Neđe po moru između Zadra i Splita pala je noć. Nikad neću zaboravit brodski restoran (mislim da je brod bio Liburnija, ali moja sjećanja pomalo već blijede) u kojem se posluživala večera. I ja sam sa ostalim ljudima sjedao tamo. Nije bilo televizora niti u jednom salonu i nitko nije znao što se događa. Za mlađe čitatelje .... tad nije bilo interneta, televizor i radio su bili jedini aktualni izvori informiranja. Ali, u brodskoj kuhinji je bio jedan televizor, i iz te je kuhinje svako malo izlazio konobar, iznoseći pjate, i glasno i srdačno obavještavao sve nas putnike koliko nas je država do tad priznalo. Iščekivali smo, ushićeni, svaki njegov izlazak iz kuhinje, a on je samo izlazio i glasno izvikivao: „tri“, „pet“, „sedam“, usput navodeći poimenice koje su države u međuvremenu priznale Hrvatsku.

Možete mi se rugat, ali nikad u životu mi skuhana pasta šuta nije bolje prijala. Jedući i skoro plačući od sreće svaki put kad bi konobar izašao iz brodske kuhinje. Ne znam je li itko zaspao tu noć na brodu. Svi strahovi, sumnje, strah ..... sve je to nestalo te noći.

Brod je pristao u Splitu oko četiri ure ujutro i još je bio mrak. Ali, Riva je cijela bila obasjana i čula se glasna muzika. Trajala je proslava koju je grad Split organizirao radi međunarodnog priznanja Hrvatske. Preko brodskog zvučnika smo svi mi putnici dobili obavijest da će se plovidba do Grada nastavit ujutro u 8 ura.

Kako nitko na brodu nije spavao cijelu noć nas nekolicina smo sišli sa broda da bi malo prošetali u splitskoj noći, ali smo bili i kuriozni vidjet što se to na Rivi događa. A, sa Rive je odjekivala pjesma „Čavoglave“. Kad smo došli bliže malo smo se raspitivali kod presretnih Splićana što se tu noć sve događalo. Sjećam se dobro da nam je jedan stariji čovjek, sav ozaren i nasmijan i presretan rekao da tu pjesmu pjeva neki Thompson, da je to jedan mladić koji se sa svojim prijateljima organizirao i odlučio obranit svoje malo selo, neđe u dalmatinskoj Zagori. Dobro se sjećam da nam je taj čovjek rekao da je cijelu noć na Rivi i da je to, valjda, sedmi ili osmi put da Thompson pjeva tu pjesmu. Jer, to mu je bila jedina pjesma, koju je skladao od muke, neđe „đe vuk poštu nosi“, na straži, on i prijatelji okruženi četnicima. Svejedno što mu je to bila jedina pjesma, okupljeni puk je uporno tražio da im je ponovo pjeva.

Za toga sam pjevača čuo i kasnije, pročitao sam i neke članke koji ukazuju da je u tim vremenima pretjerao u nekim izjavama, a pojavljivale su se i informacije da je pjevao neke pjesme koje ne služe na čast Hrvatima kao katoličkom narodu (barem se tako masovno deklariramo).

Sa vremena na vrijeme bi poslušao i neke novije pjesme Thompsona ali mi nikad nije padalo na pamet otić na bilo koji njegov nastup. Ne zato što mi se muzika nije sviđala nego što inače (nažalost) nemam običaj ić na bilo kakve koncerte.

Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen

Ali, cijelo vrijeme me kopkalo zašto ga se prešućuje? Zašto se njegove pjesme baš nikad ne mogu čut na radio valovima? Zašto ga nema na televiziji? A, sa druge strane se moglo pročitat u novinama da mu je publika vjerna, da dupkom puni sve dvorane i stadione gdje nastupa.

Dakle, jedino obrazloženje za to je da mu je trajno zamjereno nešto što je nekad izgovorio ili otpjevao. Ako je to učinio onda ga je tad trebalo kaznit, ali je nedopustivo da ga se doživotno kažnjava zbog grijeha iz mladosti. I najsvirepije ubojice odsluže svoje zatvorske kazne i nakon toga se smatraju rehabilitiranima. Izgleda da jedino Thompson nema pravo na oproštaj!

Kako je naš narod licemjeran! Sa jedne strane se kunemo u katoličku vjeru, na misama se čitaju događaji iz Isusovog života i njegove riječi i izjave smatraju putokazom kako treba živjet. Isus je jednom prilikom, barem po onome što sam ja slušao iz Evanđelja, kad su Židovi odlučili kamenovati jednu ženu zbog preljuba, rekao okupljenoj i bijesnoj masi: „Tko je bez grijega neka prvi baci kamen!“. Nakon tih riječi se pobješnjela masa koja se spremala kamenovat tu ženu povukla i odbacili su  kamenja iz ruku.

Pa da  pitam one „čistunce“ koji još uvijek osuđuju Thompsona: jeste li bez grijeha? Jeste li nekoga nekad riječima ili djelom povrijedili? Jeste li učinili nepravdu prema nekome? I, na kraju, očekujete li da Vam drugi ljudi oproste? Jeste li se ikad zapitali da li trebate cijeli život bit obilježeni kao nečasni ili nemoralni ili zli zato što se jednom u životu prešli „crvenu liniju“? Ako je Vama teško priznat, ja ću to učinit – pogriješio sam puno puta u životu a osobito kad sam bio mlad.

Sve ove moderne „mudrace“, ako su živjeli za vrijeme Domovinskog rata, bi samo zapitao da li im je onda smetala pjesma „Čavoglave“ ili su je otvorenog srca slušali i „hranili se“ hrabrošću te pjesme koja ih je poticala na žrtvu za Domovinu, koja ih je sokolila kao i brojne druge pjesme naših pjevača toga vremena.

Meni je, kao površnom promatraču, svo ovo vrijeme od rata pa naovamo izgledalo nepravedno osuđivati i ponižavati jednog čovjeka zbog nečega što je jednom davno rekao ili učinio. Jer, to nije kršćanski, a osobito nije jer nije ustrajao u tom grijehu.

Sramimo li se vlastite povijesti?

I, baš zato sam, u ovim starijim godinama, odlučio 06.12.2024. otić na Stradun i vidjet što se to događa na tim „famoznim“ koncertima Thompsona.

Dugo sam se premišljao bi li otišao. Ne radi muzike nego zato što nemam iskustva koncerata. A, nisam ni znao mogu li ja  fizički izdržat višesatno stajanje na nogama. Ali, bio sam kuriozan i došao sam, valjda, dvije ure prije koncerta i smjestio sam se blizu Cele. I, nije mi bilo lako stat na nogama u mojim godinama, malo sam se naslanjao na ogradu,  ali sam se oduševio onim što sam čuo i vidio.

Hajdemo od onih profesionalnih stvari. Vrhunski nastup, razglas, grafika. Valjda, dvadeset tisuća ljudi iz Grada i od svukuda. Tisuće mladih ljudi koji uglas pjevaju i znaju riječi svih pjesama. Od Thompsona i cijelog njegovog benda niti jedne jedine sporne riječi, niti pjesme koja bi bilo koga uvrijedila. Samo ljubav prema Domovini.

A, nisam u cijeloj toj publici ni za vrijeme koncerta, niti prolazeći kroz tisuće ljudi nakon koncerta, vidio nikoga tko je imao bilo kakvo fašističko, nacističko ili ustaško znamenje. A, i da je netko imao, bi li zato bio odgovoran izvođač?

Ja vjerujem da ima onih koje takvo iskazivanje ljubavi prema Hrvatskoj vrijeđa, ili je neke možda sram svoje vlastite Domovine, ali to nisu naši posli. Kome nije drago, neka ne dolazi, neka ne sluša. To je barem jednostavno. Da mi netko ponudi milijune ja ne bi pošao na koncert nekih izvođača. Recimo, neke narodnjačke zvijezde. Tako i oni koji ne vole Thompsona, jednostavno, ne moraju doć na njegov koncert. Neka ne kupuju njegove nosače zvuka. Neka ga ne slušaju na youtube-u ili drugim kanalima. I točka.

A, trebam reć i to da nisam sklon sada vladajućoj politici i pjevanje ovih pjesama nikako nije okupljanje oko ove i ovakve vlasti nego oko ideje Domovine.

Urednici na radiju

Kako sam penzioner, i u autu i doma i na barci, stalno slušam radio. Danas jednu postaju, sutra drugu, preksutra treću. Evo, u zadnjih pet-šest mjeseci NI NA JEDNOJ nisam čuo Thompsonovu pjesmu „Ako ne znaš što je bilo“, a ta se pjesma pretvorila u „himnu“ i rijetko koji Hrvat ne ustrepta kad je čuje. A, ta pjesma na youtube kanalu ima (do večeras) više od 10 milijuna slušanja.

Prije samo dva dana je Thompson objavio pjesmu „Nepročitano pismo“ o čuvenoj povijesnoj tragičnoj istini, o pismu koje je hrvatski ban Petar Zrinski pisao svojoj ženi u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu, noć prije nego što će mu odrubiti glavu jer se borio za hrvatske nacionalne interese. Ta pjesma do večeras ima više od jedan milijun slušanja na YouTubeu. Ako ne znate povijesno o čemu se radi, ili ne znate tekst toga pisma, proguglajte...

Da ne mislite da se zalažem samo za Thompsona. Slično naši (svi redom) radijski urednici postupaju i sa još nekim, slobodno se može reći, antologijskim pjesmama kao što je Gibonni-jevo „Drvo“ koje ima skoro pola milijuna slušanja na internetu a ne može se čuti na niti jednoj radijskoj postaji.

Ne želim navodit imena izvođača koji se redovno „vrte“ na svim radijskim postajama a zadnju su pjesmu objavili prije dvadesetak godina. Brojne su tu „igre“, pa i financijske, ali se treba zapitat postoje li kriteriji slušanosti? Osim ako im ne smeta domoljublje, o čemu Thompson tako često pjeva. Takvima jednostavno treba postavit pitanje: „jel moguće da ste zaspali na straži“?

A, na kraju, u današnje – potpuno zaluđeno – vrijeme TikToka, Instagrama, Snapchata ili kako se još sve zovu, meni je izrazito drago da naša mlada generacija još uvijek ima toliko „srca“ da poštuje svoju naciju i svoju Domovinu i zdušno pjeva, od riječi do riječi, domoljubne pjesme. Svima usprkos, pa i radijskim urednicima.

Dubrovačko njorgalo

PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora