I uz njega, još jedan antidepresiv. Ali je bila sretna pa je mogla uzeti pauzu i odbolovati svoje. Danas to ne bi mogla, slika očajne osobe koja ne želi da se počešlja i nije sposobna raditi jednostavno se ne uklapa u ove ciljeve koje smo prethodno prebrojali. Izgubit će xy love, neće poći na put, negdje tamo je čeka koktel, negdje tamo je čeka neki drugi frajer, negdje tamo je čeka cijeli jedan život kojeg ona propušta, kako će izaći na balkon ako nema frizuru? Iza kantuna čeka neka nova 'carrie' koja će joj sve to skupa oteti, uključujući i posao. Iza drugog kantuna je čeka njena 'najbolja verzija nje' koja će joj pojesti jetru jer je, zamislite, tužna i očajna. Svaka emocija je postala neprihvatljiva za osjećanje i pokazivanje. Umjesto brojnih motivacijskih govornika koji ti stalno govore da 'ti moraš i 'ti možeš', trebalo bi uvesti nekakve antimotivacijske govore gdje bi nam netko govorio – ti to ne moraš i ne možeš u ovom momentu, i daj sebi pet dana, sedam, mjesec, pola godine, da dođeš sebi, ozdraviš i nastaviš dalje. I u redu je što si loše, i u redu je što možda nećeš moći nikada.

Nema vremena za biti loše

Uz to, već spomenuta nesretna Carrie uz sebe tada imala još jednu izumrlu vrstu, a to je prijatelj. I to njih čak tri. Donosile su joj juhe i hranile je na ožicu. Nijedna se nije žalila što neće s njima na bazen i na koktel. Hoće li današnji prijatelj trpjeti takvu Carrie? Neće, jer moderan čovjek nije naučen da mora trpjeti bilo što što je 'negativno'. Negativa se jednostavno ne uklapa u one kule i gradove koje je vidio na Instagramu, i ono što on 'vibrira'. On 'vibrira' jedino obilje. A kako mu nitko ne odašilje dovoljno to obilje, nabavio je psića. Danas je društvo puno nesretnih ljudi koji ne trpe baš nikoga i ništa osim svog psića, valjda jer jedino njemu mogu naređivati i izdresirati ga. Netko je napisao – mi smo postali jedna tužna generacija sa sretnim slikama. Tuga se ne uklapa u duh supermarketa. Nikakva emocija se ne uklapa u duh supermarketa.

Konačno, jesmo li zaista toliko siromašni, jadni i nesretni koliko mislimo da jesmo? Možda i nismo. Možda smo uvjereni da nam treba više nego što nam treba. Možda pokušavamo dostići nedohvatljivo. Možda smo postavili sebi neostvarive ciljeve. Sve više ljudi diljem svijeta prihvatilo je tu istinu, okrenulo se jednom skromnijem, ali sporijem načinu života i ne teže nebitnim stvarima kojima bi impresionirali ljude koji su im u životu uglavnom nebitni i čije im je mišljenje, u konačnici, nebitno. Ne troše cijeli život kako bi zaradili za dva automobila jer im je i taj jedan dovoljan. Ne ubijaju se od posla kako bi imali malo skuplje torbe i majice, jer ih i ove povoljnije sasvim dovoljno služe. Ne robuju bolesnim društvenim očekivanjima. Odlaze na slabije plaćena mjesta jer kalkuliraju da sve ono što zarade ekstra, troše na pretrage, doktore i sredstva za smirenje. I žive onako kako su živjele neke sretnije generacije, skromno, sporo i bez velikog luksuza, uživajući u druženjima, u razgovorima, u sitnim stvarima, stare dostojanstveno i pokušavaju biti sretni, odustajući od stvaranja privida sreće. Danas je privid sreće, koji je postao imperativ, bitniji od same emocije. Možda nas to čini nesretnima. Možda je to što je svaka emocija, koja nije taj privid sreće, postala neprihvatljiva, ono što nas čini nesretnima. 

Popularni Članci