Pariški dogovor o klimatskim promjenama završio je katastrofom – evo nas u 2050. godini, vruće je kao u paklu, Artik i Antartik više ne postoje, jer su se otopili još prije 6 godina, razina mora poplavila je sve hrvatske obalne gradove, i Rijeku, i Zadar, i Split i Dubrovnik – Hrvatska se smanjila poput Srbije – obalna crta Lijepe naše sad se proteže od Donjeg Lapca preko Trilja do Sinja.

Hrvatski građani su očajni, ne znaju što da rade. Navikli su biti ovce, imati nekog pastira, Tuđmana, Račana, Sanadera, svejedno, koji će ih uputiti šta da rade, KUD idijoti da odu, ponavljam, što da rade, gdje da odu, ali sad ga nemaju. Točnije nemaju ga posljednjih trideset i pet godina, sjetit ćete se, još od onih izbora u jesen 2015. godine kada su brončani s izbornog prvenstva – reprezentacija MOST-a – krenuli u pregovore oko dodjele medalja s zlatnom i srebrnom reprezentacijom.

Od tih izbora, pa do danas, svijet se jako promijenio – Zimske olimpijske igre su zbog nedostatka snijega ukinute, ISIL-ovci su se propili, jer se još nisu pomakli od Dabiqa, Bosna i Hercegovina, svjetska ekonomska sila zbog zaliha vode, pomaže siromašnim zemljama Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima koji nemaju od čega živjeti - još otkako je zabranjena eksploatacija fosilnih goriva – Sjeverna Koreja je jedina socijalna demokracija na svijetu, Barcelona je osvojila tridesetu uzastopnu titulu prvaka Katalonije, Athletic Bilbao je isto to napravio u Baskiji, osamdesetogodišnja Angelina Jolie postala je papa Katoličke crkve, izbjeglica iz Sirije, Bin Hadoodu abn Minbar poznatiji pod nadimkom Mister Bin novi je predsjednik SAD-a, a meksički karteli švercaju rijetku sirovinu – drvo.

U Hrvatskoj je situacija sasvim drugačija, tamo se, za razliku od svijeta, osim što više nema dalmatinske obale, ništa posebno nije promijenilo – vozači Ubera hapse se po Zagrebu i odvode na Goli Velebit, u Dubrovniku je, dok ga je bilo, trajala više desetljeća duga rasprava o kućicama na Stradunu, koju je naposljetku prekinula razina mora, Dinamo je osvojio četrdeset peti naslov zaredom i još nije razbio prokletstvo europskog ljeta (više nema proljeća), službe gradske čistoće po hrvatskim gradovima još uvijek nisu postavile kontejnere kako bi se razvrstavao otpad, Pelješki most nije izgrađen, jer nema ni Pelješca, a samim tim ni potrebe za gradnju, skela na zagrebačkoj katedrali i dalje ponosno stoji, hrvatske željeznice su najsporije i jedine na svijetu koje još uvijek voze na fosilna goriva, živa, zdrava i nikad ljepša Tereza Kesovija pjeva Prijatelji stari gdje ste, iako dobro zna gdje su, neuništivog Vlada Šeksa Tetka Smrt još uvijek nije locirala, identificirala, uhitila i transferirala na Onaj Svijet...

Jedino što se u Hrvatskoj promijenilo, rekli smo, je nestanak turističkih rivijera. Još dok se more nije sasvim izlilo po Stradunu i dubrovačkim zidinama, gradonačelnik Dubrovnika Marko Potrebica imao je potrebicu nekome se obratiti da pomogne biseru Jadrana. Ali kome, kada nema Vlade, evo već tri desetljeća. Smišljao je Marko, smišljao, gdje da ode, šta da radi, ponavljam, gdje da ode, šta da radi, i otoliko pitanja glava mu je pucala, da je na kraju zazvao Boža Petrova.

-Alo Bofa, kad će ta Vlada, što ćemo sa Dubrovnikom? More ljudima u Gradskoj kavani ulazi u velika makjata.

Osamdesetpetogodišnji Božo Petrov je smirenim i dostojanstvenim glasom, onako kako se to jedino može postići s metkovskim akcentom, budističkim zenom kazao:

- Ako HDZ pristane na oba naša prijedloga, pričekat ćemo još SDP-ov odgovor do sutra. Ako nas SDP ponovno odbije, nastavit ćemo razgovore samo s HDZ-om – kazao je Petrov.

-Jebem li ti ovog Petrova – reče Potrebica suha proračuna i mokrijeh opanaka – Prije bi u Wimbledonu završio meč Mahuta i Isnera, nego ovaj dogovor s MOST-om.

Ali ni sutra, ni prekosutra, ni sljedećih tjedana, mjeseci i godina MOST se ništa nije dogovorio s HDZ-om. Potrebici je od potrebice sad došla potreba da nešto učini, pa je opet zvao Boža.

-Alo Bofa, kad će ta Vlada, neka pomoć, konzervatorica Žana Baća mi stalno šalje opomene da moru nije mjesto po ulicama starog grada i da ga treba brzo ukloniti?

Osamdesetsedmogodišnji Božo Petrov je smirenim i dostojanstvenim glasom, onako kako se to jedino može postići s metkovskim akcentom, poput glasnogovornika Bhagavad Gite kazao:

- Dobili smo odgovore HDZ-a i trebamo ih prokomentirati. Iako su u načelu pozitivni to nužno ne znači da mi sastavljamo Vladu s HDZ-om. Mi ćemo prodiskutirati te odgovore i nastaviti razgovore s HDZ-om koji moraju rezultirati stvaranjem reformske Vlade i treba biti jasno definirano da pitanje nestranačkog premijera neće biti samo pitanje razgovora nego da će do toga doći. Još jednom pozivamo i SDP jer u točki četiri u odgovoru HDZ-a jasno piše da su spremni na suradnju s lijevom stranom – zaključio je Petrov.

-O jebem li ti i lijevu i desnu stranu s koje more dolazi – zaurlao je Potrebica, ali ni sljedećih dana, tjedana, mjeseci i godina, ništa se nije promijenilo.

Dubrovnik je polako nestajao s lice Hrvatske, a Potrebica je sad već imao ogromnu potrebuštinu da nešto poduzme.

-Alo Bofa, kad će ta Vlada, neka pomoć, nemam skoro više uopće stanovnika, svi su se raselili po Trebinju, Bileći, Nevesinju?

Osamdesetdevetogodišnji Božo Petrov je smirenim i dostojanstvenim glasom, onako kako se to jedino može postići s metkovskim akcentom, poput lahora na cvjetiću maslačka po kojem curi slatki medić pčelice, kazao:

- Mislim da nećemo danas zauzeti gotov stav. Prokomentirat ćemo ovo što je HDZ poslao. Ako to bude pozitivno nastavit ćemo razgovor s njima, ali neće biti zaključnog stava. Ako mi kažemo da nastavljamo razgovore s HDZ-om ne znam hoće li se nešto promijeniti. Neće se ništa promijeniti dok netko nema 76 potpisa, a za to moramo dogovoriti reforme pa onda tek dati podršku – zaključio je Petrov.

-O jebem li ti sve – vikne Potrebica i potrči u kuću spasiti stvari od morske poplave, jer mu je potpuno postalo jasno da je s Dubrovnikom gotovo.

More je sve više raslo, a Potrebica se nije spuštao s brda. Planirao je bježati preko Vrgorca do Dicma, kadli na brdima poviše Neretve susretne Petrova kako i on bježi. Dolina Neretve je bila potpuno poplavljena, ništa tamo nije raslo, iako je Stipo Gabrić Jambo nekako ipak uspio dobiti nekakve poticaje za sadnju morske salate.

More je pojelo i Opuzen i Ploče i Vid, a zabezeknuti Potrebica upita Petrova kako će prijeći more u dolini Neretve. Božo na to podigne štap od košćele u zrak, a more se razdvoji, baš kao onomad u Egiptu kad ga je Mojsije ukrotio.

Pređoše njih dvojica tako iz morskog ropstva na brdo oko Sinja, Sinaj, ili kako se već zove taj vrh Dinarida, i iznenadoše se kad viđu gorućeg grmoju. Petrov pokraj gorućeg grmoje osjeti neku ekstazu, neku prisutnost Boga, Mesije..., i upita grmoju kako mu je ime.

-Ja sam onaj koji Jesam – reče mu gorući grmoja.

-Kad si ti već taj koji Jesi – zavapi Potrebica – reci nam s kim MOST treba koalirati? S HDZ-om ili SDP-om?

-Znaš Božo da si na crkvenoj stijeni sagradio hram tvoj?  - odgovori gorući grmoja – Stoga nemoj s nevjernicima i ateistima.

-Nego s kim? S onima što ne poštuju Božju zapovijed Ne ukradi? – upita Potrebica i zagrcne se kad se sjeti da je riječ o njegovoj stranci.

-To si ti rek'o, a ja sam svoje rek'o, jer sam ja onaj koji Jesam – odgovori gorući grmoja.

Petrov u čudu pogleda gorućeg grmoju koji je od količine pregovora skoro izgorio, ali to je nemoguće, jer po Bibliji, nikad nije dogorio, pa pogleda u nebo i reče.

-Kako god, treba biti strpljiv, reforme mora provesti nestranački premijer – istakne Božo Petrov.

Potrebica je gledao prema moru koje se i dalje penjalo i pitao ga je na kojoj li će samo zemlji hrvatskoj provesti reforme.

-Na Zavižanu, ako treba, ali reforme se moraju provesti – odlučno zaključi Božo Petrov.

Starac i more – tako se zvala priča koju su kasnije djeca učila u povijesnim udžbenicima.

Maro Marušić