Pola mandata nije potratio bez veze, otvorio je par ratnih frontova i krenuo u veliki rat s Društvom prijatelja, pa i u rat s Midia grupom. Međutim, ono što je važno za građane, a to je da je u svakom ratu, unatoč par izgubljenih bitki, trijumfirao.

Vrtlar

Na svojim leđima osjetio je probleme koji su generirani u vrijeme dok on nije upravljao gradom. Vrtlar je uletio u dubioze iz kojih je teško mogao izvući živu glavu, radnici su štrajkali na Stradunu, odnosno ispred gradske uprave. Tamo gdje im je i bila slamka spasa. Vrtlar je danas jedno uređeno komunalno društvo u kojem više nema afera.

Libertas

Libertas Dubrovnik, beskućnik izgubljen u prostoru i vremenu, pod gotovo svakodnevnim prijetnjama štrajkom, izgurao je bez istoga u četiri godine mandata ovog gradonačelnika. Bivši direktor je zbilja volio svoje Konavle i Cavtat, jer kako drugačije objasniti da je najveći broj klimatiziranih autobusa bio raspoređen na te linije. Autobusi iz osamdesetih godina idu na otpad, a ovi modernizirani i klimatizirani autobusi 21. stoljeća su došli u grad i ljudi tek sada imaju priliku voziti se onako kako i moto tvrtke Libertas glasi, kao gospari.

Infrastruktura

Androvo „gumno,“ kako se neki ljudi vole šprdati s kružnim tokom u Solskoj bazi, funkcionira besprijekorno i službeno ga se može nazvati prvim pravim infrastrukturnim projektom u Dubrovniku. Lijevi skretač ne spada u velike infrastrukturne projekte, ali je i to pokazatelj kako nam loše štima Odjel koji se bavi cestama. Projekt koji košta jako malo novaca u odnosu na dobiveno tek je Vlahušić realizirao. Najpogubnija je spoznaja što je to njegova ideja bila. Toliko o velikim inženjerima koji o našem trošku ispijaju kavice i svoje vrijeme ubijaju jutarnjom spenzom i po nemalom broju dubrovačkih portala.

Davno sanjan projekt na Ilijinoj glavici je došao na red tek u njegovom mandatu, mada se je i prethodna gradska uprava silno trudila da stvar privede kraju. Na kraju je ipak ova gradska uprava našla zajednički jezik s vlasnicima i riješila ovaj tridesetogodišnji projekt gdje će se ubrzati promet, a ulaz u Dubrovnik neće izgledati kao ulaz u Tiranu, a Dubrovnik bi u 21. stoljeću trebao dobiti i pothodnik.

Izgradnja pločnika diljem Dubrovnika i nije neki veliki projekt, ali jednako kao i pothodnik, netko je to trebao početi raditi. Netko je mogao i ranije srediti očajno stanje na Batali, međutim činjenica je da je to napravljeno za mandata Andra Vlahušića, ali i njegova zamjenika Nika Šalje.

Direktori SDP-a potpuno zadovoljili

Vodovod Dubrovnik, kojeg u tandemu vode Mišković i Negodić dokazuju da je to tek sada izuzetno ozbiljna gradska tvrtka koja je u Dubrovniku prva po broju investicija, ugradnja kanalizacije, vode, sistema otpadnih voda. Ako malo bliže pogledamo ima mjesta i za napredak. Ne mora Todorić trljati ruke znajući da će uslijed blagog pljuska Dubrovčani pohrliti u njegove butige u potrazi za vodom. Vrijeme je da se nešto napravi po pitanju pročistača.

Javna ustanova Rezervat Lokrum je u četiri godine prošla kalvariju. Od tvrtke koja je živila na račun subvencija Grada, pa do tvrtke koja danas živi od svojih prihoda i još ulaže u kupnje brodova, izgradnju cjevovoda, hidrantske mreže, ali i investicije koja plijeni pažnju, dvije replike „Austrijskih baraka“ koje su od starosti urušene, a na čijem mjestu će se izgraditi dvije identične,  za potrebe rastorana i kongresne dvorane.

Pogrebno poduzeće Boninovo upravo dovršava obnovu kapelice. Dubrovčani će nakon dugo vremena dobiti adekvatnu kapelicu, a na ponos Dubrovnika. Donatorica koja je izdvojila silna sredstva za obnovu, je gotovo i požalila što je to napravila u trenutku kada su se vodili prijepori o tome tko će graditi. Tko zna što bi bilo da se na tom mjestu nije našla žena bez visoke stručne spreme, Marita Kisić Kamić koja je i s fakultetom nižeg stupnja zaključila da sve mora biti po zakonu te je raspisala javni natječaj.

Luka Dubrovnik posluje s dobiti, a s nastojanjem da svoj obim poslovanja i povećaju. Direktor Memed svoje spoticanje uglavnom može zahvaliti starom kadru HDZ-a, odnosno „insajderima“ u Ministarstvima koji namještaju natječaje kako god im padne napamet ili za onoga tko ponudi više.

Na kraju, do izbora ima dosta vremena, međutim, ljudi zaboravljaju. Žalosno je ako Andro Vlahušić nakon jednog ili dva mandata ostane zapamćen samo u sferi velikih radova, silnih asfaltiranja, bagera i prometnog kolapsa. On, njegova gradska uprava zajedno s Nikom Šaljom i Tatjanom Šimac Bonačić su svoj posao radili izuzetno dobro i korektno, međutim, nije „fora“ pisati o dobrim stvarima, jer se ponekad dobre stvari i ideje protumače kao bajke. Ostali su nam dužni Groblje Dubac, državu natjerati i izgraditi brzu cestu Dubrovnik - Zračna luka i mnogo toga. Tu ih treba dobro "oprati" i tu oporba treba skupljati političke bodove.

Aleksandar Sergejevič Puškin je davnih dana napisao Bajku o ribaru i ribici, a ukratko se radi o poštenom ribaru koji je uhvatio zlatnu ribicu i pustio je bez da mu ribica ispuni želju. Kada je došao doma, zla supruga se naljutila na njega i tražila da nađe ribicu i traži novo korito, novu kuću, da bude moćna vlastelinka. Vlastitog supruga je poslala da radi u staji, a ona je još zaželjela da bude vladarica mora i da joj zlatna ribica služi. Ribica se naljutila i poništila sve njene želje i sve vratila u prvobitno stanke, uključujući i puknuto korito.

Ako izmijenimo likove cijele priče i pretvorimo je u zbilju, pitanje je hoćemo li ovu zlatnu ribicu koja je i nama i HDZ-u pretvarala bajke u djela staviti na gradele i pojesti je, a ne znajući da idući put, već u svibnju možemo uhvatiti nekog cipola bez mozga koji će, baš kao i baba iz Puškinove bajke uništiti sve što je zlatna ribica stvorila?