Uoči svog 80. rođendana, Milić je i dalje neumoran, vitalan, bistar, duhovit i pun ideja. Pričali smo o svemu: Kini, novinarstvu, svijetu, uspjehu, prošlosti, budućnosti... Jer, kada razgovarate s Goranom Milićem, znate da ste u društvu čovjeka koji može voditi isti razgovor i s predsjednikom države i s djetetom iz parka - s istim žarom i istom znatiželjom. Novinar s karijerom dugom više od pola stoljeća, poliglot koji je živio i radio u Americi, New Yorku, Londonu, Francuskoj, BiH, Srbiji, snimio je priče o 72 zemlje, a uz sve to oblikovao je televizijsko novinarstvo u regiji pa s razlogom kažu kako je Goran Milić institucija. Njegovo znanje, šarm i osjećaj za dobrom pričom čine ga ne samo izvrsnim pripovjedačem, nego i sugovornikom za pamćenje.

Završili ste snimanje u Kini. Ta država je danas tema brojnih rasprava – od geopolitike do tehnologije. Kakav ste dojam stekli kada ste došli, snimili prve kadrove, razgovarali s ljudima?

- Poslije dva dana sam zaključio, da kad budem pričao o Kini, nitko mi neće vjerovati, osim onih koji su tamo bili. Nikad ranije nisam bio u Kini, ali kolege koje su bile na Olimpijadi 2008. godine rekli su mi kako je bilo puno nedovršenih stvari poput građevina, gužvi, mirisa kanalizacije… Danas, 17 godina nakon toga, druga priča. Bio sam frapiran urednošću i izgradnjom. Nije ni Japan tako besprijekoran kao ovih osam gradova i dvije provincije koje smo posjetili u Kini. Jedna provincija je restauriran projekt obnove napuštenih sela, jer kod njih vlada trend da se svi sele u gradove, a druga provincija je na početku obnove. Vidjeli smo sela sa staračkom populacijom, siromašnom, ali nitko nije gladan i bez krova. Mogu reći kako u Kini nismo vidjeli beskućnike niti gladnu osobu. 

 Je li vas iznenadila razvijenost i inovativnost u tom komunističkom okruženju?

- Ta brzina tehnološkog napretka je fascinantna i jedinstven je slučaj u komunizmu da se razvitak tehnologije odmah stavlja u funkciju podizanja standarda stanovništva. Recimo, možemo to usporediti sa sovjetskim komunizmom, kojeg je pratila istočna Europa pa i Afrika i Kuba. Primjerice, ako su izmislili dron, oni ga odmah usmjere u vojne svrhe i 'zaključaju' jer to je vojna tajna i stanovništvo s time nema veze. Dakle, svaka inovacija ide u vojne ili državne svrhe. Za raziku od toga, u Kini je ta tehnologija u funkciji građana, poboljšanja standarda života, ljepote i komoditeta. Dronovi im služe da dostavljanje hrane iz restorana, roboti u hotelima do vrata gostiju dostavljaju stvari… Komunizam je inače volio ljepotu koja je bila za pokazati pa je bilo dosta velikih spomenika, istaknutih datuma i slično, ali uvijek je nešto falilo kad je u pitanju javno dobro, poput tunela i javne rasvjete. U Kini je drugačije pa su i autoceste uređene travom i cvijećem, a niti na jednom mjestu nema rupe. Ta infrastruktura je nestvarna - zgrade, ceste, vlakovi, metroi, aerodromi… 

Što mislite što je ključ tog uspjeha i razvoja pa su danas jedna od najmoćnijih zemalja svijeta?

- Postoji nekoliko teorija… Jedna je da su uz kvantitetu proizvoda postupno napredovali i da je to u jednom trenutku preraslo u kvalitetu. Ta teorija govori kako se to dogodilo samo od sebe, ali mislim da nema previše logike da nešto nekvalitetno postane dobro. Druga stvar, zašto su uspješni je ta što su imitirali Singapur, a dobili su natrag Hong Kong. Uz sve to, svijest partije išla je u smjeru izgradnje gradova i potrošnje pa je došlo do dizanja BDP-a i ubrzavanja razvoj. Parola je - razvoj zemlje i ljudskog standarda, da ljudi žive bolje. Kinezi su od svojih jeftinih automobila stvorili bolji vozni park od europskog. Mislio sam da to nikad neću doživjeti, ali njihovi automobili su vrhunski. Za 18 tisuća eura može se kupiti električni auto od 200 konja koji se puni za pet minuta, a prelazi 650 km u jednom punjenju! Performansi Tesle… pa onda vidite što ćete kupiti.

A ima li korupcije i muljaže?

- Vjerojatno ima, ali tko će vam to reći… Sve izgleda dosta liberalno i krenuli su u bezgotovinski sustav pa ne primaju napojnice, ali ako baš inzistiraš uzmu i zahvale. Mislim da će ubuduće uzimati. Primjerice u Japanu ne uzimaju, odlučniji su. I Kinezi i Japanci su budisti  pa slijede filozofiju da se čovjek mora truditi da postigne ikigai, što je vrhunac. Glavna maksima im je da se moraju truditi, novac nije smisao nego savršenost da ti nikad nije dosadno, da je svaki posao častan. Slijedom toga razmišljaju - zašto bi primao napojnicu ako se  trudim da budem najbolji? Ne zaslužujem nešto ekstra, jer se trudim i bez toga. Dakle, to je isto kao kod protestanata sa sjeverne Europe s prepisivanjem u školi. Ja sam pojedinca i odgovaram za svoje znanje i onda ću biti loš doktor ako prepisujem, jer to znači da ne znam. Ideja korupcije je u principu neprihvatljiva.

Jesu li vam rekli što je za njih sreća? To često pitate u svojim serijalima.

- To sam pitao u 50 zemalja u kojima sam bio. Samo u Americi je izrazito novac na prvom mjestu, jer smatraju da kad imaš novac, s njim sve  možeš kupiti. U Kini je na prvom mjestu imućnost, ali ne novčana nego obiteljska, socijalna. Nakon toga dolazi obitelj pa zdravlje, a na zadnjem mjestu im je ugodna smrt, da se čovjek ne muči na odlasku. Zanimljivo je kako ljubav ne spominju, to je drugačije nego kod nas. U našoj ekipi je bio jedan zgodan mladi snimatelj i Kineskinje su mu prilazile da se slikaju s njim, bile su oduševljene. Ali kad bi ih pozvao na kavu, nema šanse da pristanu. Bliskost ne… U Japanu je primjerice ta erotika prisutna, dok se u Kini određuju prema obitelji. U Pekingu smo vidjeli jedan park gdje dolazi desetine obitelji koji svoju djecu nude za brak. Imaju fotografije na kojima piše što sve imaju poput stana. Taj imovinski dio im je važan, a važno im je da osoba nije preniska i debela.

Što mislite bi li se neki dobar posao mogao pokrenuti u Kini?

- Pa ja da sam mlađi radio bih reportaže za razne televizije u svijetu jer točno znam što bi zanimalo Portugalce, Talijane, Hrvate... Ima bezbroj stvari koje su fascinantne. Primjerice Hong Kong koji je vraćen Kini, koji je imao najviše milijardera nakon New Yorka, bili su izvozno mjesto Kine i kineskih satelita pa su se kao posrednička točka obogatili.

Pročitala sam negdje kako ste u svojoj karijeri intervjuirali više od 20 šefova država i mnoge istaknute ličnosti iz javnog života. Poželite li intervjuirati današnje moćnike?

- Danas nema nekih iznenađenja, možda eto Donalda Trumpa, ali ako bi on dao intervju gledao bi da bude ciljan – kome će što reći, tko će objaviti, gledalo bi se tko je taj novinar, njegova povijest... Ja sam tu odmah nekvalificiran, jer moja država nije toliko važna niti sam ja svjetski kalibar da bih imao tu priliku. Možda bih u regiji bio jedan od kandidata preko kojeg bi se htio dati neki intervju, ali problem mi je opredijeliti se za nekog. To bi se odmah tumačilo kao neka poruka. Imao sam takvih ponuda, čak su bile poveće sume, ali ako bi se saznalo za sve to, onda bi izgubilo svaki kredibilitet. Svakako bi govorili: 'ti si prodana duša'. No, i bez toga govore. Recimo volio bih razgovarati s Elonom Muskom. On je primjer nečega što ljudi žele gledati pa vjerujem da bi pozorno gledali i taj moj dio. U tom showu treba imati 25 posto za sebe, 25 posto za gosta i 50 posto za publiku. To je fair play  i mislim da bi se s njim moglo sve to organizirati, uz maksimalnu gledanost. Musk bi bio gledan zbog igranja s milijardama, zanimljivosti kako on razmišlja, jer ne može biti glup ako ima tolike novce. Ali neki naši ljudi bi rekli: 'On ima milijarde? Pa ne bi mu dao ni ćuku da mi čuva'. Svatko bi imao neku svoju reakciju i bilo bi zanimljivo sjediti s njim ravnopravno i razgovarati. Eto, to je nešto što bih volio doživjeti.

Taj bi razgovor sigurno imao milijunske preglede. Kako vi gledate na ove silne podcaste, društvene mreže koje imaju ogromne dosege, klikove na portalima? Može li Internet, kao medij s potencijalno najvećim dosegom, ponuditi i sadržaj visoke analitičke vrijednosti?

- Ja ne pratim toliko toga jer ne stignem, ali Internet je potencijalno najnakladniji mediji. Onaj iz Koreje kad zapleše Gangnam style dobije tri milijarde pregleda, što nema niti jedan mediji pa ni američki Super bowl ili Svjetsko nogometno prvenstvo. Trošak je nula, a ima enorman broj klikova. Ali koja je relevantnost toga? Što je veća naklada, to je proizvod površniji. Veća razina od toga je televizija, koja ima svoje uredništvo, registraciju, frekvenciju, kanala i ostalo. Gledanost u tom slučaju ide na milijune i sadržaj je ozbiljniji, ali je TV i dalje površnija nego dnevne novine. One pak idu do milijun primjeraka i svakako su analitičnije od TV-a, jer izvještavaju o istoj stvari s više informacija. Još analitičnije i cjenjenije je časopis koji izlazi jednom tjedno, a nakon časopisa je analitičnija knjiga koja ima manju nakladu. I na kraju, najanalitičnija je znanstvena knjiga koje ima 500-tinjak primjeraka da je studenti čitaju. Tako da je obratno - što veća naklada - veća površnost. Ali naravno ima tu iznimki poput povijesnih događaja.

Je li novinarski posao danas onda uzaludan? Vi ste radili za vrijeme tog 'zlatnog doba novinarstva' kada su novinari bili shvaćeni ozbiljno. Je li doista bilo puno bolje nekada nego danas?

- Bilo je to doba kad se nije moglo sve provjeriti, kad su neke stvari postajale istina i o njima se prepričavalo, kad su novinarske vijesti mijenjale svijet... Danas nije moguće zamisliti težak zločin zbog kojeg bi čovjek promijenio mišljenje o primjerice sukobu Izraelaca i Palestinaca. Kad bi netko sad nabio bebu na kolac i to se proširilo, bilo koja strana da je to učinila, ne bi se promijenilo mišljenje kod ljudi. Jedni bi rekli: 'Ovo nam stvarno nije trebalo, imat ćemo loš imidž; a drugi bi rekli: 'To, bravo!'. Ali ništa se ne bi dogodilo i ne bi se ništa promijenilo. Ranije se to događalo pa se zbog takvih stvari mijenjao svijet. Sjetimo se samo afere Dreyfus o kojoj je Zola pisao i onda je došlo do promjena. U Sarajevu, kada su malena Irma i njezina sestra stradale od eksplozije 1993. godine, mnogi su se digli na noge pa su avionom prebačene. Ili ona potresna slika psa kojemu je granata raznijela noge pa su mu stavili kotače... Sve su to priče koje su bile potresne i koje su se pamtile. Danas takve priče i fotografije nemaju snagu, jer se ljudi prvo pitaju je li to neka lažna vijest i ne vjeruju u istinitost. Inače, novinarstvo nije propalo jer je puno više medija i novinara, ali slabo je plaćeno. Teško se može prehranjivati obitelj s novinarskom plaćom. Propalo je zaposlenje. Čak 98 posto poslova je ropstvo – radiš da otplaćuješ kredit i na kraju nemaš ništa.

A jesu li novinari prije bili bolji?

- Teško je reći da je prije bilo bolje. Novinari nisu bili obrazovaniji. Uzmimo za primjer našu regiju u kojoj smo imali devet televizija i devet glavnih urednika. Od njih devet samo su dva imala fakultet, a od stranih jezika su znali ruski pasivno, a engleski nisu baš govorili. Obrazovanje je bilo nula, to je generacija rođena između 1939.-1938. godine, oni su u prvi razred osnovne škole išli 1945., s pionirskim maramama, s dogmatizirano idejom. Cilj je bio da od nas naprave dobre i poslušne radnike koji ne misle previše. Kad bi netko bio drugačiji u školi, to bi bilo negativno.

Što biste danas savjetovali mladima - čime da se bave?

- U Hrvatskoj, uvjetno rečeno, danas ima pola milijuna ljudi koji znaju engleski jezik… Kada sam ja bio u Sarajevu, prije rata, pet tisuća ljudi je znalo engleski, a ja sam bio jedan od tisuću koji je znao jezik bolje od prosjeka. Danas u Sarajevu 50 tisuća ljudi zna engleski i svi ga govore bolje od mene, ali nitko nije tržišno sposoban. Nema simultanog prevoditelja! Oni zarađuju 600 eura dnevno što je lijep novac, zajamčeno dva slobodna dana tjedno i četiri mjeseca odmora, a dobije se međunarodni brevet koji daje Švicarska, kada provjeri to znanje. Naravno, preporučuje se jedan semestar ići u švicarsku 'brusilicu' i da naučiš taj posao, a taj jedan semestar košta 25 tisuća eura. Ne bi netko naš dao svojoj kćeri ili sinu taj novac za to školovanje, ali auto će im kupiti. A ovdje - ako to položiš završni ispit imaš 12 tisuća eura mjesečno, plaćen hotel, napojnicu, putuješ po svijetu, upoznaješ ljude... Zaista fantastičan posao. Ja nikog ne znam da taj posao radi. Roditelji ako skupe lovu, djecu šalju u biznis škole. Ok, to je legitimno, stvore se neke konekcije i slično. Ali ako imaš apartmane i šalješ djecu da u biznis škole, to je bacanje novaca.

Pa dobro bolje je i to nego da ne rade ništa i ne školuju se, a novci od apartmana dolaze, kao što je trend u turističkim gradovima poput Dubrovnika.

- Dubrovnik u zadnjih 100 godina godina nije dao nekog poznatog čovjeka kojeg bi primjerice znao netko u Beču. Recite mi nekog poznatog sportaša iz tako bogatog grada koji je igrao u nekoj reprezentaciji. Najpoznatiji se zove Emir Spahić koji je tu rođen, ali nema prevelike poveznice s gradom. Vaterpolo neću ni spominjati, jer taj sport igra pet država, a u Beču nitko ne zna ništa o vaterpolu. Ima li poznatih slikara u zadnjih 100 godina? Glazbenika? Znanstvenika? Tko je donio Dubrovačke ljetne igre? Beograđani i Zagrepčani. Ali niti u Veneciji nema nitko poznat u zadnjih 100 godina iz istog razloga kao i u Dubrovniku. Priroda slavnih gradova je takva.

Što onda činiti s tim silnim novcima od slave? Gdje ih ulagati?

- Ja bih ulagao u znanje, to daje mirnoću, stabilnost i sigurnost. Svako dijete od 4. godine bi trebalo učiti engleski jezik, a može i mandarinski, jer tad se uči bez naglaska pa ga onda do 7./8. godine već savršeno zna. Problem s engleskim jezikom nije znanje. Svi ga znaju i to je ok, ali ako imaš naglasak onda si drugorazredni čovjek. Ja znam francuski bez naglaska i kad me Francuzi čuju onda su mi sva vrata otvorena. Jezik je investicija u kojoj ne možeš fulati.

A neka proizvodnja? Često se o tome se govori s ciljem da se potakne nešto osim turizma.

- A što bi proizvodili? Šarafe? Nema ribe pa da se proizvode udice... Možda bi se mogle praviti jahte kao u Vitezu, gdje prave plovila do 14 metara. Pitanje je i tko bi to ovdje pravio. Teren je skup, parking, stanovanje radnik, a i Dubrovnik je previše daleko. Ali tako je to u životu – nešto imaš, nešto nemaš. Male države kakve su San Marino, Monaco, Švicarska, Luxemburg, Irska pa i Dubrovnik kao Republika, uvijek su bile u vrhu i bile su najbogatije.

Ljudi se u turizmu bave raznim poslovima i od toga dobro žive. Primjerice sad je posao čistačice/čistača hit i jako su visoki iznosi za sat vremena čišćenja.

- Da, novac je toliko veliki da to više nije sramota raditi. Dat ću vam primjer jednog posla koji je lakši od čišćenja i još bolji, a to je šišanje pasa. Ne treba puno uvjeta ni škole, trošak je mali, a cijena šišanja jednog psa nije ispod 40 eura. Neka ošiša 4 do 5 pasa dnevno, to je 180 eura što je mjesečno oko 4 tisuće eura. To je praktički plaća predsjednika Republike. Svaki posao je dobar od čišćenja, šišanja pasa, vezivanja barke... Milijun stvari ima za raditi, ako netko hoće raditi. Ali zašto netko ne bi radio?

Mnogi ljudi s ovih naših prostora, kada odu živjeti i raditi u inozemstvo, rade razne poslove koje ovdje nikad ne bi radili. Što vi mislite zašto je to tako?

- Jer su spremni poniziti se, što ovdje nisu. Kod nas ljudi često kažu: 'Ma nećeš ti meni govoriti što da radim!' i onda zbog taštine gube poslove. U stranim državama ne može se reći: 'E, to mi nije u opisu posla'. Primjerice, ako radiš kao šef recepcije nije nikakav problem odnijeti gostu novine u sobu, ali ovdje se ljudi po sat vremena znaju raspravljati tko će odnijeti novine. Tamo je život jednostavniji i naši ljudi, koji su umorni od svega, tamo jako dobro funkcioniraju i rade.

Sigurno je ta prilagodljivost ključna.

- Meni je ovdje bolje jer sam adaptibilniji. Ja sam inače od malih nogu naučio biti prilagođeniji – živio sam u Francuskoj pa sam se morao prilagođavati jer nisam znao jezik, ali sam se trudio jer sam htio biti dio društva. Onda smo se vratili pa su me u Jugoslaviji zvali chien, što na francuskom znači pas. Onda se osjećaš loše, ali opet se adaptiraš i tako sve u krug i cijeli život se adaptiraš. Ja imam talent za to, ali naravno zbog toga me neki ljudi zovu kameleonom i kažu mi: 'Ti si dobar za sve sisteme'. Ja im odgovorim: 'Jesam, istina je, dobar sam za sve, a ti nisi niti za jedan'. Onda kažu: 'Ti samo presvlačiš kapute', a ja im kažem: 'Da, jer ponekad su različiti vremenski uvjeti – hladno je, vjetrovito, pa malo toplije... '

Onda se vi, kao pravi Dubrovčanin, znate akomodati.

- Da, i Dubrovčani se znaju akomodati pa ih zato zovu sette bandiere (tal. sedam zastava). To potiče od onoga kad su dolazili osvajači, onda bi oni stavili zastavu te vojske koja kad bi to vidjela ne bi ušla u grad. Onda su nam govorili: 'Lako je vama Dubrovčanima kad ste sette bandiere', a mi Dubrovčani bi govorili: 'Sette sette, ma tutte nette' što znači - sedam, sedam, a sve su čiste, nisu okaljane. Inače, ružno je nekome reći da je adaptabilan, jer je to čitav pokret čovječanstva pa i životinja.

Tijekom vaših putovanja i brojnih reportaže po svijetu, Jeste li s divljenjem gledali napredne zemlje i pomislili – zašto tako nešto nije i kod nas? Zašto se neke stvari jednostavno ne mogu kopirati i uzeti nešto od najboljih?

- Pa evo mi prepisujemo u školi. Radimo puno stvari koje ne bi trebali raditi. Ako želiš nekog imitirati moraš uzeti sve, a ne samo to nešto. Ako ćeš biti Šveđanin, onda moraš uzeti sve,  ne može se birati samo jedna, dvije stvari. Kad smo mi ulazili u kapitalizam, htjeli smo samo velike plaće, a ovo drugo ne. Pojedinac može nešto kopirati, ali država ne. Ne može Latinska Amerika kopirati Sjevernu. Mentalitet se ne može promijeniti.

Bilo bi dobro od Skandinavaca kopirati susjedske odnose. Vi ste radili skoro u svim zemljama u Jugoslaviji. Kako danas ocjenjujete međususjedske odnose?

- Poslije rata nije bilo niti jedne osvete i to je dobro, možda neki sporadični ispadi. Odnosi Makedonaca i Slovenaca su jako dobri, kao i Srba i Slovenaca, Hrvata i Albanaca... Ali ovi koji se dodiruju, tu su ipak zabilježene tenzije zato što rat u glavama nije završen. Gdje je većina jasna, manjini se ne piše dobro. Najveći narod ima interes da se ponaša bolje pa su se tako primjerice u Jugoslaviji Srbi ponašali bolje, jer im je bio interes da ostane Jugoslavija. Što je bio Slovencima interes? Mislili su 'Hvala bogu da se sklonimo od ovih', a Hrvatska je željela da se priključi zapadu čim prije. Mi smo jedni druge malo varali. U cjelini bolje je biti veći, ali s demokracijom je postalo komplicirano. Ona je jako komplicirana za narode koji  s njom nemaju iskustva, jer demokracija se pegla, razvija... Pa čak i pioniri demokracije ulaze u krize poput Amerike. Nije to samo zbog Trumpa nego ima milijun primjera.

I potreba za radnom snagom je učinila svoje u poboljšanju odnosa. Prije 5-6 godina bilo je nezamislivo da netko iz Beograda ili  Trebinja radi u Dubrovniku.

- Može raditi, ali mora biti mlađi od 40-50 godina i da nije palio u ratu. Nema šanse da dođe raditi netko tko je  palio i pucao jer postoji gorčina. Inače, naravno da Dubrovčani kupuju stanove po Trebinju, a svoje u gradu iznajmljuju. Biznis je napravio svoje. Ali ipak će morati proći još desetak godina da stvari budu bolje. Ovdje rat nije trajao dugo, ali je imao strašne posljedice, sve je bilo spaljeno. Pa evo moje Slano je bilo spaljeni kao i obiteljska kuća koju je napravio moj pradjed. Nikad nisam dobio niti jedan euro odštete, niti kasnije pomoć za gradnju jer tu nisam bio prijavljen. Nije bila uzeta u obzir ni okolnost da je ta kuća izgrađena u 19. stoljeću i da je ipak povijesna baština. Ali dobro… prodao sam svoj dio zemljišta i kupio stančić u Slanom tako da sam opet tu.

Nervira li vas kad vas ljudi pitaju kad ćete u mirovinu i kad ćete prestati raditi? Nekako vlada taj generalni stav da ljudi koji su u mirovini trebaju ležati i uživati.

- Ja sam odavno u mirovini. Meni nema većeg uživanja nego otići u Kinu, u kojoj nikad nisam bio, imati odličnu ekipu i gledati kako će se te slike posložiti. To nije fizički težak posao. Umori me još 2-3 mjeseca montaže. Ali kasnije, kad sjednem u tramvaj i čujem kako ljudi komentiraju i međusobno razgovaraju: 'Ma jesi ti vidio ono u Kini što je Milić bio? Ma ja ti ne vjerujem da postoji auto koji pleše! Ma ono je fake news!'. E to mi onda znači da je ipak vrijedilo. Što ću drugo raditi? Dođem u Slano 3 do 4 mjeseca godišnje, pričam s kolegama, raspravljamo se oko neke riječi koja se koristila prije 100 godina, pitamo se je li ovaj živ ili ne...

Možda bi vam bilo manje naporno, a unosnije da snimate reklame.

- Napravim film u 3-4 godine, za nekog prijatelja koji recimo hoće imati o sebi nešto za uspomenu, što je stvorio pa da mu to ostane za obitelji. Ako smo dobri prijatelji i ako ga cijenim, to i napravim. Mislio sam snimiti reklamu za jedan automobil jer sam imao istu marku 17 godina, ali nedavno sam kupio drugi. Ja imam mirovnu iz tri države koja je dobra za mene. To mi je dovoljno i ne bih morao raditi.

Što iduće radite?

- Nemam neku posebnu želju, ali možda iz aspekta Hrvatske da odem u Filipine i da pokažem tko su ti ljudi koji kod nas dolaze raditi. To su uglavnom žene, koje u Hrvatskoj i posvuda u svijetu, rade poslove čistačice, konobarice, čuvarice djece... One su Hrvatima drage, skromne su, pristojne, vrijedne, pouzdane, vrlo religiozne. One kad dođu u Šibenik prvo pitaju 'Gdje je ovdje crkva?', a kad im kažu da je tu blizu, odmah prihvaćaju taj posao. To je najvjerskija država na svijetu i oni su nam bliski po mentalitetu. Ali za to napraviti, treba prevaliti dalek put.  Imam i ideju napraviti rezime svoje karijere, ali bih trebao vidjeti je li zrelo za to. Radim 55 godina, snimio sam u priče o 72 zemlje, razgovarao sam s raznim ljudima... Trebalo bi uzeti puno emisija i pregledati što se sve meni događalo. Kako me dosta ljudi zna s ovih područja, onda bi to imalo smisla. U svakoj od država sigurno ima omiljenijih novinara nego što sam ja, ali ukupno kad se gleda, tu sam negdje pri vrhu i ljudi bi to gledali. No, taj posao je kompliciran zbog pristupa arhivi i sad je teško doći do toga, jer je sve pod kontrolom. Ne znam ni sam, ali uvijek nešto smislim. Možda otvoriti neku školu ili ući u poslovanje neke škole, u segmentu učenja mladih ljudi o današnjem svijetu - što dobiješ ako nešto odabereš, što gubiš... Danas je teško znati kako odgajati djecu. Mi smo u mnogočemu griješili.