Ana Radišić magistra je edukacijske rehabilitacije i praktičarka rane intervencije i Montessori pedagogije. Vlasnica je privatne prakse, obrta za edukacijsku podršku i savjetovanje „cognitA“. Već godinama radi s djecom s poteškoćama u razvoju, a ono što naglašava u razgovoru – fokus rane intervencije je na obitelji djeteta s teškoćama u razvoju, a ne samo na djetetu. S Anom smo razgovarali o radu edukacijskog rehabilitatora, sustavu, izazovima i problemima, ali i mogućnostima i zadovoljstvima ovog zanimanja.

Okrenuli ste se privatnoj praksi nakon godina provedenih u 'sustavu'. Radili ste u prosvjeti, sustavu socijalne skrbi, na radnim mjestima stručnog suradnika - rehabilitatora, defektologa - rehabilitatora, stručnog suradnika u mobilnom timu... Zašto ste otišli?

Iz 'sustava' sam izašla jer me uvijek mučio nedostatak vremena za posvetiti se cjelokupnom funkcioniranju djeteta s teškoćama, odnosno osobe s invaliditetom. Iako bih davala 150 posto od sebe, često sam se osjećala bespomoćno, pa i neproduktivno na 'vjetrometini' između poslodavca, zakona i propisa s jedne strane, te roditelja i njihovih želja, potreba i predrasuda s druge strane, pa mogućnostima i izazovima radnog okruženja s treće strane i stvarnih potreba djeteta ili osobe s teškoćama. Neminovno je da se tako događa zamor i sagorijevanje, kad znaš da se daješ maksimalno, a pomaka malo, tapkanje u mjestu, jer umjesto da svi dionici sustava gledaju u istom smjeru, često se razilaze i gubi se fokus s glavnog cilja – funkcionalan pojedinac i obitelj u cjelini. Jako me frustriralo kad bi mi se ispunjanje neke tablice i statistike pretpostavilo direktnom radu s djetetom ili obitelji. Daljnjim stručnim usavršavanjem uvidjela sam kako se može drugačije posložiti djelovanje i prioritete u radu, pa sam odlučila ne gubiti energiju i entuzijazam, ne kukati kako je nešto loše nego pokušati kreirati nešto dobro i korisno.

Kada govorimo o ranoj intervenciji uvijek se naglašava važnost uključenosti roditelja u rad s djetetom.

U ranoj intervenciji u djetinjstvu fokus treba staviti na obitelj kao cjelinu, a ne samo na dijete. Veliku grešku pravimo kada samo uzimamo malo dijete kao da je ‘auto za servis’, pa ćemo ga vratiti ‘nakon popravka’ nazad u obitelj i to nekada bez ikakve povratne informacije roditeljima što se radilo s djetetom. Sva stručna potpora treba prvenstveno obitelji, jer to je djetetovo prvo i prirodno okruženje, odnosno roditeljima kako bi znali prepoznati izazovna ponašanja ili odstupanja u razvoju svog djeteta u svakodnevici, osvijestiti situacije i probleme s kojima se dijete suočava. Nakon toga, uz stručnu podršku naučiti kako poticati svoje dijete, kako ga naučiti učiti, kako spoznavati svijet oko sebe, stjecati znanja i vještine u skladu s njegovim mogućnostima i potrebama. Sve je to s krajnjim ciljem - da bi roditelji u konačnici ‘narasli’ u svojim roditeljskim kompetencijama.

Za to je potrebno puno više od nekoliko termina tjedno sa stručnjacima različitih profila.

Za usvajanje bilo kojih znanja i vještina su nam potrebna brojna ponavljanja, uvježbavanja i generaliziranje naučenog. Tako je onda jasno da se ne može sav napredak kod djeteta ostvariti isključivo radom stručnjaka, koliko god sati bili u direktnom radu. Stručnjak je tu za procjenu od kud krenuti i kojim smjerom, što su prioriteti u učenju za pojedino dijete, a na obitelji je da to ponavlja i uvježbava u svakodnevici. Jedino tako se događa napredak. Znači, dva puta tjedno po 45 minuta, a kod nas se i do te satnice teško dođe. Za dijete koje recimo ima komunikacijske poteškoće, nisu dovoljne samo vježbe jer mi komuniciramo od kada se probudimo dok ne zaspemo. 

U svom radu sam se upravo tome posvetila, iako takav način rada zahtijeva dosta velik angažman, od pripreme za svaki susret, više vremena za odlazak u obitelj, komunikaciju s roditeljima, a pri tom paralelno treba ostvariti odnos s djetetom, pronaći njegovu motivaciju i održati ju, pratiti njegov napredak i mogućnosti. Lakše je naravno naručiti djecu odraditi termin i gotovo, reći ‘ja svoje odradila’. Ali za kvalitetan napredak fali 'feedback' o toj djeci van kabineta, nakon termina, jesu li naučeno primijenili i pokazali s drugim ljudima u životu. Tu informaciju može se dobiti jedino dobrom suradnjom s roditeljima. 

Radili ste 'u sustavu' s djecom s poteškoćama u razvoju i sada kroz cognitA-u. Znamo kako su pomaci u razvoju djece s teškoćama nekada zaista jako mali, a taj državni aparat i cijeli sustav znaju ponekad biti zaista 'hladni' i spori. Možete li reći kako primjećujete razliku u napretku, odnosu s djecom i s roditeljima sada u odnosu na raniji rad?

Neću 'vikati' u potpunosti na sustav jer sam ja i dalje dijelom dio njega. Svakako, svi moramo raditi na tome da on bude bolji, dostupniji i kvalitetniji. Patronažna usluga rane intervencije u obitelji proizašla je i propisana je Zakonom o socijalnoj skrbi. Međutim, kako to biva kod nas, imamo neke dobro zamišljene i napisane zakone i propise, ali na primjeni i provedbi zaštekamo. Ja sam se odlučila, u okviru svojih mogućnosti, napraviti uslugu rane intervencije dostupnom za dubrovačko područje, a ima li efekta, napretka i zadovoljstva roditelja planiram ispitati anketom. Roditelji mi često potvrde - ajme, ovo nam je falilo, ovakav nam pristup odgovara. Oni žele imati dostupnog stručnjaka kojega mogu pitati za mišljenje kada im se jave nedoumice i brige; od same provjere ide li sve urednim tempom i smjerom pa do načina na koji mogu pomoći svom djetetu kad vide kako, što god napravili, teško uspostavljaju odnos i dijete ne napreduje. Kuća se gradi od temelja, tako i razvoj od prvih dana života i zbog toga sam se bazirala na ranu dob i prvenstveno surađujem s obiteljima djece od rođenja do četvrte godine, ali obuhvatim procjenom i čitavu predškolsku dob.  Od 60 minuta direktnog rada, u prosjeku smo pola vremena oko djeteta, procjenjujući i potičući razvojne vještine kroz razne aktivnosti i igre, a nakon toga sam na dispoziciji za roditelje, za sva pitanja i dileme.

Kada govorimo o bilo kakvim 'pregledima', uvijek prvo zamišljamo sterilnu, pomalo i zastrašujuću bijelu ordinaciju, bila ona sa stetoskopom ili s papirima, olovkama i didaktičkim igračkama. Međutim, vi radite nešto potpuno suprotno, odlazite u domove.

Odlaskom u obitelj, u njihov dom,  inicijalna procjena se napravi puno brže i kvalitetnije. Od samog djeteta koje je opuštenije i slobodnije pa time i suradljivije, do roditelja koji su spremniji na suradnju i otvoreniji. Dok sam ranije radila u kabinetima, trebalo bi mi i do desetak susreta s djetetom za izradu inicijalne procjene, dok sada dolaskom na djetetov teren, to obavim u jedan ili dva susreta. To je velika prednost sa stručne strane jer se može brže, lakše i bolje procijeniti sve razvojne vještine, a s druge strane s djetetom i obitelji se puno lakše ostvari terapeutski, suradnički odnos. Osim toga, i organizacijski je obitelji puno jednostavnije. Recimo za autistično dijete koje ne podnosi dobro razne senzoričke podražaje, ovim načinom izbjegavamo nepotreban stres pred procjenu – priprema, odlazak iz doma, dolazak u nepoznati prostor, bučni hodnici, sve oči uperene u tebe, čekanje na red... O razini stresa roditelja koji moraju to sve posložiti i zadovoljiti, a pri tom iščekivati 'što će onaj tamo u bijeloj kuti reći' ne treba ni govoriti.

Spomenuli ste procjenu. Autizam je nešto što je sigurno teško čuti uz ime svojeg djeteta.

Nije autizam smrt pa kad čuješ tu riječ, život prestaje. Iz vlastitog iskustva, a i iz literature, znam kako ima prekrasnih životnih priča, koliko te osobe i njihove obitelji imaju potencijala, kvaliteta i uspjeha. Naravno i izazova s kojima se treba naučiti nositi, ali tko u životu nema izazova?  Kod djece niže kronološke dobi s kojom radim, pričamo o procjeni razvojnih vještina i poticanju istih. Ne zamaramo se staviti dijete pod neki nazivnik, dijagnozu, jer niti je njemu u tom trenutku životno bitno, a i jer roditeljima to zna biti posebno otežavajuće za krenuti u proaktivnu fazu. Nekada ih ta dijagnoza ‘zacementira’, suočavanje s njom potraje i onda im duže treba za zasukati rukave i krenuti učiti kako poticati dijete i živjeti s izazovima koje njegovo ponašanje i razvoj nose. To je posve razumljivo i potrebno u nekoj mjeri, ali tek kada su u proaktivnoj fazi, kada uzmu uzde u svoje ruke, uz stručno vodstvo, događa se napredak i rast. 

Koliko je u tom kontekstu bitan Centar za pružanje usluga u zajednici? Imamo najave kako je to jedan od najbitnijih projekata u Dubrovniku. 

Zagovaratelj sam ideje kako je čovjek ključ uspjeha, kako u svakodnevnim odnosima, tako i u sustavu pa i uvođenju novina u društvo. Nisam detaljno upućena u taj projekt, ali smatram kako je prije same izgradnje ustanove ili zgrade, puno bitnije imati ljude, točnije stručnjake koji će raditi s korisnicima. Primjerice, krasne su skupocjene senzorne sobe i slično, ali one same po sebi ne rade ništa. Potreban je terapeut koji će voditi dijete ili osobu. Što se rane intervencije tiče, mislim kako je bitnije razviti sustav, izraditi mrežu podrške i staviti naglasak na okupljanje stručnjaka i osposobljavanje ljudi za pružanje podrške na terenu, u obiteljima. Jasno je kako nisu sve osobe s teškoćama s dubrovačkog područja u ranoj dobi, pa tako smatram kako je za djecu s teškoćama školske dobi, a posebice za osobe s invaliditetom iznad 21 godine, potrebno mjesto okupljanja, druženja i cjeloživotnog učenja. To se posebno odnosi na osobe s višestrukim teškoćama i autistične osobe koje mogu imati značajne izazove u svakodnevnom funkcioniranju. Potrebno je takvo mjesto i roditeljima te djece kako bi mogli imati psihosocijalnu podršku, ali i mogućnost ostavljanja djeteta na sigurnom i ugodnom mjestu, u skladu s njegovim potrebama i mogućnostima dok se oni moraju posvetiti ostalim potrebama života. Potrebe i situacije u kojima se nalaze roditelji i obitelji djece s TUR i osoba s invaliditetom su sigurno jedna tema kojoj svi kao društvo moramo dati više pažnje i brige. Često vidim kako roditelji sebe toliko zanemare, dovode se do krajnjih granica izdržljivosti u nadi kako će brzo proći 'loša faza kod djeteta', jer 'ne žele druge zamarati svojim problemima' i slično. Ali činjenica je kako to često nadilazi njihove mogućnosti  i potrebna im je podrška okoline. Često volim napomenuti roditelje s kojima radim kako je roditeljstvo, a posebice roditeljstvo djeteta s teškoćama, najčešće maraton, a ne sprint. Zbog toga moraju mimo brige za dijete, naučiti brinuti i o sebi, uzeti faze odmora, oporavka, pobrinuti se i za druge obiteljske odnose, kako bi mogli zdravo i kvalitetno nastaviti dalje. Ne možemo biti dobri i korisni drugima ako nismo sebi ili ako sami sebe dokrajčimo.

Istaknuli ste kako je čovjek ključ svega i kako su nam potrebni stručnjaci. Često se spominje nedostatak stručnog kadra. Je li taj posao toliko težak da je neželjen ili nešto drugo leži u podlozi ovog problema?

To je nešto s čime se struka danas susreće - je li prvo bila koka ili jaje, je li danas previše potreba ili je premalo ljudi voljnih za raditi ovakve izazovne poslove? Činjenica je kako je dosta struke koncentrirano u većim regijama poput Zagreba, Splita, Rijeke, a diljem Hrvatske je kronični manjak stručnjaka. Pritisak je na fakultet na povećanje upisnih kvota, ali činjenica jest kako se ne može odjednom napraviti hiperprodukcija stručnjaka edukacijsko rehabilitacijskog profila, jer se treba za to obučiti i specijalizirati, učiti kroz iskustvo i primjenu znanja, a taj proces zahtijeva vrijeme. Možda je jedno od rješenja prekvalifikacija i dodatno stručno usavršavanje pojedinaca iz srodnih edukacijsko-humanističkih struka. Uz superviziju, moguće je kvalitetno provoditi stručnu podršku na terenu, ali i za to se treba postaviti kriterije i izgraditi hijerarhija, sustav rada. Mi smo već i kao studenti odlazili u obitelji, i provodili ranu intervenciju pod supervizijom profesora i asistenata. U inozemstvu je to već odavno praksa. Vjerujem kako ima dovoljno senzibiliziranih osoba koje bi bile spremne i voljne raditi na takav način. Pozitivan primjer je i projekt s pomoćnicima u nastavi, odnosno u vrtiću koji se s godinama razvio u koristan oblik podrške djeci s teškoćama u razvoju.

Jesu li vam duge liste čekanja?

Kod mene nisu velike liste čekanja jer uvijek pokušam inicijalni susret i procjenu omogućiti u roku tjedan do dva. Mislim kako je najduže što su me nekad morali pričekati bilo mjesec dana. Ako se po procjeni pokaže kako je potreban tretman, onda ipak ima malo čekanja, ali ne dugo. Postoji jedna otegotna situacija u kojoj roditelji često dugo čekaju i odgađaju obratiti se stručnjaku od pojave prvih pitanja, dilema i izazova koje primijete u djetetovu razvoju. Trudim se zato biti što dostupnija kako bi mogli reagirati na vrijeme. Roditelji se ne trebaju zamarati time treba li djetetu logoped, psiholog ili edukacijski rehabilitator nego se voditi time da potraže savjet i podršku stručne osobe koja se bavi razvojem djece i to čim prije jer tako su veće šanse za napredak. Ako je nešto i 'pošlo stranputicom' da se izvede na pravi put. Naš mozak je neuroplastičan, što znači kako je sposoban mijenjati se i oblikovati, i to najbrže i najlakše do pete godine. Gotovo 90 posto razvoja ljudskog mozga je dovršeno s petom godinom života. To je upravo temelj na kojem se zasnivaju rano interventni programi, ali tu je i odgovornost stručnjaka i roditelja u nepropuštanju tog dragocjenog vremena razvoja djeteta.

Vaš posao zvuči kao onaj koji se često 'nosi doma', makar u mislima. Sigurno vam napredak kod djece budi satisfakciju. 

Svu tu dječicu doživljavam kao male prijatelje koji su trenutno malo zapeli, spetljali se, a ja im se nađem tu za pružiti ruku, kako bi se otpetljali i krenuli dalje u avanturu života. Tako i njihove obitelji. Pa svi smo negdje nekad zapeli u životu, tada nam je dobro došla topla riječ, podrška, zagrljaj i savjet. Mi provodimo jedan period života zajedno, ulažemo jedni u druge jer svaki taj susret mene obogaćuje i uči. Iskustvo se stječe kada znanja i metode primjenjujemo u praksi. Tako ja podučavajući njih, učim i razvijam se profesionalno i osobno. Uzajamno je - oni uče mene, a ja njih. Zadovoljstvo mi je kada nakon nekog vremena vidim sretnu i funkcionalnu obitelj, a posebno tog mog malog prijatelja kao velikog vrtićarca, učenika, odraslu osobu. Volim kad mi se povratno jave, volim kada mi se pohvale kako su zajedno prošli neke izazove, kako su zajedno nastavili rasti. Naravno kako nekada bude i stanja kada napredak ide sporije i potreban je dodatni napor i trud. U svakom slučaju ide naprijed pa volim imati tu povratnu informaciju, to me inspirira, motivira i pokreće. Nakon svega, svi mi moramo negdje puniti baterije. Ja to radim kroz molitvu, vjeru i podršku obitelji, ali i kroz tu povratnu informaciju korisnika. I zbog tog sam, dijelom, pošla u privatnu praksu, jer sam procijenila koliko se dnevno mogu stručno dati i kvalitetno posvetiti obiteljima kojima je potrebna podrška, a da pritom nisu zakinuti moj obiteljski život i ostale zanimacije.

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika*